Salim Ćerić je u proljeće 1971. godine šokirao komunistički vrh Bosne i Hercegovine zahtjevom za osnivanje Muslimanske matice, posebnom historijom i nacionalnom zastavom. Proglašen “politički apsurdnim” i gurnut na marginu, preživio je slom svoje karijere jer je shvatio ono što je partija ignorirala, da je nacionalno priznanje bez vlastitih institucija samo prazna ljuštura

Salim Ćerić danas zauzima specifično mjesto u povijesti moderne Bosne i Hercegovine. Čovjek koji je pedesetih i šezdesetih godina prošlog stoljeća, kao visoki partijski dužnosnik i historičar, dao neprocjenjiv doprinos političkoj afirmaciji i konačnom ustavnom priznanju Muslimana kao ravnopravnog jugoslavenskog naroda, već je početkom sedamdesetih označen kao politički odmetnik i eksponent “muslimanskog nacionalizma”. Njegov intelektualni i životni put oslikava sve duboke proturječnosti, ideološke lomove i identitetska previranja unutar kojih se oblikovala moderna bosanskohercegovačka nacija u drugoj polovici 20. stoljeća.

Prije nego što će postati prepoznatljiv po svojim historiografskim radovima i političkim inicijativama s kraja šezdesetih, Salim Ćerić je izgrađen u okrilju predratnog radničkog i komunističkog pokreta. Rođen u uglednoj porodici, još kao mlad čovjek prihvatio je ljevičarske ideje, postavši aktivan član Komunističke partije Jugoslavije u godinama kada je djelovanje pod tom zastavom nosilo stalnu opasnost od hapšenja i višegodišnjeg robijanja. U predratnom periodu istakao se kao predani ilegalac i partijski organizator, djelujući među radništvom i omladinom, gdje je neumorno radio na širenju antifašističkih ideja i pripremi terena za oružani otpor koji će uslijediti nakon sloma Kraljevine Jugoslavije.

Početak Drugog svjetskog rata i okupacija zatekli su Ćerića u samom žarištu ilegalne borbe, u okupiranom Sarajevu. Tokom najtežih godina fašističkog terora, dok su ustaške vlasti i Gestapo provodili masovna hapšenja i egzekucije, Ćerić je bio jedan od ključnih organizatora ilegalne komunističke mreže u gradu. Kao prekaljeni ilegalac, svakodnevno riskirajući život, koordinirao je prikupljanje materijalne pomoći za partizanske odrede, organizirao prebacivanje boraca na slobodnu teritoriju, vodio obavještajne aktivnosti i održavao linije veze između Pokrajinskog komiteta KPJ i Mjesnog komiteta u Sarajevu. Njegova hladnokrvnost i konspirativna vještina omogućile su preživljavanje ključnih partijskih punktova u gradu u najkritičnijim fazama rata.

Nakon izlaska na slobodnu teritoriju, Ćerićevo ilegalno iskustvo i politički autoritet dobijaju i svoju vojnu dimenziju. Postavljen je na dužnost političkog komesara, a potom i komandanta Šesnaeste muslimanske udarne brigade, elitne jedinice Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije koja je imala presudnu ulogu u mobilizaciji muslimanskog stanovništva za antifašističku borbu. Pod njegovim komandovanjem, 16. muslimanska brigada izrasla je u respektabilnu vojnu silu koja je vodila teške borbe širom Bosne i Hercegovine, razbijajući zablude o pasivnosti ili kolaboraciji muslimanskog naroda te stavljajući temelje za poslijeratnu obnovu bosanskohercegovačke državnosti na ZAVNOBiH-u.

Centralna epizoda njegovog kasnijeg političkog djelovanja odigrala se u proljeće i ljeto 1971. godine, kada je Ćerić Centralnom komitetu Saveza komunista Bosne i Hercegovine uputio vizionarski, ali za partijski ešalon izuzetno opasan dokument: prijedlog o osnivanju Muslimanske matice. Taj potcijenjeni historijski trenutak, u kojem su formulirani zahtjevi za kulturnom autonomijom, autonomnim historijskim narativom i nacionalnim simbolima, predstavljao je prijelomnu tačku nakon koje će se zvanična partijska linija trajno razići s Ćerićevim razumijevanjem nacionalnog pitanja.

