Stoljeće nakon pada srednjovjekovnog kraljevstva, kada je za mletački svijet sve sa druge strane granice bilo svedeno pod jedinstvenu oznaku turskog, šestorica trgovaca iz osmanske Bosne izdjejstvovala su pred zadarskim notarom zapis koji svjedoči o njihovom spoznavanju vlastitog identiteta i odbijanju etničke asimilacije

U arhivskim fondovima dalmatinskih gradova, na starim pergamentima sačuvanim pod naslagama stoljetne prašine, očituje se duboka i složena transformacija koju je Bosna doživjela nakon pada pod osmansku vlast. Dok je Bosansko kraljevstvo još trajalo i uživalo punu samostalnost, prisustvo njegovih ljudi i robe na jadranskoj obali bilo je svakodnevna, uobičajena pojava. Splitski, zadarski, dubrovački i korčulanski notari sa izuzetnom su pedantnošću bilježili ulazak trgovačkih karavana i trgovačkih brodova.

Tokom četrnaestog i petnaestog stoljeća uticaj Bosne svuda je rastao, a njezina vlastela sticala je ugled daleko izvan granica svoje zemlje. Bosanski plemići ženili su se strankinjama, imali rođake po tuđim zemljama, sticali strane titule, odlikovanja i građanstva, te posjedovali kuće po primorskim komuni pa čak i u samoj Veneciji. Poslovni ljudi iz Dalmacije i italijanskih gradova redovno su hodočastili u Bosnu radi ugovaranja poslova, dok su Bosanci u najrazličitijim prilikama silazili na more ili se sa dalmatinskih obala otiskivali dalje preko Mediterana. Više državne vlasti razmjenjivale su poslanstva i bogate darove, sklapale ugovore o prijateljstvu i olakšavale protok ljudi i robe.

Bosanska roba imala je u to doba na jadranskim tržištima i u uglednim domovima prepoznatljiv žig kvalitete. Notari su u svojim spisima izričito naglašavali bosansku provenijenciju pojedinih predmeta, pa se u arhivskim registranatima trajno sačuvala spomena o bosanskom platnu, čaršafima od bosanskog platna, ženskim haljinama krojenim po bosanskom kraju, te bosanskim štitovima i bosanskom novcu. Posebnu pažnju privlačili su srebreni predmeti, poput bosanskih mamuza, pojaseva, srebrenog prstenja sa dragim kamenjem te pozlaćenih tacni različitih veličina.

U Splitu je tako detaljno opisan inventar plemića Mihe Madija, među čijim se dragocjenostima isticala velika srebrena tacna teška oko pola kilograma sa utisnutim grbom i znakom bosanskog kralja Tvrtka. Uticaj Bosne na primorski život bio je toliki da su u dalmatinskim gradovima učestala i lična imena poput Grube, Tvrtka, Dabiše i Ostoje, čijoj su popularnosti direktno doprinosili istoimeni bosanski vladari.

Pored zanatskih izrađevina, iz Bosne su na zapad stizali olovo, srebro, smola, vosak, drvo za lukove, obučeni sokolovi za lov, te izuzetno lijepi bosanski konji koji su kao kraljevski poklon duždu završavali u Veneciji ili dalje u Breši. Uticaj i prepoznatljivost išli su dotle da se u Ankoni polovinom petnaestog stoljeća govorni jezik ove regije u notarskim aktima počeo imenovati upravo bosanskim jezikom.

Ipak, ta predosmanska slika nije bila nimalo idilična, jer glas o Bosni nisu pronosili samo sokolovi, srebro i vlastela, nego i ljudsko roblje. Djeca, djevojke i mladići iz Bosne, koje je zla kob svodila u ropstvo, dopremani su na tržnice u Neretvi, Dubrovniku i Korčuli. Odatle su sprovodnici vođeni prema Mlecima i Ankoni, Firenci i Sieni, ili su preko Sicilije slani dalje na zapadni Mediteran, stizajući do Marseja, Valansa na Roni, Perpinjana pod Pirinejima, pa sve do Majorke, Barcelone, Saragose i Đirone u Kataloniji.

