Priča o Marku Rossiniju je priča o sistemskom zatajenju, birokratskoj sujeti i teretu koji pojedinac nosi kada shvati da je držao ključ za sprečavanje najveće tragedije modernog doba

Mark Rossini je bivši agent, danas čovjek sijede kose i suzdržanog osmijeha. Već četvrt stoljeća nosi teret saznanja koje je moglo izmijeniti tok savremene historije. Početkom 2000. godine, u rukama je držao dokument koji je direktno ukazivao na dvojicu budućih otmičara koji su 11. septembra 2001. godine srušili avione na Svjetski trgovački centar i Pentagon. Ipak, naređenje nadređenih spriječilo ga je da informaciju podijeli sa svojom matičnom agencijom.

Ovu kontroverznu i tragičnu epizodu američke obavještajne istorije u svojoj novoj knjizi „Agent Rossini” detaljno analizira španski novinar Álvaro Soto. Kroz višegodišnje istraživanje i seriju razgovora sa samim Rossinijem, Soto rekonstruira trenutke u kojima je birokratska sujeta nadjačala nacionalnu bezbjednost.

Sve je počelo petog januara 2000. godine, kada su Rossini i njegov kolega Doug Miller, tada raspoređeni na rad u sklopu Centralne obavještajne agencije (CIA), dobili depešu iz stanice u Rijadu. U njoj je stajalo da Khalid al-Mihdhar i Nawaf al-Hazmi, operativci Al-Kaide koji su upravo prisustvovali terorističkom sastanku u Kuala Lumpuru, posjeduju važeće vize i avionske karte za ulazak u Sjedinjene Američke Države.

Uvidjevši opasnost, Rossini i Miller su danima na sve moguće načine tražili odobrenje da uzbune FBI. Odgovor vrhovnih komandnih struktura unutar CIA-e bio je kategorično negativan. Informacija je arhivirana u tajnosti, a dvojica ekstremista ubrzo su neometano kročila na tlo SAD-a. Dvanaest mjeseci kasnije, postali su ključni članovi udarne grupe koju je Osama bin Laden odabrao za izvođenje najsmrtonosnijeg terorističkog napada u istoriji. Od tog trenutka, Rossini ne prestaje preispitivati sopstvenu krivicu i ulogu u sistemskom zatajenju koje je odnijelo gotovo tri hiljade ljudskih života.

Pitanje koje se provlači kroz cijelu biogafiju jeste da li je tragični scenrij mogao biti spriječen. Brojni eminentni stručnjaci iz oblasti bezbjednosti smatraju da je odgovor potvrdan. Da su istražitelji FBI-ja imali imena i podatke u trenutku kada su Mihdhar i Hazmi sletjeli u Ameriku, operativni protokoli bi naložili njihovo trenutno praćenje, lociranje ili hapšenje. Iako to ne znači da Al-Kaida u potpunosti bi odustala od napada, struktura planirane operacije bila bi nepovratno narušena.

Među najglasnijim kritičarima CIA-e je Richard Clarke, nekadašnji glavni savjetnik za borbu protiv terorizma u administracijama Billa Clintona i Georgea W. Busha. Clarke je otvoreno optužio CIA-u za namjerno prikrivanje ključnih podataka, ističući da bi objavljivanje imena dvojice terorista u medijima omogućilo FBI-ju da pohvata niti koje bi ih dovedele do ostatka ćelije.

Sličan stav zastupa i Mark Chidichiamo, bivši vodeći analitičar FBI-jeve jedinice za Al-Kaidu, koji je potvrdio da agenti sigurno ne bi izgubili iz vida pomenute pojedince da im je data šansa da reagiraju. Novinar i dobitnik Pulitzerove nagrade Lawrence Wright otišao je i korak dalje, naglasivši u razgovoru sa Sotoom da riječ „greška” predstavlja blag izraz za svjesno uskraćivanje informacija koje su stajale u fiokama CIA-e više od godinu i po dana prije napada.

Uzroci ove informacijske blokade ni do danas nisu u potpunosti rasvijetljeni. Zvanični izvještaj Komisije za 11. septembar zadržao se na uopćenoj konstataciji o „zidu” birokratskih, pravnih i kulturoloških barijera koje su godinama razdvajale dvije vodeće obavještajne službe. Međutim, nezavisni analitičari nude znatno mračnije hipoteze. Clarke je iznio pretpostavku da je CIA tajno pokušavala regrutirati Mihdhara i Hazmija kao dvostruke agente, dok sam Rossini vjeruje da je Washington strahovao od diplomatskog sukoba sa Saudijskom Arabijom ukoliko bi njeni državljani bili privedeni. Netrpeljivost između CIA-ine stanice „Alec”, specijalizovane za praćenje Bin Ladena, i njujorškog terenskog ureda FBI-ja dodatno je paralizirala sistem.

U zvaničnim analizama koje su uslijedile nakon tragedije, obavještajni aparat ponudio je Rossinija kao idealnog krivca. Interni izvještaji CIA-e zamjerili su mu što nije učinio više kako bi depeša stigla do odredišta. Ministarstvo pravde potvrdilo je stav da su operativci na terenu trebali postupiti drugačije. Sa ove vremenske distance, Rossini priznaje da bi danas, da može vratiti vrijeme, prekršio direktno naređenje i riskirao zatvorsku kaznu, samo da spriječi gubitak nevinih života, među kojima je bio i njegov direktni pretpostavljeni u FBI-ju, John O'Neill. Uprkos javnim optužbama, njegova profesionalna karijera nije odmah prekinuta; godinama je napredovao unutar antiterrorističkog sektora, postavši čak i blizak saradnik tadašnjeg direktora CIA-e Georgea Teneta.

Ipak, Rossinijev životni put obilježen je dubokim kontradikcijama. S jedne strane stoji vrhunski profesionalac opterećen osjećajem promašaja, a s druge čovjek sklon kršenju pravila, porocima i glamuru. Godine 2009. definitivno je izbačen iz FBI-ja nakon što je neovlašteno pristupio tajnim bazama podataka u privatne svrhe. Kasnije, tokom konsultantskog rada u privatnom sektoru, našao se pod novom optužbom za korupciju i mito u Portoriku, iz kojih ga je u konačnici spasio predsjedničko pomilovanje Donalda Trumpa.