Prihvatanje islama u Bosni i Hercegovini nije prestalo sa ranim osmanskim osvajanjima, već se kao živ i pravno uobličen proces nastavilo odvijati i tokom prve polovine 19. stoljeća. Sačuvani zapisi sarajevskog Šerijatskog suda iz perioda od 1800. do 1851. godine otkrivaju fascinantne detalje o 141 osobi koja je u tom razdoblju promijenila vjerski identitet, razotkrivajući složene ljudske sudbine, porodične drame, društvena previđanja i pravne mehanizme koji su oblikovali život u osmanskom Sarajevu pred sam sumrak carstva

Kada se danas govori o osmanskom naslijeđu u Bosni i Hercegovini, misao gotovo po automatizmu leti ka prepoznatljivim vizurama gradova, vitkim minaretima, starim čaršijama, kamenim mostovima ili pak specifičnom leksičkom i kulinarskom blagu koje je preživjelo stoljeća. Međutim, ono najzanimljivije, a ujedno i najosjetljivije naslijeđe osmanske epohe nije isklesano u kamenu niti je sačuvano u bakru, ono se tiče nematerijalne baštine, ljudskih sudbina i dubokih preobražaja ličnog i kolektivnog identiteta.

Pitanje primanja islama na ovim prostorima već duže od stotinu godina privlači pažnju historičara. Generacije istraživača, od Safvet-bega Bašagića, Hamdije Kreševljakovića i Vladislava Skarića, pa sve do akademika Nedima Filipovića i Adema Handžića, posvetile su radove razjašnjavanju ovog fenomena. Ipak, fokus većine njih bio je usmjeren na rano osmansko doba, od 15. do 17. stoljeća, kada je prelazak na islam bio masovna pojava. Kasniji period, a posebno prva polovina 19. stoljeća, ostao je u historiografiji na margini, obavijen pretpostavkom da su vjerska preobraćenja u tom dobu bila prava rijetkost ili tek sporadični, teško uhvatljivi incidenti.

Pojedini autori su čak tvrdili da se o prelascima na islam u 19. vijeku može saznati jedino iz izvještaja stranih konzula ili franjevačkih ljetopisa, ističući kako kadijski protokoli o tome navodno „ne nude nikakve podatke“. Međutim, prašina sa arhivskih polica Gazi Husrev-begove biblioteke u Sarajevu otkriva sasvim drugačiju sliku. Detaljno istraživanje historičara dr. Fahda Kasumovića, zasnovano na analizi 48 sačuvanih protokola (sidžila) sarajevskog Šerijatskog suda u periodu od 1800. do 1851. godine, pokazuje da je proces prelazaka na islam bio vrlo živ, pravno precizno uobličen i redovno bilježen u sudskim knjigama.

Prihvatanje nove vjere u osmanskom društvu nije bio samo privatni, duhovni čin pojedinca; bio je to prvenstveno pravni i društveni događaj prvog reda. U osmanskoj pravnoj praksi ovaj čin se nazivao ihtida, što implicira da je novi musliman, uz božansku uputu, pronašao „pravi put“. Prema propisima hanefijskog mezheba, prelazak na islam pred kadijom sastojao se od nekoliko jasnih i zakonski definiranih koraka.

Osoba koja je željela postati musliman dolazila je u sudsku dvoranu te pred kadijom i svjedocima izjavljivala da od svoje volje napušta svoju dosadašnju „praznu ili ništavnu vjeru“ (edyān-ı bāṭıle). Nakon toga izgovarala bi formulu svjedočenja vjere (kelime-i şehadet) i birala novo, muslimansko ime. Na samom kraju postupka, kadija bi donio zvaničnu presudu kojom se novopridošli pojedinac od tog trenutka pravno i društveno smatra muslimanom.

