To je zbir fragmenata koji se vrlo pažljivo povezuju u cjelinu i u tom smislu jest prilično netipičan roman. Roman doživljavam kao ispričani život jednoga čovjeka, a ne kao neki izvana zadani model – objasnio je autor

Posljednja večer ovogodišnjeg Vriska u V.B.Z.-ovoj knjižari na riječkom Korzu bila je posvećena Semezdinu Mehmedinoviću i njegovim novijim knjigama – „Malom romanu o tišini“, „Kući za pisanje“ i „Tuzlanskim stenogramima“. Zbog zdravstvenih problema autor nije mogao doputovati u Rijeku, pa se brojnoj publici pridružio putem videopoziva u razgovoru koji je moderirala književna kritičarka i prevoditeljica Jagna Pogačnik.

Nakon dugog pozdravnog pljeska Mehmedinović je zahvalio okupljenima i istaknuo koliko mu znači ponovno, makar posredno, sudjelovati na riječkom festivalu. Pogačnik je podsjetila da je posljednji put na Vrisku gostovao 2021. godine te da je od tada objavio četiri knjige, među kojima i „Rat je bio bolji“, nedavno objavljen u izdanju Multimedijalnog instituta.

Predstavljene knjige dio su širega književnog projekta koji se razvija iz „Malog romana o tišini“. Riječ je o međusobno povezanim tekstovima u kojima Mehmedinović, ispisujući vlastitu životnu priču, istražuje prirodu književnosti, pamćenja i vremena. Pogačnik je taj ciklus opisala kao jedan od trenutačno najzanimljivijih projekata suvremene postjugoslavenske književnosti, naglasivši kako on nije samo pogled na pojedinačni život nego i na cijelu epohu te njezine suvremenike.

Govoreći o nastanku knjiga, Mehmedinović je otkrio da ih je u početku namjeravao pisati tijekom znatno duljeg razdoblja. Zdravstvena dijagnoza, međutim, potpuno je promijenila njegov odnos prema vremenu i pisanju.

– Mi živimo s uvjerenjem, barem sam ja tako živio, da imamo vremena: obavljam poslove kojima ću pomoći porodici, a odgađam svoje poslove. Onda sam rekao da sada više nemam vremena i da sve ono što imam na umu moram završiti. Tog trenutka počeo sam intenzivno pisati – rekao je Mehmedinović.

Pisanje je za njega tijekom liječenja postalo izvor životne snage. Prisjetio se kako je noć prije operacije, sve do tri sata ujutro, dovršavao rukopis i slao ga uredniku Dragi Glamuzini. Kada se nakon zahvata probudio iz anestezije, pokušao je odmah ustati, iznenadivši liječnike.

– Tek poslije sam shvatio da sam toliko dubinski zakoračio u književnost da sam iz književnosti ušao u operacijsku salu, a iz nje izašao kao da ponovno izlazim u književnost. Toliko sam dubinski zapravo bio u pisanju – kazao je.

U središtu razgovora našla se i hibridna priroda Mehmedinovićeva opusa, smještenog između poezije i proze, fikcije i autobiografije te privatne i javne povijesti. Pogačnik je njegovu dugogodišnju sklonost izbjegavanju čvrstih književnih formi opisala kao otpor prema „oštrim rubovima svijeta“.„Mali roman o tišini“ tako je istodobno memoarska kronika, zbir fragmenata, proza i pjesnički tekst.

– Mali roman o tišini moja je životna priča u koju je stalo jako mnogo. To je zbir fragmenata koji se vrlo pažljivo povezuju u cjelinu i u tom smislu jest prilično netipičan roman. Roman doživljavam kao ispričani život jednoga čovjeka, a ne kao neki izvana zadani model – objasnio je autor.

Kao jednog od važnih književnih uzora izdvojio je Williama S. Burroughsa i njegovu metodu rezanja i ponovnog povezivanja tekstova. U takvom načinu rada vidi mogućnost odmicanja od nametnutih obrazaca, uključujući uredničke zahtjeve da se književnost pojednostavljuje kako bi bila dostupnija što većem broju čitatelja. Takvu praksu Mehmedinović smatra oblikom kontrole koji se provodi na štetu izvornosti autora i njihova jezika.

Posebno mjesto u njegovoj poetici pripada poeziji, koju, kako je primijetila Pogačnik, neprestano „krijumčari“ u prozu. Dok se proza može planski pisati, poezija je, prema Mehmedinoviću, nepredvidljiva i često prethodi svjesnom razumijevanju vlastita iskustva.

– Poezija je vrlo zahtjevna. Ne možeš reći: evo, sada ću napisati pjesmu – ona sama dolazi. Jezik nekada ide ispred nas i predvidi događaje kojih još nismo svjesni; u poeziji se dobaci dalje – rekao je.

Iako je potisnuta na rub književne industrije, poezija je, smatra autor, snažno prisutna u svakodnevnom životu, osobito na društvenim mrežama. Ljudi se pjesnicima i pjesmama vraćaju u različitim životnim razdobljima, provjeravajući kako se njihov odnos prema istim stihovima mijenja.

Uključivanjem poezije u prozu Mehmedinović joj zato nastoji osigurati veću vidljivost, ali i sačuvati otvorenost književnog oblika.

Razgovor se naposljetku vratio tišini, jednom od ključnih motiva predstavljenih knjiga. Zbog reumatoidnog artritisa, koji mu otežava tipkanje, Mehmedinović dio svojih novih tekstova izgovara u aplikaciju koja govor pretvara u pisanu riječ. Istodobno je upravo u razdobljima snažne fizičke boli počeo tragati za trenucima u kojima ona nakratko nestaje.

Jedan takav trenutak doživio je u Sjevernoj Karolini, ležeći u stražnjem dijelu kamioneta i promatrajući zvjezdano nebo dok je njegov sin vozio. Nepromjenjiva slika iznad njega i osjećaj kretanja proizveli su kratkotrajno odvajanje od vlastita tijela – gotovo metafizičku tišinu u kojoj je bol iščeznula.

Ipak, pozivajući se na Johna Cagea i njegovu skladbu „4′33″“, Mehmedinović je zaključio da potpuna tišina zapravo nije moguća. Čak i kada su uklonjeni svi vanjski zvukovi, ostaju zvukovi živčanog sustava i srca. Tišina se stoga u njegovim knjigama ne pojavljuje kao praznina, nego kao krajnje osjetljivo stanje slušanja – sebe, vlastitog tijela, prošlosti i svijeta koji nastavlja govoriti.

IZVOR: Novi list