Ono što ovu publikaciju čini posebno vrijednom jeste činjenica da ne počiva na naknadnim interpretacijama historičara, već na izvornim državnim dokumentima, carskim naredbama, izvještajima namjesnika, budžetskim tabelama općina, prepisci između lokalnih vlasti i prijestolnice. Iz njih se rekonstruiše slika upravnog sistema koji je funkcionisao po jasnim zakonskim i administrativnim pravilima, uz poštovanje međunarodnih normi čak i u periodima pojačanog stranog pritiska krajem 19. i početkom 20. stoljeća.
Zbirka od 197 izvornih dokumenata iz turskih državnih arhiva otkriva sistem uprave koji je Palestini donio najduži period stabilnosti u njenoj historiji — od zdravstva i infrastrukture do vjerske slobode i zaštite kulturnog naslijeđa.
Ovaj tekst zasniva se na publikaciji “Palestina u dokumentima Osmanlija”, koju je 2009. godine u Istanbulu objavila Generalna direkcija državnih arhiva Republike Turske, u okviru Odjela za osmanske arhive. Riječ je o zbirci od 197 originalnih arhivskih dokumenata, uz 4 karte, 79 fotografija, 2 gravure i jedan plan, podijeljenih u osam tematskih cjelina: administrativna pitanja, zdravstvo, javni red i sigurnost, urbanizacija i infrastruktura, pitanje jevrejskog naseljavanja, obrazovanje i društveni život, vjerska sloboda zajednica te zaštita kulturnog naslijeđa. Dokument predstavlja jedan od najopsežnijih pokušaja da se kroz izvorne državne spise prikaže način na koji je Osmansko carstvo upravljalo Palestinom.
Prema uvodnoj riječi tadašnjeg generalnog direktora Državnih arhiva, doc. dr. Yusufa Sarınaya, Palestina je od osvajanja Jerusalema 1517. godine pa sve do 1917. godine, dakle punih 400 godina, proživjela svoj najduži period mira i stabilnosti pod osmanskom upravom. Jerusalem je za Osmansko carstvo predstavljao treći najsvetiji grad, odmah nakon Meke i Medine, te su upravi ovog područja pridavali posebnu pažnju, sa stalnim ciljem da se regijom upravlja u miru i redu.
Ono što ovu publikaciju čini posebno vrijednom jeste činjenica da ne počiva na naknadnim interpretacijama historičara, već na izvornim državnim dokumentima, carskim naredbama, izvještajima namjesnika, budžetskim tabelama općina, prepisci između lokalnih vlasti i prijestolnice. Iz njih se rekonstruiše slika upravnog sistema koji je funkcionisao po jasnim zakonskim i administrativnim pravilima, uz poštovanje međunarodnih normi čak i u periodima pojačanog stranog pritiska krajem 19. i početkom 20. stoljeća.
Administrativni dio zbirke pokazuje koliko je detaljno osmanska država regulisala svakodnevni život u Palestini, od poznatog Zakonika Gaze, preko uknjižbe zemljišta u Gazi u korist lokalnog stanovništva koje ga je obrađivalo, pa sve do uvođenja plate za seoske starješine u Jerusalemskom okrugu kako bi se spriječile nepravilnosti pri izborima i osigurao izbor sposobnih kandidata. Sačuvani su čak i budžetski pregledi prihoda i rashoda opština Ramle i Betlehema za 1898. godinu, dokaz da su lokalne uprave vodile uredne finansijske evidencije po modernim upravnim standardima tog doba.
Posebno se ističe briga o manjinskim zajednicama unutar same administracije, dokumenti bilježe naredbe da se prema Samarićanima u oblasti Nablusa postupa s dobrotom, kao i popise domaćinstava i stanovništva jerusalemskih sela prema vjerskoj pripadnosti, što svjedoči o sistematskom, popisno utemeljenom pristupu upravljanju raznolikim stanovništvom.
Zdravstvo i briga o stanovnicima
Zdravstveni segment zbirke otkriva razvijenu mrežu javnozdravstvenih mjera. Dokumentovane su akcije sprečavanja širenja stočnih bolesti u Jerusalemu, nagrađivanje osoba koje su doprinijele suzbijanju epidemije kolere na području Jafe i Gaze, te pomoć koju je oboljelima od lepre u okolini Jerusalema pružala carska javna kuhinja i dobrotvorna ustanova koju je osnovala sultanija Hasekija. Vlasti su čak naručile prevod zdravstvenog priručnika na arapski jezik kako bi bio dostupan lokalnom stanovništvu, dok je u Jerusalemu izgrađena potpuno opremljena bolnica namijenjena liječenju sifilisa. Za izgradnju bolnice i infrastrukture u Gazi sredstva su obezbjeđivana iz posebnih poreskih izvora, a poduzimane su i mjere protiv najezde skakavaca te karantinski nadzor nad brodovima koji su u Jafu stizali iz zaraženih područja.