Ova procedura imala je čvrsto uporište u osmanskoj pravnoj doktrini. Odredba o „dobrovoljnom“ pristupanju direktno se oslanjala na kur'ansko načelo da „u vjeru nema prisile“, dok je zahtjev za izričitim odricanjem od prethodne vjere proisticalu iz poznate fetve šejhul-islama Ebu's-Su'ud Efendije iz 16. stoljeća. On je utvrdio da se osoba ne može pravno smatrati muslimanom ako se prethodno nije jasno odrekla svog starog konfesionalnog identiteta, čak i ako je izgovorila rečenicu svjedočenja.

Sami zapisničari u sudu osjećali su potrebu da ove činove u sidžilima ubilježe uz dozu svečanog, stilizovanog jezika. U zapisnicima sačuvanima u sarajevskim sidžilima često čitamo kako je nova osoba „počašćena počašću islama“, da je „ušla među one koji vjeruju u Jednog Boga“, da je „dosegla svjetlost upute“ ili „stekla očitu milost Vječnog“. Zanimljivo je da su kao svjedoci ovakvih činova u Sarajevu po pravilu prisustvovali isključivo muškarci, najčešće službenici samog suda, poput pisara (kātib) ili sudskih pozivara (muhżır).

Istraživanje sarajevskih sidžila u razdoblju između 1800. i 1851. godine nudi konkretne i neumoljive brojke. Tokom ovih 52 godine, pred sarajevskim kadijom ukupno je 123 odraslih ljudi dobrovoljno prihvatilo islam. Pored njih, u sudskim registranom evidencijama nalazi se i desetoro maloljetne djece. Naime, prema osmanskom pravu, kada bi jedan od roditelja prešao na islam, njegova maloljetna djeca su po automatizmu, na osnovu pravnog principa „scijeni se po boljem roditelju“, sudski prevođena u islam, bez traženja njihovog izričitog izjašnjenja. Tako se ukupan broj osoba čija je promjena vjerskog statusa direktno registrovana pred sarajevskim sudom u ovom periodu penje na 133.

Pored ove osnovne grupe, u sidžilima se spominje još osam specifičnih slučajeva osoba koje su islam prihvatile ranije, bilo pred nekim drugim sudom u Ejaletu ili na drugom mjestu, pa su u Sarajevu samo naknadno pravno regulisale svoj status. Kada se sve obuhvati, sarajevski protokoli u prvoj polovini 19. stoljeća dokumentuju ukupno 141 osobu koja je prošla kroz proces promjene vjerskog identiteta.

Ono što posebno iznenađuje jeste kontinuitet. Prelasci na islam nisu bili plod nekih naglih, masovnih talasa ili vanrednih pritisaka. Od analizirane 52 godine, samo u pet pojedinačnih godina (1819, 1832, 1833, 1839. i 1841) nije zabilježen nijedan prelazak na islam. U svim ostalim godinama ritam je bio izuzetno ujednačen, od jednog do najviše sedam slučajeva godišnje. Ritam prelazaka bio je ravnomjerno raspoređen kroz sve mjesece hidžretske kalendarske godine, pa čak ni tokom svetog mjeseca ramazana nije primijećen nikakav značajniji porast broja novih preobraćenika, što ukazuje na to da praznična atmosfera nije primarno uticala na donošenje ovakvih odluka.

Geografska i društvena struktura novih muslimana u Sarajevu pruža izvanredan uvid u pokretljivost stanovništva i dinamiku života u tadašnjem Bosanskom ejaletu.

Najveći dio preobraćenika čine domaći ljudi. Od 133 osobe koje su promijenile vjeru pred sarajevskim kadijom, njih 53 bilo je iz samog grada Sarajeva i sela koja su pripadala sarajevskoj nahiji. Iz drugih nahija sarajevskog kadiluka potjecalo je 16 osoba, dok je čak 44 preobraćenika stiglo iz drugih kadiluka i nahija širom Bosanskog ejaleta.

