Svijet svjedoči rađanju novog fašizma. Ključna razlika u odnosu na košmar koji smo proživjeli u 20. stoljeću jeste u tome što su čudovišta tog doba obmanjivala mase obećanjem o pročišćenoj, bogatoj i stabilnoj budućnosti, dok ova današnja srljaju glavom bez obzira prema katastrofi, uzvikujući: „Spasavaj se ko može!“. Savez etnonacionalista, tehnooligarha i vjerskih fanatika okrenuo je leđa zajedničkoj budućnosti

Ovog ljeta, dok su nemilosrdne vrućine i suša spuštale njegov vodostaj, Dunav je počeo otkrivati svoje tajne. Poput čudovišta koja izranjaju iz mulja vremena, potopljeni ostaci iz Drugog svjetskog rata počeli su izlaziti na površinu. U Srbiji je presušivanje rijeke ogolilo najmanje 20 nacističkih brodova, od kojih su neki još uvijek bili puni neeksplodiranih ubojnih sredstava.

U Mađarskoj je razotkrilo nacistički vojni motocikl prekriven vrućim muljem, pored zahrđalih medalja i vojničkih pločica dvojice njemačkih vojnika. U Slovačkoj je prolaznik primijetio masivnu bombu od 680 kilograma koju je usred rijeke koja je gotovo nestala postavilo Kraljevsko ratno zrakoplovstvo. Vlasti su morale pažljivo transportirati oružje, koje je bilo potopljeno više od 80 godina, i detonirati ga duboko pod zemljom.

Mnogi posmatrači imaju osjećaj da su ove sablasne i prijeteće utvare iz evropske prošlosti, više nego historijska znatiželja, suviše doslovna metafora: način na koji priroda potvrđuje misao Williama Faulknera da „prošlost nikada ne umire. Ona čak nije ni prošlost“. Dojam da se historija ponavlja potkrepljen je brojnim dokazima. Duž čitavog Dunava, tokom posljednje decenije zabilježen je val nostalgije za vremenom kada je „evropska civilizacija“ imala apsolutnu dominaciju, a svaki novi val krajnje desnice sve drskije koketira sa rasnim politikama i parolama za koje se pretpostavljalo da su sahranjene sa propašću Trećeg Reicha.

Razmjera ovog povratka postala je jasna na Minhenskoj sigurnosnoj konferenciji početkom 2025. godine. Tamo je novoizabrani potpredsjednik SAD-a J.D. Vance prekorio evropske lidere zbog održavanja političkog „sanitarnog kordona“ koji je izolirao ranije nedodirljive partije krajnje desnice. Takođe se potrudio da se sastane sa predstavnicima njemačke stranke Alternativa za Njemačku (AfD), koja je promovirala prijedloge za „remigraciju“ velikog broja ljudi i čiji je bivši kopredsjednik nacističku eru jednom opisao kao ništa drugo do „ptičiji izmet“ u historiji zemlje.

Ovog septembra, stranka je ostvarila historijski izborni proboj u Saksoniji-Anhaltu, osvojivši 43,8 posto glasova. Istočnije, na obalama Dunava, Slobodarska partija Austrije (FPÖ), koju je 1956. osnovao bivši nacistički funkcioner, uživa najveću popularnost u svojoj historiji, a Walter Rosenkranz, istaknuti član stranke, zauzima drugu najvažniju funkciju u zemlji. Prošle godine, Rosenkranzov šef kabineta morao je podnijeti ostavku kada se ispostavilo da je zvanična istraga o krajnje desničarskim „Saksonskim separatistima“ otkrila zalihe municije i nacističkih rekvizita na imanju povezanom s njim, iako je on negirao da tamo živi.

Slučajno se dogodilo da grupa u centru kontroverze ima inicijale „SS“, baš kao što se slučajno dogodilo da je Elon Musk, nepokolebljivi pristalica AfD-a i drugih evropskih krajnje desničarskih grupa, u januaru 2025. izrazio zahvalnost glasačima Trumpa gestom koju su mnogi protumačili kao nacistički pozdrav. (Musk je umanjivao značaj kritika, objavivši na svojoj platformi X: „Iskreno, trebaju im bolji trikovi. Kritika ‘svi su Hitler’ taaaaako je dosadna.“)

Poput potopljenih ratnih brodova koji izranjaju kako vodostaj Dunava opada, čini se da fašizam ponovo izbija na površinu u Evropi, Sjedinjenim Državama i drugdje. Međutim, kako smo upravo završile pisanje knjige o osobenostima savremenog fašizma, nismo baš sklone linearnim historijskim poređenjima. Naprotiv, ako želimo razumjeti današnju krajnju desnicu, bilo bi nam bolje da se ne zadržavamo na zahrđalim relikvijama i da posvetimo veću pažnju zabrinjavajućoj suši riječnog korita.

