Mansoor Adayfi imao je 18 godina kada je poslan u Guantanamo. Tamo je proveo 15 godina, da bi bez ikakvog obrazloženja bio pušten na slobodu. Ali ne u Jemen, gdje je rođen i gdje je živio ranije, nego u zemlju s kojom nije imao nikakve. Ama baš nikakve veze – Srbiju. Ovo je njegova priča.

Odrostavši kao dijete u Jemenu, nikada nisam pomislio da će doći dan kada ću svoju priču podijeliti s globalnom publikom.

No, nisam ni slutio da ću se naći na nasilnom udaru “rata protiv terorizma”, pokrenutog neposredno nakon napada 11. septembra.

Prije 11. septembra 2001. u mom životu nije bilo ničega izvanrednog.

Odrasrao sam u skromnoj porodici i tek u tinejdžerskim godinama počeo sam razmišljati o odlasku iz zemlje.

Kada sam imao 18 godina, poduzeo sam drastičan korak i napustio svoje selo kako bih završio školu, sa snom da u inostranstvu studiram računarske nauke.

Gotovo godinu dana tražio sam od direktora instituta u kojem sam studirao i radio pismo preporuke. Uvijek bi mi rekao: “Kasnije.”

Nakon što je u Jemenu napadnut razarač USS Cole, od direktora instituta zatraženo je da napiše knjigu o Al-Kaidi i talibanima. Poslao je bivšeg studenta koji se borio protiv Sovjeta u Afganistanu da sprovede istraživanje i zamolio me da pođem s njim.

“Vrati se s ovog puta”, obećao je, “i dat ću ti pismo.”

Odletjeli smo u Dubai, zatim u Pakistan, te kopnom otputovali u Afganistan, na kraju stigavši u Kabul, gdje nam je jedna nevladina organizacija pomagala u istraživanju.

Još uvijek sam bio tamo kada su pali tornjevi u New Yorku.

Za napade smo saznali tek tri dana kasnije s radija u jednom restoranu.

Ubrzo nakon toga, dok smo pomagali nevladinoj organizaciji da premjesti zalihe prije bijega iz zemlje, naoružani ljudi zaustavili su naš automobil i oteli nas.

Na kraju smo završili u rukama lokalnog ratnog vođe koji je tražio 100.000 dolara za naše oslobađanje. Tada nisam znao da su američki avioni bacali letke širom Afganistana nudeći novčane nagrade za osumnjičene borce Al-Kaide i talibana.

Dvije sedmice kasnije, ljudi tog ratnog vođe došli su po mene.

S kapuljačom na glavi i lisicama na rukama, malo se čega sjećam od onoga što je uslijedilo, osim nasilja, kamiona, helikoptera, aviona i na kraju podzemne prostorije.

Objesili su me o plafon s kapuljačom preko glave. Kada su je skinuli, pet pušaka bilo je upereno u mene, a crvene tačke bile su fiksirane na mojim prsima.

“Zdravo, g. Adel”, rekao je prevodilac, zamijenivši me s jednim egipatskim generalom. “Znate li ko smo mi i zašto smo ovdje?”

Naravno da nisam imao pojma.

Sedmicama ranije sprovodio sam istraživanje u Afganistanu i očekivao da ću krajem godine krenuti na univerzitet. Sada sam bio optužen da sam vođa Al-Kaide, otet od strane afganistanskih ratnih vođa i predat CIA-i.

Početak moje golgote

Dok sam bio nezakonito pritvoren u zračnoj bazi u Kandaharu, mogao sam vidjeti avione Američkog ratnog zrakoplovstva kako polijeću i slijeću s tog improviziranog lokaliteta.

Kada bi teretni avion Ratnog zrakoplovstva sletio, znali smo da će jedna grupa zatvorenika nestati.

Krajem decembra 2001, oko stotinu nas bilo je zatočeno tamo, u drvenim šatorima okruženim zidovima od bodljikave žice visokim tri metra.

Iz šatora sam mogao vidjeti avione Američkog ratnog zrakoplovstva kako polijeću i slijeću s improviziranog uzletišta.

Jednog poslijepodneva, grupa vojnika u uniformama drugačijim od onih stacioniranih u bazi u Kandaharu počela je prozivati zatočenike po njihovim brojevima.

Bio sam u šatoru s grupom ljudi koji nisu mogli hodati nakon mjeseci torture u tajnom zatvoru CIA-e.

Živo se sjećam toga. Vojnici su prozvali moj broj i naredili mi da legnem.

Prvo su na mene nahuškali psa, a zatim su mi skočili na leđa prije nego što su me svezali i odvukli u jedan šator.

Nazivali su to stanicom za obradu. Objesili su me i skinuli golog. Muški i ženski војnici su nas skinuli, obrijali nam tijela, ostavili nas bez ijedne dlake, rugali se našim genitalijama i udarali nas nogama.