Salim Ćerić nije bio marginalni disident niti autsajder; bio je autentični proizvod komunističkog pokreta, ratni komandant i visoki funkcioner Saveza komunista BiH. Nakon Drugog svjetskog rata obnašao je značajne dužnosti u republičkim organima, između ostalog i dužnost predsjednika Saveza sindikata Bosne i Hercegovine, te bio član najviših partijskih tijela.

Njegov ključni intelektualni doprinos započinje šezdesetih godina, u periodu kada se unutar Saveza komunista Jugoslavije polako otvara prostor za preispitivanje nacionalne politike. Do tada su bosanskohercegovački muslimani u popisima stanovništva tretirani kao “neopredijeljeni”, “Srbi-muslimani”, “Hrvati-muslimani” ili pod neodređenom regionalnom odrednicom. Ćerić je bio među prvima koji je uočio historijsku anomaliju takvog statusa.

Njegova knjiga „Muslimani srpskohrvatskog jezika“, objavljena 1968. godine u izdanju sarajevske “Svjetlosti”, predstavljala je pionirski i odvažan pokušaj da se socio-historijskom metodologijom dokaže nacionalna posebnost Muslimana. Ćerić u toj studiji studiozno analizira historijske procese od srednjovjekovne bosanske države, preko osmanske epohe i austrougarske uprave, pa sve do Narodnooslobodilačke borbe. Njegova osnovna teza bila je da su Muslimani u BiH razvili sve elemente moderne nacije, zajednički teritorij, specifičnu društvenu strukturu, psihološki i kulturni entitet, te da se njihov identitet ne može svesti samo na vjersku pripadnost.

Ova knjiga, skupa s radovima historičara poput Atifa Purivatre i Kasima Suljevića, poslužila je kao teorijski temelj za političke odluke CK SKBiH iz 1968. godine, kada je na 17. sjednici Centralnog komiteta konačno usvojen stav da su “Muslimani poseban narod”. Kruna tog procesa bio je popis stanovništva iz 1971. godine, na kojem je po prvi put omogućeno izjašnjavanje u nacionalnom smislu pod imenom “Musliman”.

Međutim, dok je partijski vrh na čelu sa Brankom Mikulićem i Hamdijom Pozdercem smatrao da je priznavanjem nacije na popisu i ustavnim amandmanima nacionalno pitanje u BiH konačno “zaokruženo” i stavljeno pod kontrolu, Ćerić je smatrao da je napravljen tek prvi stepenik. Za njega je nacionalno priznanje bez institucija i kulturne autonomije bilo prazna ljuštura.

U aprilu 1971. godine, u trenucima kada se u Jugoslaviji rasplamsava Hrvatsko proljeće, a unutar partije vode žustre rasprave o saveznim ustavnim amandmanima, Salim Ćerić povlači potez koji će šokirati rukovodstvo SKBiH. Centralnom komitetu SKBiH on upućuje opsežan i detaljno elaboriran prijedlog za osnivanje “Muslimanske matice”, nacionalno-kulturne institucije koja bi imala paritetan status s Maticom srpskom i Maticom hrvatskom.

Ćerić je u svom memorandumskom prijedlogu pošao od jednostavne, ali za partiju razorne logike: ako su Srbi i Hrvati stvorili svoje matice još u 19. stoljeću kako bi očuvali i razvili svoj nacionalni i kulturni identitet, zašto bi novopriznati muslimanski narod bio lišen iste takve poluge? On je argumentirao da nacionalna afirmacija ne može ostati na nivou statističke rubrike, nego da zahtijeva vlastite prosvjetne, naučne i kulturne temelje.