Fašizam se uvijek javlja u vremenima akutne krize. To je svakako bio slučaj sa Benitom Mussolinijem i Adolfom Hitlerom kada su silom preuzeli vlast. Prvi svjetski rat odnio je živote miliona ljudi, razorio ekonomije i napunio gradove siročadima, udovicama i invalidima rata koji su živjeli u siromaštvu. Međutim, gledanje tako moćnih i važnih riječnih sistema koji su sada pod sličnim pritiskom (dok, hiljadama kilometara dalje, glacijalne poplave brišu čitava sela) podsjeća nas da su današnje krize veoma različite od onih koje su prije jednog stoljeća tjerale stanovništvo da traži autoritarne vođe i žrtvene jarčeve.

Danas su one planetarnijih razmjera i, shodno tome, imaju egzistencijalniju i apokaliptičniju dimenziju. Hitler i Mussolini su pokazali svoju spremnost da oslobode čudovišno i beskrajno nasilje. Ali obojica su umrla prije čuvenog testa Trinity, prvog nuklearnog testa: nisu poznavali svijet u kojem ljudska bića kontrolišu snagu nuklearnog oružja. Nisu znali ni da ispušne cijevi i dimnjaci mogu promijeniti hemiju naše planete. A ti diktatori nisu mogli ni zamisliti da pojedinac može posjedovati više bogatstva i tehnološke moći od ogromne većine zemalja zajedno.

Današnji fašisti ne znaju za svijet bez tog oružja i tih opasnosti planetarnih razmjera, te su paralelno s tim izgradili svoju nasilnu ideologiju. Samo to znači da se ne suočavamo sa ponavljanjem historijskog autoritarizma. Prije je riječ o kontinuitetu koji nas sve vodi ka scenarijima koje nikada ranije nismo doživjeli. Ovaj novi i zastrašujući fenomen jeste ono što nazivamo „fašizmom sudnjeg dana“.

Pedesetih godina prošlog stoljeća, nakon što je pobjegao od nacista, njemačko-jevrejski filozof Günther Anders razmišljao je u svojim spisima o drastičnoj promjeni koju je donijelo atomsko doba: „Kako smo mi prva ljudska bića odgovorna za apokalipsu, mi smo i prvi koji žive pod njenom prijetnjom.“ Po prvi put, primijetio je, mogućnost ljudskog izumiranja, omnicida, bila je na stolu. „Sve druge supremacije predstavljale su djelomičnu prijetnju; uništavale su samo određene entitete: ‘samo’ ljudska bića, ‘samo’ gradove, ‘samo’ kraljevstva, ‘samo’ kulture; ali mi smo nastavljali pobjeđivati (ako pod ‘mi’ podrazumijevamo čovječanstvo).“

Danas takve garancije ne postoje, posebno zato što umjetna inteligencija pojačava niz egzistencijalnih rizika: između ostalog, troši ogromne količine energije koje doprinose globalnom zatopljenju, olakšava nivoe koncentracije bogatstva koji ugrožavaju demokratiju i povećava prijetnju od nekontrolisane tehnologije.

Prije trideset godina, italijanski filozof i teoretičar Umberto Eco, koji je živio za vrijeme Mussolinijevog režima u Italiji, istakao je da fašizam uvijek ima „kompleks apokalipse“ i objasnio da, „ako neprijatelji moraju biti poraženi, mora postojati konačna bitka nakon koje će pokret imati kontrolu nad svijetom.“ Ali, kako je Anders razumio, iako je nasilje koje su fašisti nanijeli marginalizovanim grupama u svojoj zemlji i svojim vanjskim neprijateljima zaista bilo apokaliptično, umjesto stvarnog kraja svijeta, ono što su oni zamišljali bilo je uništenje njegovih specifičnih dijelova.