Međutim, sarajevski sidžili bilježe i preobraćenike iz znatno udaljenijih krajeva. Šest osoba stiglo je iz drugih osmanskih pokrajina, poput Užica, Skoplja, Vidina, Prištine, Podgorice i okoline Niša. Jedan zanimljiv zapis iz 1851. godine pominje dvadesetdvogodišnjeg Jovančeta iz sela Ališnica blizu Niša, koji je stupio u islam u Sarajevu pred kadijom i u prisustvu pravoslavnog mitropolita, uzevši ime Ali.

Još je zanimljivija grupa od 11 preobraćenika koji su u Sarajevo stigli izvan granica Osmanskog Carstva, ponajviše s teritorije Habzburške Monarhije. Među njima nalazimo Ivana iz Karlovca (koji je postao Derviš Hasan), Stjepana iz okoline Debrecina u Mađarskoj (koji je uzeo ime Husejin), Jozu iz Makarske, te Andriju iz Kikinde. U izvorima se spominje i jedan zagonetni Bando ili Andrija iz Gorice u „italijanskoj zemlji“, pa čak i jedan visoki intelektualac, lični ljekar (hekimbaşı) bosanskog valije Davud-paše, za kojeg se u sidžilu navodi da je bio ugledni Englez koji je prihvatio islam i uzeo ime Ahmed Nuri Efendija.

Polna struktura preobraćenika pokazuje prevagu muškaraca. Od ukupnog broja preobraćenika (uključujući i djecu), odnos je 85 muškaraca naspram 48 žena. Kada se posmatra porijeklo, selo je znatno prednjačilo u odnosu na grad: 81 osoba potjecala je iz seoskih sredina, dok ih je 33 bilo iz gradova.

Pripadnost ranijim vjerskim zajednicama u sidžilima se uglavnom pokrivala opštim osmanskim pravnim terminom zimmī (zaštićeni podanici) ili jednostavno naṣrānī (hrišćani), bez pedantnog praćenja razlika između pravoslavnih i katolika. Ipak, na osnovu ličnih i porodičnih imena ubilježenih u zapisnicima (poput Boško, Simo, Stojan, Risto, Spasoje), jasno se vidi da je među hrišćanskim preobraćenicima bio znatan broj pravoslavaca.

Posebno je upečatljivo prisustvo Jevreja. U analiziranom periodu zabilježeno je sedam članova jevrejske zajednice koji su prešli na islam, tri odrasle osobe i četvero djece. Među njima je i slučaj Rafe iz Travnika, stanovnika sarajevske Ajas-pašine mahale, koji je 1831. godine prešao na islam uzevši ime Mustafa, dok su njegova kćerka i šestogodišnji sin Solomon dobili imena Fatima i Abdullah.

Pravni zapisi u sidžilima, iako pisani strogo birokratskim i formulativnim jezikom, povremeno otvaraju prozor u prave ljudske i porodične drame.

Prema šerijatskim propisima, kada bi udata žena prihvatila islam, njenom suprugu nemuslimanu zvanično bi se ponudilo da i on učini isto. Ukoliko bi on to odbio, sud je po automatizmu prolašavao bračni raskid (tefrīk ili fesh), jer po osmanskom pravu muslimanka nije mogla ostati u braku sa nemuslimanom.

U sarajevskim sidžilima zabilježeno je čak 12 pojedinačnih slučajeva u kojima je žena prihvatila islam, a njen suprug izričito odbio da slijedi njen primjer. Tako je, na primjer, Savkana, kćerka Save, postala Merjem, dok je njen muž Nikola, sin Stanka, odbio ponudu suda da pređe na islam, nakon čega je brak poništen. Slično se dogodilo i u slučaju Gurđije, kćerke Gavrila, koja je uzela ime Fatima, dok je njen muž Tomo odbio ponudu.

Ova odbijanja od strane muževa izuzetno su važan historijski dokaz. Ona jasnije od bilo kakve sudske formule o „dobrovoljnosti“ pokazuju da u osmanskom društvu prve polovine 19. stoljeća pojedinci nisu bili izloženi prisilnom pokrštavanju ili automatizmu, te da su nemuslimani imali punu slobodu da odbiju prelazak na islam, prihvatajući pritom pravne posljedice poput razvoda braka.