Prijedlog je sadržavao nekoliko radikalnih zahtjeva koji su direktno zasijecali u dotadašnji obrazovni i kulturni sistem SR Bosne i Hercegovine. U prvom redu, Ćerić je izričito tražio da se unutar opće historije naroda SR Bosne i Hercegovine izdvoji i naučno uobliči posebna povijest muslimanskog naroda. Tvrdio je da su dotadašnji historijski udžbenici i naučna historiografija bili duboko opterećeni srpskim i hrvatskim nacionalnim narativima, u kojima su muslimani prikazivani ili kao “vjerska skupina”, “poturice” ili kao pasivni objekat historije. Tražio je da se osvijetle autentične društvene, ekonomske i političke dinamike muslimanskog stanovništva kroz stoljeća.

Osim toga, prijedlog je predviđao temeljitu reviziju udžbenika iz oblasti povijesti, jezika, književnosti i etnografije. Ćerić je uvidio da su školski programi u BiH zapravo kombinacija srbijanskih i hrvatskih nastavnih planova, u kojima nije bilo prostora za pisce, historijske ličnosti i narodno stvaralaštvo muslimanskog servisa. Tražio je da se u lektire i školske programe ravnopravno uvedu muslimanski autori, od alhamijado književnosti i sevdalinke do modernih pisaca, te da se etnografska istraživanja usmjere na proučavanje specifičnosti muslimanskog ruralnog i urbanog života.

Konačno, najosjetljiviji dio Ćerićevog prijedloga bio je zahtjev za utvrđivanjem nacionalne zastave i simbola Muslimana. Dok su Srbi i Hrvati u SR BiH imali svoje trobojke s crvenom zvijezdom petokrakom, Muslimani su bili jedini konstitutivni narod bez vlastitih nacionalnih znamenja. Ćerić je smatrao da je vizualna i simbolička identifikacija nužan element nacionalne ravnopravnosti, te je tražio da se zvanično predloži i usvoji nacionalna zastava koja bi reprezentovala muslimanski narod unutar jugoslavenskog federalnog okvira.

Ćerićev prijedlog pao je u politički najzapaljivijem mogućem trenutku. Rukovodstvo SKBiH, predvođeno Brankom Mikulićem, gradilo je stabilnost Bosne i Hercegovine na ideologiji “zajedništva” i rigoroznoj ravnoteži između tri naroda. Svaki pokušaj stvaranja posebnih, jednonacionalnih institucija unutar BiH smatran je direktnom prijetnjom po opstanak republike. Partija se pribojavala da bi osnivanje Muslimanske matice izazvalo lančanu reakciju: Srbi i Hrvati u BiH bi tražili osnivanje ogranaka Matice srpske i Matice hrvatske u Sarajevu, što bi vodilo paralelizmu, institucionalnoj podjeli po nacionalnom ključu i, konačno, raspadu bosanskohercegovačkog tkiva.

Na sjednici Centralnog komiteta SKBiH održanoj u srpnju 1971. godine, Ćerićev prijedlog stavljen je na dnevni red ne da bi se o njemu raspravljalo, nego da bi ga se ekspresno i bespogovorno sasjeklo u korijenu.

Reakcija partijskog vrha bila je nemilosrdna. Prijedlog o osnivanju Muslimanske matice zvanično je odbijen i proglašen “politički apsurdnim”. U partijskim kvalifikacijama navedeno je da Ćerićev istup predstavlja direktan podstrek “muslimanskom nacionalizmu” i separatizmu. Politbiro je zauzeo stav da Muslimanima nije potrebna posebna matica jer SR Bosna i Hercegovina u cjelini, sa svojim institucijama, Akademijom nauka i umjetnosti (ANU BiH), Univerzitetom u Sarajevu, Muzejom i Zemaljskim zavodima, služi kao matica svim svojim narodima, pa tako i Muslimanima.

Partijski funkcioneri, uključujući i pojedine muslimanske kadrove koji su nastojali dokazati svoju ideološku pravovjernost, optužili su Ćerića da pokušava “getoizirati” muslimanski narod i pretvoriti ga u izoliranu skupinu usred Bosne. Optužen je da preuzima matrice građanskog nacionalizma 19. stoljeća i da ih nasilno premješta u socijalistički samoupravni sistem. Ćerić je ubrzo nakon toga potisnut sa političke scene, marginaliziran u javnom životu i stavljen pod prećutni nadzor službi bezbjednosti. Njegov politološki i historijski rad od tog je trenutka posmatran kroz prizmu “skretanja s partijske linije”.