Gledao sam dječaka kako plače. Pljunuo sam prema vojnicima i rekao mu da se ne boji. Skrenuli su pažnju na mene i snažno me udarili po ustima, rasjekavši mi usnu.

Sate sam proveo viseći tamo go. Zatim je došao vojnik s narandžastim kombinezonom, narandžastim cipelama, narandžastim čarapama, narandžastom kapom – narandžasto posvuda.

Bio je to moj prvi susret s mojim novim “prijateljem”: narandžastom bojom.

Ne sjećam se da sam je ikada ranije nosio.

U tom trenutku nisam mnogo razmišljao o samoj boji. Bilo je tu i lanaca i lisica kakve nikada ranije nisam vidio, zaštitnih naočala, štitnika za uši, maski i znak na kojem je pisalo “TUCITE ME”.

Obukli su me, okovali, objesili mi znak oko vrata, pokrili mi oči i uši te me prisilili da sjednem na pod.

Kada je došlo vrijeme za molitvu, pozvao sam i pokušao ustati da se pomolim. Pretukli su me, bacili na pod, začepili mi usta ljepljivom trakom i svezali me za nosila.

Mogao sam čuti huku motora aviona Ratnog zrakoplovstva. Čekali smo tako satima, a zatim su nas jednog po jednog ubacili u avion. Bili smo okovani za pod u krugu.

Nisam imao pojma kamo nas vode niti šta će se dogoditi.

Putovanje

U avionu su nas vojnici dočekali batinama i ponižavanjem, sjedeći na nama i pozirajući za fotografije.

Svakih 10 ili 15 minuta bio bih pretučen, baš kako je pisalo na znaku oko mog vrata.

Glasna muzika, glasni motori, bol i senzorna deprivacija. Bilo je teško disati. Okovi na mojim rukama i nogama bili su toliko zategnuti da sam osjećao kako mi se bol širi do mozga.

Molio sam se da putovanje ne traje dugo.

Sati su prolazili, a bol se pogoršavala. Izgubio sam osjećaj u rukama i nogama. Okvir štitnika za uši usijecao mi se u glavu; krvario sam, ali batine nisu prestajale.

Kada je avion sletio, osjetio sam olakšanje što je putovanje završeno. Ali to nije dugo trajalo.

Odvukli su nas u drugi avion i putovanje se nastavilo. Umirao sam, borio se za zrak, nesposoban da više držim tijelo.

Mislio sam da ću umrijeti. Molio sam se Allahu da mi oprosti i primi me.

Čuo sam nekoga kako poziva na molitvu: “Allahu Akbar. Allahu Akbar.” Vojnici su ga odmah ušutkali. Nakon toga, kad god bismo osjetili da je vrijeme za namaz, gurkali bismo se laktovima kako bismo prenijeli poruku i molili se najbolje što smo mogli u datim okolnostima.

Sljedeća dionica puta bila je duža od prve. Kamo su nas vodili? Kada će ovo završiti?

Nastavio sam se moliti Allahu da svima nama olakša. Neko se već srušio na mene. Bilo mi je drago što sam mu mogao poslužiti bar kao kakav oslonac.

Konačno, avion je sletio.

Uprkos svoj boli, osjetio sam olakšanje: Elhamdulillah.

Vojnici su nas počeli izvlačiti jednog po jednog. Nisam mogao hodati. Vukli su me i prebacivali od jedne osobe do druge. Mogao sam čuti smijeh.

Ponovo su me okovali, a neko je glasno viknuo na engleskom dok je prevodilac to ponavljao na arapskom: “Pod kontrolom ste Američkih marinaca. Ako išta pokušate, eliminisaćemo vas.”

Čovjek je nastavio psovati i ponižavati nas; prevodilac je također dodavao svoje uvrede.

Nije me bilo briga ko je on. Za mene su bili samo grupa kukavica. Samo kukavice tuku i zlostavljaju ljude koji su u lancima i okovani. Samo se kukavice tako ponašaju.

Autobus je vozio kratko, zatim se zaustavio, i osjetio sam da se krećemo preko vode – mora.

Osjetio sam neku vrstu olakšanja na moru. Dobro došao, prijatelju, pomislio sam. More je probilo senzornu deprivaciju.

To je bio moj prvi trag: more je bilo u blizini.

Brod je plovio 20 ili 30 minuta, a zatim je autobus ponovo vozio još 30 do 45 minuta. Marinci su sve to vrijeme proveli tukući nas. Jedan vojnik me neprestano udarao u glavu sprijeda i straga u isto vrijeme. Svaki put bih vidio bljeskove svjetlosti.