Sigurnosni dio zbirke pokazuje da je održavanje mira bilo trajni prioritet osmanske uprave, posebno u vremenima previranja. Dokumentovano je nagrađivanje upravnika koji su smirili nemire beduinskih plemena oko Jerusalema, zaštita Jevreja u Tiberiji od lopova, kao i pojačane mjere sigurnosti prilikom posjete njemačkog cara Wilhelma Jerusalemu i Keraku. Zanimljiv je i podatak da je osmanska vlast zabranila štampanje i distribuciju jedne knjige procjenjujući da bi mogla izazvati sukob između muslimana i kršćana, čime je aktivno sprječavala međuvjersko zaoštravanje. Dokumenti bilježe i da je stanovništvo Jerusalema s ogorčenjem dočekalo vijesti o bombardovanju bogomolja različitih vjera tokom Prvog svjetskog rata, što pokazuje da je poštovanje svetih mjesta bilo duboko ukorijenjeno i u samom društvu, ne samo u državnoj politici.
Urbanizacija i modernizacija Palestine
Segment o obnovi i izgradnji svjedoči o kontinuiranim ulaganjima u infrastrukturu tokom čitavog perioda osmanske vladavine, od restauracije vodovoda koji su Jerusalemu dovodili pitku vodu i popravke zidina oko Kupole na stijeni, preko obnove čuvenih bazena i vodovoda koje je dao izgraditi sultan Sulejman Veličanstveni, pa sve do izgradnje reprezentativne vladine zgrade u Jerusalemu i popravke starog javnog kupatila. Simbolično, povodom 25. godišnjice stupanja na prijesto sultana Abdulhamida II, na lokaciji kod Hebronske kapije u Jerusalemu izgrađena je javna česma i cisterna. Osmanska uprava pratila je i tehnološki napredak, na rijeci Jordan i vodi Avdže izgrađena je elektrana koja je napajala rasvjetu i tramvajski sistem u Jafi, postavljena je telefonska linija od Beer Ševe do Hafira, a telegrafska linija do Gaze izazvala je toliku zahvalnost lokalnog upravnika da je uputio posebnu zahvalnicu sultanu.
Poglavlje posvećeno pitanju jevrejskog naseljavanja u Palestini, iako po obimu najveće u zbirci, prije svega oslikava koliko je pažljivo i sistematično osmanska administracija upravljala pitanjima vlasništva nad zemljom i useljavanja, u skladu sa zakonom i vlastitim suverenim pravom. Dokumenti pokazuju uređen upravni postupak, provjeru zakonitosti kupoprodaje zemljišta, sprečavanje prevara pri prenosu vlasništva, izdavanje ili odbijanje boravišnih dozvola prema jasno utvrđenim pravilima, kao i odgovore na formalne ponude poput one Theodora Herzla, osnivača cionističkog pokreta, koji je osmanskoj državi nudio finansijsku pomoć u zamjenu za ustupanje zemlje. Iz dokumenata se vidi da je osmanska država, unatoč snažnom međunarodnom pritisku krajem 19. i početkom 20. stoljeća, dosljedno postupala u okviru zakona, brinući se da odluke o putovanjima i posjetama ne ograničavaju nepotrebno prava posjetilaca, dok je istovremeno štitila teritorijalni integritet i pravni poredak Palestine.
Vjerska sloboda kao državna politika
Možda najupečatljiviji dio zbirke jeste poglavlje o vjerskim slobodama zajednica, koje sadrži carske naredbe samog sultana Selima I i sultana Sulejmana Veličanstvenog, kojima se grčkom pravoslavnom patrijarhu Jerusalema garantuje slobodno korištenje hramova i oslobađanje od određenih dažbina. Dokumenti bilježe kako je osmanska vlast rješavala sporove između Grka i Jermena oko upravljanja crkvom Kamame, dozvoljavala obnovu jevrejske sinagoge u Jerusalemu, odobravala izgradnju crkve za etiopsku zajednicu, obnovu manastira Svete Katarine, kao i popravke džamija poput one Cezzar Ahmed-paše u Akki i više džamija u Gazi. Također je zabilježeno da su božićni obredi u Betlehemu obavljani u miru i sigurnosti, a da je uprava čak finansirala popravku džamija koje nisu imale vlastitu zadužbinu ni prihode, dokaz da briga za bogomolje nije bila ograničena samo na jednu vjeru.
Posljednje poglavlje posvećeno zaštiti kulturnog naslijeđa pokazuje da je osmanska država rano prepoznala vrijednost historijskih spomenika Palestine. Dokumentovane su mjere protiv krijumčarenja starina u Siriji, Fenikiji i Palestini, popisi historijskih eksponata u Jerusalemu te obnova groba jednog od Muhamedovih saputnika. Posebno se izdvaja podatak da je razmatrano osnivanje univerziteta u Jerusalemu s ciljem očuvanja osmanske kulture u regiji, pokazatelj da je briga o naslijeđu bila i obrazovno, a ne samo administrativno pitanje.
Zbirka izvornih dokumenata iz turskih državnih arhiva pruža rijedak uvid u svakodnevno funkcionisanje jedne od najdugovječnijih uprava koje je Palestina ikada imala. Kroz stotine originalnih dokumenata ocrtava se slika države koja je, prema riječima samih arhivista, nastojala da četiri stoljeća održi mir, red i vjersku toleranciju u regiji čiji značaj nadilazi granice jedne religije, naroda ili carstva.