Suština Ćerićevog sukoba s partijom nije bila samo u formalnom prijedlogu za osnivanje jedne institucije, nego u dubokom neslaganju oko same prirode jugoslavenske države i nacionalnog identiteta. Salim Ćerić bio je jedan od rijetkih komunističkih intelektualaca koji je prosuđivao lažnost i opasnost koncepta “integralnog jugoslavenstva”.

U svojim spisima i istupima s kraja šezdesetih i početkom sedamdesetih godina, Ćerić se oštro protivio “iluziji jugoslavenskog identiteta”, tvrdeći da je takva ideološka konstrukcija izuzetno štetna, prije svega po same Muslimane. Njegova analiza jugoslavenstva počivala je na tri ključna uviđanja.

Prvo, uočio je izražen fenomen asimetrije identiteta. Srbi i Hrvati su imali već izgrađene, čvrste nacionalne identitete i matične republike. Za njih je “jugoslavenstvo” bilo ili državni okvir ili pragmatični politički koncept. S druge strane, od Muslimana se tražilo da se odreknu svog specifičnog identiteta u ime anemičnog, nadnacionalnog jugoslavenstva.

Drugo, ukazivao je na opasnost od ponovne anacionalnosti. Prihvatanje jugoslavenstva kao nacionalne zamjene vodilo bi Muslimane natrag u stanje anacionalnosti i nevidljivosti. Dok su drugi narodi jačali svoje republičke i nacionalne institucije, Muslimani bi, vjerujući u iluziju bratstva i jedinstva bez nacionalnog podteksta, ostali jedini “Jugoslaveni”.

Treće, njegova kritika bila je usmjerena protiv nasilne unifikacije. Tvrdio je da svako nasilno guranje integrativnog jugoslavenstva zapravo otvara prostor za velikonacionalne koncepte dominacije jačih naroda nad manjim.

Za Ćerića, jedino zdravo jugoslavenstvo moglo je biti labavi savez potpuno ravnopravnih, jasno definiranih i institucionalno ostvarenih nacija. Svako brisanje nacionalnih razlika u ime “novog jugoslavenskog čovjeka” smatrao je opasnom utopijom koja se najteže obija o glavu najranjivijem narodu, bosanskohercegovačkim Muslimanima.

Jedan od najzanimljivijih i najznačajnijih spisa u Ćerićevoj intelektualnoj biografiji jeste njegova žustra polemika sa historičarem Enverom Redžićem. Ova debata, koja se vodila oko pitanja nacionalnog imenovanja i strategije bosanskohercegovačkih muslimana, razotkriva svu složenost identitetskih opcija koje su stajale na stolu krajem šezdesetih godina.

Dok je Redžić zagovarao nadnacionalni ili regionalno-nacionalni koncept bosanstva/bošnjaštva, koji bi obuhvatio sve stanovnike Bosne i Hercegovine bez obzira na vjeru, ili bar obnavljanje historijskog imena Bošnjak za muslimansko stanovništvo, Ćerić se tome odlučno protivio.

Ćerićeva argumentacija protiv bošnjaštva u tom historijskom trenutku oslanjala se na procjenu realnih političkih odnosa u Jugoslaviji i BiH.

S jedne strane, ukazivao je na opasnost od antagonizacije sa Srbima i Hrvatima. Ćerić je tvrdio da bi insistiranje na bošnjaštvu, bilo kao općebosanskom identitetu ili kao ekskluzivnom imenu za Muslimane, nužno stavilo bosanskohercegovačke muslimane u izravan neprijateljski položaj prema bosanskim Hrvatima i Srbima. Smatrao je da će Srbi i Hrvati u BiH oživljavanje bošnjaštva doživjeti kao pokušaj “majorizacije” i stvaranja unitarne Bosne pod dominacijom Muslimana, te kao pokušaj negiranja njihovih nacionalnih veza sa Srbijom i Hrvatskom.