Uz imena ovih nesretnih ljudi notari su redovno dodavali objašnjenje da se radi o paganima, nevjernicima ili patarenima, čime se u tadašnjem pravnom poretku sugeriralo da su samom svojom prirodom predodređeni za ropstvo. Zvanične zabrane trgovine ljudskim mesom nisu mogle obustaviti ovaj izuzetno unosan posao koji je trgovcima donosio ogromnu dobit.

Sve je teklo tim utabanim stazama do polovine trenutka u kojem je Bosna izgubila državnu samostalnost i postala dio Osmanskog Carstva. Nestankom države u potpunosti je iščezao i dotadašnji specifični bosanski brend na primorju. U novim historijskim okolnostima u dalmatinskim gradovima više nije bilo proizvoda sa bosanskom naznakom. Svi raniji pridjevi su izmijenjeni, pa su stvari koje su nekada pristizale iz bosanskih planina u mletačkim registrima postale jednostavno turske stvari.

Kriterij primjenjivan na robu počeo je važiti i za ljude koji su dolazili iz osmanske Bosne. Bez obzira na to što je sa obje strane novouspostavljene granice živio isti narod i govorio istim jezikom, iza granične linije za primorce su odjednom živjeli isključivo Turci. Kada bi u blizini primorskih gradova došlo do tuče ili svađe u kojoj bi netko bio ranjen strijelom, optuženi su se pred mletačkim sudijama pravdali tvrdnjom da u sumraku nisu dobro razaznavali ko su bili protivnici i nisu li možda bili Turci.

Dvije prirodno nedjeljive i međusobno zavisne oblasti, Dalmacija i Bosna, našle su se odvojene opasnom i neproprobojnom granicom sukobljenih sila, Mletačke Republike i Osmanskog Carstva. Iz osmanske Bosne su sve do zidina primorskih gradova dolazile vojske praćene brojnim prebjezima i renegatima. Po ratnom običaju toga vremena, vojske su palile sela, uništavale usjeve, sjekle vinograde, odgonile stoku i odvodile stanovništvo u zarobljeništvo. Sačuvani mletački izvještaji iz tog doba preplavljeni su teškim i dramatičnim riječima o užasu i strahu.

Za prestrašeno stanovništvo na obali turska sila izgledala je bezbrojna, prolazak vojske opisan je kao otvaranje paklenog ponora, a iza njih su ostajali mnogi okrutno izranjeni i isječeni na komade. Zbog nestabilnosti i opasnosti, izbjeglo stanovništvo dugo se nije moglo vratiti svojim domovima, pa se trajno selilo u utvrđene gradove, na otoke ili preko mora u Italiju. Granica je godinama ostala zatvorena, prolaza i razmjene nije bilo, a među stanovništvom se sa obje strane sistematski razvijala duboka mržnja i strah.

Izvan Bosne strepilo se od turske sile kojoj su pripisivane sve okrutnosti i nevolje tog doba. U tom općem pojednostavljivanju nije pravljena nikakva razlika između etničkih Turaka i domaćeg stanovništva koje je prihvatilo islam, pa se smatralo da iza svakog muslimanskog imena stoji etnički Turčin.

Prošle su decenije dok se na obje strane nije shvatila neopozivost i nepromjenjivost stanja stvorenog osmanskim osvajanjem. Postepeno se počelo tragati za mogućnostima prihvatanja novih realnosti, međusobnog uvažavanja i dobrog susjedstva. Vremenom je poraslo razumijevanje za ljudsku prilagodljivost uslovima koje je nametnuo strani gospodar, pa je uzajamni ekonomski interes ponovo pokrenuo trgovinu i oživio obostrano korisne poslove.

Već je čitavo stoljeće trajala osmanska uprava nad Bosnom kada se u dokumentima počelo javljati jasno razlikovanje između islamiziranih Bosanaca i etničkih Turaka. Muslimani iz Bosne uveliko su nalazili svoj interes u trgovini sa kršćanskim svijetom i sa svojom se robom ponovo otiskivali preko mora.