Uopćeno, predviđali su budućnost u kojoj će ratovi prestati i u kojoj će se pojaviti pročišćeni, bogati i stabilni nacionalni entitet. Važno je naglasiti da ovo obećanje stabilne budućnosti nije bilo namijenjeno samo bogatima, već i radničkoj klasi. Nacisti su svojim arijevskim sljedbenicima obećavali poljoprivredno zemljište oduzeto od Slavena i kuće oduzete od Jevreja, povezane novom i robusnom infrastrukturom izgrađenom kroz masovne javne radove. Bio je to užasan i krvav san, ali za članove grupe koju su ciljali, imao je opipljive koristi.

To je ono što potpuno razlikuje Donalda Trumpa od ostalih lidera krajnje desnice među njegovim prethodnicima. Tokom izbornih kampanja, oni prikazuju razna obećanja o zlatnom dobu: povratak na industrijska radna mjesta iz 1950-ih, sa tradicionalnim ženama i poslušnom djecom koja čekaju kod kuće ili nadu da će kriptovalute osloboditi ekonomsku slobodu. Ali čini se da su roboti spremni da preuzmu poslove, a osim što su porodicu Trump učinile nevjerovatno bogatom, ni kriptovalute ne opravdavaju očekivanja.

U međuvremenu, čini se da političari i poslovne elite koje podržavaju fašizam sudnjeg dana nemaju plan za budućnost dostupnu onima koji nisu bogati. Umjesto toga, oni predviđaju trajna „teška vremena“, kako je to jednom rekao izvršni direktor Palantira Alex Karp, i zamišljaju svijet u kojem će relativno male grupe preživjeti, štiteći sebe i svoje bogatstvo usred haosa, sukoba i uzastopnih katastrofa. Drugim riječima, fašizam sudnjeg dana nudi malo više od prilike da se vjeruje u jednu od njegovih vizija ukorijenjenog preživljavanja. Ta vizija bi mogla biti san o spajanju sa „superinteligentnim“ mašinama kako bi se izbjeglo postajanje dijelom onoga što programeri iz Silicijumske doline sada ležerno nazivaju „trajnom marginalnom klasom“.

To bi mogla biti ideja o očuvanju sigurnosti „naših vlastitih“ unutar rasno pročišćene nacije-države, utvrđene i zaštićene od siromašnih u svijetu koji gori. To bi moglo biti (ako je neko dovoljno bogat) mjesto na jednoj od Muskovih raketa i Neuralink čip, s obzirom na to da on tvrdi kako želi sačuvati sudbinu naše vrste čineći nas „multiplanetarnim“. Ni u jednom od ovih slučajeva ne uzima se u obzir sudbina ovog svijeta ili mogućnost zajedničke i održive budućnosti.

Mora se razjasniti da fašizam sudnjeg dana nije monolitni blok; fašizam je uvijek mnogo haotičniji. U stvarnosti, to je konfliktan i opasan savez između tri glavne frakcije: vjerskih fundamentalista, zagovornika tehnološkog ubrzanja i militantnih etnonacionalista. Ne tako davno, uistinu apokaliptični svjetonazor bio je ekskluzivni domen najmarginalnijih uglova vjerske desnice. Njegove teokrate i iskreni vjernici tražili su u tekućim događajima znake da se bliži Sudnji dan, uvjereni da će biti odneseni na nebo dok se ostaci ljudske civilizacije potapaju u haos i Armagedon. Sada su ti ekstremisti uspjeli postati moćna sila u vladama Sjedinjenih Država i Izraela, gdje vode politiku strateškog vojnog sukoba s ciljem ispunjenja onoga što smatraju biblijskim proročanstvom.

Tokom nedavnog intervjua za jedan evangelički podkast, Vance je razmišljao o mogućnosti da bi njegovi postupci mogli dovesti do „posljednjih vremena“ i priznao da se „ne bi iznenadio ako bi Antikrist bio među nama“, upravo ono što govori i njegov patron i mentor Peter Thiel. U stvarnosti, Silicijumska dolina postala je prožeta mesijanskim i milenarističkim stavom, pri čemu se tehnološki divovi takmiče u stvaranju digitalnih božanstava koja će, kako tvrde, ili donijeti obećanu zemlju ili uništiti sve. (Sam Altman je jednom rekao da će AI „vjerovatno, gotovo sigurno, dovesti do kraja svijeta, ali u međuvremenu će postojati fantastične kompanije.“)

Veoma sličan nihilizam leži u osnovi opsesije pograničnim „invazijama“ i ideologijom „velike zamjene“ kao i apokaliptične tvrdnje da je imigracija oblik kulturnog „samoubistva“ i „brisanja“ (što je jedini dio saveza sa stvarnim privlačenjem masa). Upečatljivo je da u svim ovim bunkerskim vizijama ne postoji plan za ozbiljno rješavanje razloga naših najhitnijih kolektivnih kriza; prije se čini da postoji određena odlučnost da se katastrofa ubrza na svim frontovima.