S druge strane, upozoravao je na historijsku potrošenost samog imena. Ćerić je smatrao da je pojam “Bošnjak” kroz 19. i 20. stoljeće izgubio svoju sveobuhvatnu kohezivnu snagu i da je u svijesti srpskog i hrvatskog naroda u BiH postao neprihvatljiv. Revitalizaciju tog imena vidio je kao politikanstvo koje ne uzima u obzir stvorene nacionalne realnosti.

Konačno, zastupao je pragmatični fokus na ime “Musliman”. U polemici s Redžićem, Ćerić je branio upotrebu imena “Musliman” (sa velikim M), ne zato što je smatrao da je vjerska odrednica idealna za naciju, nego zato što je to bila jedina politološki ostvariva opcija u socijalističkom sistemu. Smatrao je da je ime manje važno od sadržaja: ključno je bilo izboriti priznanje subjektiviteta, a ime “Musliman” je u tom trenutku imalo najveću podršku unutar samog naroda i najmanji otpor unutar saveznih struktura, pod uslovom da se jasno razgraniči vjersko od nacionalnog.

Ova polemika pokazuje koliko je Ćerić bio politički realist. Iako je u zahtjevima za Maticom bio radikalan, u sferi simboličke politike i imenovanja bio je izuzetno oprezan, plašeći se scenarija u kojem bi Muslimani postali meta udruženog srpsko-hrvatskog nacionalizma ako bi bili doživljeni kao pretendenti na ekskluzivno pravo nad Bosnom i Hercegovinom.

Pogled na historijske događaje iz 1971. godine s vremenske distance od nekoliko decenija otkriva duboku tragičnost i dalekovidnost Salima Ćerića. Odbijanje njegovog prijedloga o osnivanju Muslimanske matice i proglašavanje tog čina “političkim apsurdom” ostavilo je muslimanski narod u SR BiH bez ključnih autonomnih kulturnih i naučnih institucija tokom narednih dvadeset godina. Dok su drugi narodi imali svoje matice, akademije i nacionalne ustanove koje su baštinile i sistematski istraživale njihovu prošlost, kultura bosanskih Muslimana ostala je rasuta po općim republičkim zavodima i izložena stalnim ideološkim cenzurama.

Ono što je Ćerić tražio 1971. godine, ostvareno je tek u dramatičnim okolnostima raspada Jugoslavije početkom devedesetih godina. Godine 1990. osnovano je Muslimansko kulturno društvo “Preporod” (koje je zapravo preuzelo ulogu Matice kakvu je Ćerić zamišljao). Došlo je do temeljite revizije udžbenika historije, jezika i književnosti. Usvojeni su nacionalni simboli i zastava. Na Bošnjačkom saboru 1993. godine prihvaćeno je historijsko ime Bošnjak, čime je završen proces identitetske transformacije o kojoj se polemisalo decenijama ranije.

Salim Ćerić je bio čovjek koji je išao ispred svog vremena. Njegov pad 1971. godine bio je cijena koju je platio za ukazivanje na sistemske šupljine u jugoslavenskom rješenju nacionalnog pitanja. Bio je dovoljno odvažan da partiji reče da formalno priznanje nacije bez institucija i simbola predstavlja samo polovično rješenje, i dovoljno samostalan da odbaci kako ugodnu iluziju “jugoslavenstva”, tako i prerano forsiranje koncepata koji bi mogli izazvati međuetničke sukobe.

Njegova sudbina oslikava trnovit put kojim je prošla Bosna i Hercegovina u traženju vlastitog identiteta: put razapet između dogmatskog partijskog diktata, složenih međunacionalnih odnosa i nasušne potrebe jednog naroda da ovlada vlastitom historijom i kulturnom budućnošću. Salim Ćerić ostaje upisan u bosanskohercegovačkoj historiografiji kao mislilac koji je odbio ostati u okvirima zadatih partijskih dogmi, plativši za svoju viziju političkom izolacijom, ali ostavljajući iza sebe spomenik nepokolebljive intelektualne radoznalosti i odanosti svom narodu i zemlji.