Dana 14. oktobra 1918. godine, Zastupnički klub Čiste stranke prava uputio je zvanični zahtjev čelništvu Hrvatskog sabora za hitno sazivanje vanredne sjednice. Frankovci su ovim činom zatražili da Sabor bez odlaganja proglasi prekid svih državno-pravnih veza s Kraljevinom Ugarskom, ukine Hrvatsko-ugarsku nagodbu iz 1868. godine te proglasi potpunu neovisnost i suverenitet hrvatskog naroda, čime su pokrenuli pravnu proceduru koja je dvije sedmice kasnije dovela do historijskog zasjedanja 29. oktobra

U kasno ljeto i ranu jesen 1918. godine Austro-Ugarska Monarhija nalazila se u stanju potpunog privrednog, vojnog i institucionalnog raspada. Više od četiri godine ratnog pustošenja iscrpilo je sve resurse države. Frontovi su se rušili pod pritiskom savezničkih ofanziva, snabdijevanje velikih gradova bilo je potpuno prekinuto, a unutrašnjost zemlje preplavile su hiljade naoružanih vojnih bjegunaca.

U takvim okolnostima općeg haosa, hrvatska politička elita tražila je izlaz iz državno-pravnog okvira u kojem je Banska Hrvatska funkcionisala još od donošenja Hrvatsko-ugarske nagodbe 1868. godine. Nagodba je pola stoljeća osiguravala unutrašnju autonomiju, ali je u praksi izazivala stalne sukobe s peštanskim centralizmom i sistematskom mađarizacijom.

Dok se u historijskim pregledima teške 1918. godine težište najčešće stavlja na djelovanje Hrvatsko-srpske koalicije i Narodnog vijeća Slovenaca, Hrvata i Srba, historiografski izvori jasno ukazuju na presudnu ulogu koju je u samoj završnici odigrala Čista stranka prava. Članovi ove opozicione grupacije, u narodu i historiji poznatiji kao frankovci, pokrenuli su u septembru i oktobru 1918. godine radikalnu parlamentarnu inicijativu. Zatražili su hitno i vanredno sazivanje Hrvatskog sabora s jednim jedinim ciljem. Njihov plan bio je da Sabor bez ikakvog odlaganja ukine Hrvatsko-ugarsku nagodbu i proglasi potpunu neovisnost hrvatskog naroda.

Stranka prava, koju su sredinom 19. stoljeća utemeljili Ante Starčević i Eugen Kvaternik, gradila je svoj cjelokupni politički legitimitet na konceptu neotuđivog historijskog državnog prava. Pravaška ideologija od samog je početka odbacivala bilo kakvu mogućnost potčinjenosti Beču ili Pešti. Smatrali su da je Hrvatski sabor jedini zakoniti nosilac narodnog suvereniteta. Nakon unutrašnjih stranačkih raskola i dolaska dr. Josipa Franka na čelo odvojene frakcije, frankovačka struja zadržala je izrazito beskompromisan stav prema mađarskom utjecaju. Za razliku od umjerenijih pravaša koji su vremenom prihvatili ideju stvaranja zajedničke južnoslavenske države, frankovci su ostali dosljedni u odbijanju bilo kakvih širih i nedefiniranih državnih kombinacija.

Kada je u jesen 1918. godine slom Centralnih sila postao neizbježan, zastupnički klub Čiste stranke prava odlučio je preuzeti potpunu inicijativu u Saboru. Dok je većina ostalih političara oklijevala čekajući rasplet na talijanskom frontu i usklađujući stavove s Jugoslavenskim odborom u Londonu, frankovci su smatrali da se sudbina naroda mora riješiti trenutno i isključivo unutar hrvatskih institucija. Predstavnici Čiste stranke prava podnijeli su zvanični zahtjev čelništvu Sabora za hitno sazivanje sjednice. Tražili su da se na dnevni red stavi trenutni prekid svih veza s Ugarskom i formalno proglašenje suverene države.

Frankovci su u tom parlamentarnom činu vidjeli jedini zakoniti i sigurni put. Tvrdili su da bi svako daljnje oklijevanje prepustilo sudbinu zemlje vanjskim silama te da bi Hrvatska u poslijeratnim mirovnim pregovorima mogla biti tretirana kao poražena teritorija i podijeljena između susjednih država. Historiografski dokumenti potvrdjuju da je ova inicijativa predstavljala direktan politički pritisak na vladajuću većinu i Narodno vijeće. Vladajuća koalicija na čelu sa Svetozarom Pribićevićem prihvatala je činjenicu da je raskid s Peštom neizbježan, ali nije željela izolirano proglašenje hrvatske samostalnosti u tradicionalnim ustavnim okvirima. Umjesto toga, većina okupljena oko Narodnog vijeća težila je što bržem ujedinjenju sa Kraljevinom Srbijom u novu, zajedničku državu Južnih Slavena.

Zbog toga su politički sukobi u Zagrebu tokom oktobra 1918. godine dostigli svoj vrhunac. Frankovački zastupnici javno su optuživali Narodno vijeće da djeluje izvan zakona i preuzima ovlaštenja koja po ustavu pripadaju samo Saboru. S druge strane, politički protivnici optuživali su frankovce za sljepoću prema realnim vojno-političkim okolnostima i nesposobnost prepoznavanja šireg regionalnog konteksta. Ipak, silina frankovačkog pritiska i ubrzano urušavanje vlasti na terenu natjerali su saborsko predsjedništvo da prekine višemjesečno oklijevanje.

Ban Antun Mihalović konačno je popustio pod pritiskom događaja i sazvao historijsku sjednicu Hrvatskog sabora za 29. oktobar 1918. godine. Na tom zasjedanju Sabor je jednoglasno izglasao odluku kojom se poništava Hrvatsko-ugarska nagodba i raskidaju svi državno-pravni odnosi s Ugarskom i Austrijom. Hrvatska je proglašena potpuno nezavisnom državom, čime je formalno ostvaren primarni cilj iz frankovačkog zahtjeva.

Međutim, sam ishod te historijske sjednice tek se djelimično poklopio s dugoročnom vizijom Čiste stranke prava. Iako je Sabor oborio Nagodbu, u nastavku sjednice priznao je vrhovnu vlast Narodnog vijeća i izglasao stupanje u novostvorenu Državu Slovenaca, Hrvata i Srba. Time je težište političke moći sa historijskog parlamenta preneseno na vanparlamentarno tijelo. Taj korak označio je početak ubrzanog procesa koji će već prvog decembra iste godine dovesti do konačnog ujedinjenja sa Kraljevinom Srbijom u novu zajedničku monarhiju.

Iako su zbog svojih ranijih političkih saveza i kasnijih djelovanja frankovci bili izloženi oštrim kritikama, njihov zahtjev iz septembra i oktobra 1918. godine ostaje zabilježen kao presudan historijski dokument. Njihovo insistiranje na legalnom parlamentarnom putu i ustavnom pravu poslužilo je kao moćan katalizator koji je ubrzao formalni raspad austrougarske vlasti na ovim prostorima. Odluka od 29. oktobra označila je definitivni kraj pedesetogodišnje epohalne Nagodbe i zatvorila više stoljeća dugu epohu u kojoj je Hrvatska bila vezana za habsburšku krunu.