I to nas vraća na ovo evropsko ljeto nezabilježenih vrućina i suša. Tokom istog brutalnog ljeta koje je iskopalo te nacističke relikvije, Evropa je zabilježila višekratni pomor od 16.000 ljudi u samo jednoj sedmici, a veliki dijelovi kontinenta su gorjeli, raseljavajući stotine hiljada stanovnika. Dok su Španci bježali u potrazi za sigurnošću, Santiago Abascal, lider španske krajnje desničarske stranke Vox, upro je prstom u „klimatski fanatizam“ i državnu korupciju, za koje je tvrdio da su raspirili požare. Abascal je također brzo promijenio temu i skrenuo pažnju sa klimatskih katastrofa koje su Evropljani preživljavali na navodnu migrantsku krizu u sjevernoj Africi.

Lažno je označio desetine hiljada migranata koji su ušli u Ceutu krajem jula kao „invazijsku vojsku“ posvećenu silovanju i pljački (zanemarujući da je Ceuta dio Španije samo zbog stoljeća stvarnih invazija i da su gotovo svi migranti skoro odmah vraćeni u Maroko, iako su se mnogi utopili tokom tragedije). Abascala je podržao hor globalne desnice, u kojem su bili svi, od Trumpa do argentinskog predsjednika Javijera Mileija, podstičući atmosferu panike i histerije oko spektakla u Ceuti, što je izazvalo antiimigrantske proteste u Španiji.

To je strategija koja nam je već poznata: Trump uvijek govori o neizbježnoj „invaziji“ kao osnovnom dijelu svojih izbornih kampanja. José Antonio Kast, čileanski predsjednik izabran u martu, obećao je tokom kampanje da će izgraditi rovove i zidove na granicama sa Bolivijom i Peruuom. Marine Le Pen, koja sada uživa u možda nezaustavljivom povratku u Francuskoj, obrušila se na imigrante 2019. godine, nazivajući ih „nomadima“ koji „ne brinu o okolišu; nemaju domovinu“.

Sve nas to navodi na vjerovanje da je fašizam sudnjeg dana, sa svojim utvrđenim granicama, desetkovanom stranom pomoći i opsesijom preuzimanjem resursa skrivenih ispod leda Grenlanda koji se topi, možda izopačen i sadistički oblik prilagođavanja klimatskim promjenama. Sada kada je stvarnost globalnog zatopljenja neosporna, jedino što preostaje da se porekne jeste humanost naših bližnjih. Kako drugačije možemo opravdati to što dopuštamo da toliko ljudi umire od gladi u sušnim zemljama Somalije, ili da se utapaju pokušavajući preživjeti uz obalu sjeverne Afrike, ili da umiru u pritvorskim centrima ICE-a u Sjedinjenim Državama?

Studije pokazuju da su stranke krajnje desnice posebno privlačne mladim muškarcima. Oni pripadaju generaciji koja se plaši da nikada neće posjedovati dom, ali to nadoknađuje zadovoljstvom koje crpi iz stalnog trolovanja progresivaca na mreži. Uvjereni da im je budućnost ukradena, oni dijele mehleme koji romantiziraju historijske autoritarne režime. Baš kao što teoretičari zavjere griješe u pogledu činjenica, ali su u pravu kada su u pitanju emocije, fašisti sudnjeg dana znaju kako da se povežu sa duboko ukorijenjenim osjećajima nesigurnosti i nelagode, uključujući zastrašujuću prirodu svijeta u kojem se godišnja doba brišu i postaje sve teže razlikovati stvarnost od fikcije.