Ključni svjedočanstvo o ovom procesu pruža jedan historijski dokument sačinjen u Zadru dvadeset petog maja hiljadu petsto šezdeset osme godine. Toga dana su šestorica muslimana iz Bosne, imenom Hadži-Memi, Jusuf, Alija, Kara-Oruč, Hasan i Ferhat, ušli u zadarske arhivske spise. Oni su se u ušću Neretve ukrcali na jedrenjak Korčulanina Bonifacija, noseći bogat trgovački tovar namijenjen tržištu u Ankoni. Tovar se sastojao od pedeset šest bala, odnosno skoro šest hiljada komada uštavljenih ovčijih koža i kordovana namijenjenih za izradu finije obuće, dvadeset pet bala sirovih koža i tri bale voska.

Međutim, putovanje preko Jadrana prekinuli su uskoci koji su napali i zarobili korčulanski brod zajedno sa trgovcima i robom. Sreća u nesreći bila je što je uskočki brod ubrzo presrela mletačka ratna fusta pod komandom kapetana Pietra Ema, koji je oslobodio zarobljene trgovce i preoteo tovar.

Umjesto u Ankoni, čitava ekspedicija završila je u Zadru. U nadbiskupskoj palati, pred mletačkim notarom Johannesom de Moreom, gradskim konsilijerom Pompeom de Soppe i zadarskim plemićima u ulozi svjedoka, trebalo je formalno potvrditi identitet spašenih ljudi i izvršiti primopredaju robe. Identitet bosanskih trgovaca zvanično je garantovao Daniel Rodrigo, jevrejski konzul u Neretvi. Ono što ovaj zadarski zapis čini izuzetnim jeste činjenica da su šestorica trgovaca kod notara upisani pod nazivom bosanski muslimani, odnosno na italijanskom jezikom formulisani kao Mossolmani di Bossina.

Za samog mletačkog notara ova unutarnja i psihološka razlika između domaćih islamiziranih ljudi i etničkih Turaka sigurno nije bila u potpunosti jasna, jer je tek nekoliko redaka niže u istom spisu ponovo upotrijebio uobičajeni administrativni šablon i nazvao ih spomenutim Turcima. Međutim, iz teksta izbija jasna želja samih trgovaca da se u zvaničnom aktu izričito naglasi njihova posebnost. Izražavajući veliku zahvalnost na korektnom postupku mletačkog kapetana, trgovci su potvrdili da im je čitav tovar vraćen neoštećen i bez ikakvih nametnutih troškova. Bili su izuzetno zadovoljni prijateljskim odnosom i zahtijevali su da se sačini javna isprava o toj predaji.

Dokument su na dnu vlastoručno potpisali Hadži-Memi i Kara-Oruč, kako u svoje ime tako i u ime ostale četvorice svojih drugova koji su izjavili da ne znaju pisati. Njegovi potpisi sačuvani su na turskom jeziku, ali napisani nevješto i složeni u duhu narodnog, bosanskog govora.

Ovaj zadarski dokument otvara duboka pitanja o prirodi identiteta u osmanskoj Bosni šesnaestog stoljeća. Naglašavajući svoju bosansku pripadnost pred mletačkim vlastima, ovi su trgovci jasno pokazali da prihvatanje islama i uklapanje u strukture Osmanskog Carstva nije značilo i brisanje svesti o vlastitoj regionalnoj i etničkoj posebnosti.

Formulacija sačuvana u zadarskom arhivu pokazat će se kao historijski dalekosežna. Naziv bosanski muslimani nastavit će se širiti, ukorjenjivati i trajati kroz stoljeća osmanske uprave, podsjećajući taj dio stanovništva na njegovu posebnu tradiciju i čuvajući ga od etničke asimilacije unutar velikog carstva.

IZVOR: Za tekst korišten materijal iz istraživanja prof. dr. Marka Šunjića