Bilo je i obrnutih, pa i neobičnih situacija. Zabilježen je jedan slučaj u kojem je muž Jevre primio islam i uzeo ime Selim, dok je njegova supruga Blanka odbila učiniti isto. Također, ostao je ubilježen i slučaj izvjesnog Živka čija je supruga Cvijeta prešla na islam. Živko je u prvom trenutku pred sudom odbio da primi islam, pa je njihovo trogodišnje dijete dodijeljeno majci i prevedeno u islam. Međutim, vrlo brzo nakon toga, Živko se predomislio, ponovo došao pred kadiju i sam prihvatio novu vjeru.

Također, pravni zapisi otkrivaju i socijalni status preobraćenika. Među onima čije je zanimanje ubilježeno nalazimo staklara Marijana iz Husrev-begove mahale, kćerke i sinove sarajevskih pekara (habbāz), seoske zakupce (müstecir), ali i znatnu grupu od čak 16 osoba koje su opisane kao sluge ili najamnici (hidmet-kār) u kućama imućnijih sarajevskih porodica. Zanimljiv je i slučaj djevojke Hatidže, kćerke sipahije Saliha iz okoline Pljevalja, koja je u mladosti počinila otpadništvo od islama (irtidād), te neko vrijeme živjela sa hrišćanima Vasilom i Joksimom, da bi se 1813. godine u Sarajevu pokajala i ponovo vratila svojoj prvobitnoj vjeri.

Šta je natjerivalo ove ljude da u prvoj polovini 19. stoljeća, u vremenu kada se Osmansko Carstvo već suočavalo sa dubokim krizama, ustancima i jačanjem nacionalnih pokreta na Balkanu, napuste svoju dosadašnju vjeru i zakorače u novi konfesionalni i društveni krug?

Sami sudski protokoli na ovo pitanje ne daju direktne odgovore. Oni bilježe samo pravnu formu i vanjsku manifestaciju čina. Historičari stoga upozoravaju da se motivacija nikada ne može svesti na samo jedan uzrok. U svakom pojedinačnom slučaju ukrštali su se kompleksni vjerski, kulturni, ekonomski, socijalni, ali i duboko lični i psihološki faktori.

Za mlade sluge i najamnike koji su iz siromašnih seoskih sredina dolazili u grad, prelazak na islam često je značio lakšu integraciju u gradsku sredinu, bolji društveni status i zaštitu imućnih gospodara. Za žene koje su bježale iz nesretnih ili nasilnih brakova, odlazak pred šerijatski sud i prelazak na islam bio je pouzdan pravni izlaz za dobijanje trenutnog razvoda. Za strance i prebjege iz susjedne Habzburške Monarhije, prihvatanje islama pružalo je potpunu pravnu zaštitu i trajni azil u Osmanskom Carstvu. Naposljetku, ne treba zanemariti ni iskrena duhovna preispitivanja i lična vjerska uvjerenja pojedinaca.

Ono što nam sarajevski sidžili nedvosmisleno potvđuju jeste da proces širenja i prihvaćanja islama u Bosni i Hercegovini nije bio omeđen samo prvim stoljećima osmanske uprave. On se, u skromnijem obimu, ali uz potpunu pravnu proceduru i stabilan kontinuitet, nastavio odvijati sve do samog sumraka osmanske vlasti na ovim prostorima. Ti tihi sudski zapisi iz 19. stoljeća ostaju kao dragocjen i živ svjedok složenog mozaika bosanskohercegovačke historije i neumitnih preobražaja ljudskih sudbina.

(U tekstu korišten materijal iz istraživačkog rada Fahda Kasumovića pod naslovom: „Razumijevanje osmanskog naslijeđa u Bosni i Hercegovini: Prelasci na islam u zapisima sarajevskog Šerijatskog suda, 1800–1851.”)