Oni nam govore da je razlog zašto više ne prepoznajemo naše gradove broj ćevabdžinica i minareta te imigranti koji dolaze da nas „zamijene“, a ne, naprimjer, neprepoznatljivi vremenski obrasci, niti tehnološki izvršni direktori kojima se toliko žuri da nas sve zamijene robotima i prizovu svoja digitalna božanstva. Sa svoje strane, lideri krajnje desnice vide dobru stranu u svoj toj nesigurnosti i dezorijentaciji. Oni savršeno razumiju kako reakcionarna politika napreduje u periodima nestabilnosti i sukoba, i kako prekarnost može okrenuti ljude jedne protiv drugih dok se, sa sve većim očajem, drže za bilo koji komadić zaštite i privilegija koje imaju.

Prije jednog stoljeća, slična dinamika se pojavila sa katastrofalnim posljedicama širom Evrope. Nasuprot tome, Sjedinjene Države, suočene sa jednako teškim krizama, krenule su drugim putem. Dok se zemlja borila da se oporavi od Velike depresije, a rasistički demagozi pronalazili prijemčivu publiku, članovi sindikata i politički lideri izgradili su alternativu. Franklin Delano Roosevelt tvrdio je da bi Kongres trebao povećati državnu potrošnju kako bi se borio protiv fašizma u zemlji. „Demokratija“, rekao je u radijskom obraćanju, „nestala je u drugim velikim nacijama, ne zato što građani tih nacija nisu voljeli demokratiju, već zato što su se umorili od nezaposlenosti i nesigurnosti, gledajući svoju djecu kako gladuju dok su stajali paralizirani i nemoćni pred vladinom zbrkom i slabošću, uslijed nedostatka liderstva. Na kraju, u očajanju, radije su žrtvovali slobodu u nadi da će imati šta da jedu.“

New Deal je pomogao u suzbijanju političkih ekstremista jer je podsticao stabilnost i rješavao stvarne potrebe ljudi. Kao što smo vidjeli, historija se ne ponavlja. Međutim, Rooseveltova osnovna lekcija ostaje važeća: nemoguće je suočiti se sa fašističkom prijetnjom bez rješavanja stvarnih materijalnih uzroka koji ljudima otežavaju otpor autoritarnim vođama i žrtvenim jarčevima. Danas ti uzroci izgledaju drugačije nego 1930-ih. Svakako, i dalje moramo velikodušno finansirati esencijalne usluge koje zadovoljavaju osnovne životne potrebe i investirati u dobro plaćena, društveno produktivna radna mjesta. Ali to moramo učiniti i rješavajući globalne egzistencijalne rizike koji definišu naše vrijeme: klimatske promjene, nuklearno oružje, generativnu AI te nekontrolirano bogatstvo i moć.

Ljudi već insistiraju na ovakvim rješenjima. Vidimo to u pokretu koji se brzo širi i zahtijeva demokratsko upravljanje AI-jem, koji uspješno zaustavlja izgradnju centara za obradu podataka dok to upravljanje ne postane stvarnost; u globalnim kampanjama za većim oporezivanjem milijardera, pa čak i uvođenjem gornje granice bogatstva; te u rekordnom broju američkih političara koji glasaju za obustavu isporuke oružja Izraelu i protive se eskalaciji sukoba u Iranu.

Vidimo to i u obnovljenom interesu za klimatsko djelovanje među nezavisnim demokratskim kandidatima koji podržavaju Green New Deal i univerzalnu zdravstvenu zaštitu. Dug je put pred nama prije nego što budemo imali odgovore srazmjerne krizama sa kojima se suočavamo, ali sve više običnih ljudi i političkih lidera postaje svjesno nečeg jednostavnog i hitnog: da je najbolji način da pomognu svojim komšijama da se odupru zovu apokaliptičnog fašizma poboljšanje njihovih života ovdje i sada.

Naomi Klein (Montreal, Kanada, 1970) esejistica je i profesorica klimatske pravde na Univerzitetu Britanske Kolumbije (Kanada). Političke, ekonomske i društvene promjene u posljednje četvrtine stoljeća analizirala je u knjigama kao što su No Logo (2001), Doktrina šoka (2007) i Doppelganger: Putovanje u svijet iza ogledala (2024), sve u izdanju Paidósa.

Astra Taylor (Winnipeg, Kanada, 1979) je dokumentaristica, spisateljica, aktivistica i muzičarka. Koautorica je, zajedno sa Klein, knjige Fašizam sudnjeg dana: I borba za živi svijet (koja još nije dostupna na španskom), objavljene 15. septembra.

Ovaj članak je prevedena verzija teksta objavljenog u Financial Timesu.