Autobus se konačno zaustavio. Marinci su nas izvukli jednog po jednog i prisilili nas da kleknemo na oštar šljunak. Sati su prolazili tako. Moje tijelo je odbijalo poslušnost, a batine su se nastavljale.

Pas je ponovo glasno zalajao i ponjušio moje tijelo. Jedva sam bio pri svijesti. Nije me više bilo briga šta slijedi.

Prestao sam brinuti mnogo ranije, još u tajnom zatvoru CIA-e, gdje je bilo i gore.

Nisam više imao nikakav osjećaj o onome što dolazi. O Allahu, u Tvojim sam rukama. Molim Te, ne daj im kontrolu nadamnom.

Naše putovanje išlo je kopnom, nebom, morem i ponovo kopnom. Nikada više nisam želio ići u zrak.

Dolazak u Guantanamo

Nakon sati čekanja i slušanja muškaraca kako vrište od bola, došli su vojnici, odvukli moje tijelo i bacili me na beton, prije nego što su mi rasjekli narandžastu uniformu i ponovo me skinuli golog.

Želio sam da mi skinu kapuljaču, štitnike za uši, zaštitne naočale, ljepljivu traku, lisice s ruku i nogu.

Izgubio sam svaki osjećaj.

Ali nisu to uradili.

Osjetio sam jak pritisak vode po tijelu, zatim nešto poput tečnog sapuna i veliku, grubu četku koja mi guli kožu. Pretvarali su se da je to tuširanje, ali bilo je to poniženje i još batina.

Ponovo su me odvukli na novo poniženje, pretres tjelesnih šupljina, iznova i iznova. Smijali su se i pitali: “Gdje je Osama bin Laden? Dobro došao, g. komandante.”

Neko me fotografisao. Nisam mogao ništa vidjeti. Uslijedili su uzimanje otisaka prstiju i druge procedure, ali većinu nisam mogao razaznati.

Zatim su mi na lijevu ruku stavili crvenu narukvicu.

Stanica za obradu bila je grupa šatora u kojima su nas premještali iz jednog u drugi radi uzimanja otisaka prstiju, fotografisanja, mjerenja visine i pretresa. Većinu vremena nisam mogao vidjeti šta se događa.

Nakon stanice za obradu, odveden sam ravno u sobu za ispitivanje, gdje su timovi dolazili jedan za drugim i postavljali pitanja.

Neki su nudili da mi skinu ljepljivu traku kako bih mogao govoriti, ili da mi olabave okove i daju odjeću ako budem sarađivao.

Tijelo mi je otkazalo i izgubio sam svijest.

Srušio sam se.

Vojnici su zatim odvukli moje tijelo do jednog kaveza i bacili me unutra. Vojnik je kleknuo na mene, držeći štit, i počeo skidati lance, lisice, štitnike za uši, naočale i ljepljivu traku.

Osjetio sam da ponovo mogu disati.

Vikali su nešto što nisam mogao razumjeti.

Ruke i noge su mi bile natečene, utrnule i poplavjele. Jedva sam vidio; lice i oči su mi bili natečeni, a usne rasječene. Vidio sam samo na jedno oko, a i to je bilo zamućeno.

Prva stvar koju sam želio bila je da pokrijem tijelo i obučem narandžasti kombinezon. Zatim sam se želio pomoliti, pa spavati.

Nisam jeo ni pio vodu dva dana, a tada mi se nije ni jelo.

Bila je noć. Nisam siguran jesam li uspio se pomoliti na vrijeme. Uradio sam najbolje što sam mogao u datim okolnostima.

Pogledao sam oko sebe. Mogao sam vidjeti likove u narandžastom u okolnim kavezima, baš poput mene. Svaki blok držao je oko 10 kaveza povezanih jedan s drugim, napravljenih od mrežaste ograde pričvršćene za čelične cijevi. Jaka svjetla, bodljikava žica na vrhu.

Pas je glasno lajao. Vojnici su vikali i galamili na zatočenike, prozivali brojeve i izvikivali naređenja: “Začepi, je***o.”

“Ne pričaj.”

“Gledaj dole.”

“Ne gledaj u mene.”

“Ne pomjeraj se.”

Unutar kaveza bilo je nekoliko stvari: plastična prostirka, deka, posuda za vodu i dvije male kante – jedna za vodu, a druga da služi kao toalet.

Nije bilo pravog toaleta, niti zaštite od vremenskih nepogoda.

Uspio sam obući narandžasti kombinezon, odpuzao do kante i uzeo abdest.

Sada, u kojem je pravcu Meka, kako bih znao prema kamo da se okrenem u molitvi?

Pitao sam komšiju, čovjeka koji je izgledao znatno blijedo, plavookog, Evropljanina.

“Es-Selamu alejkum, brate.”

“Ve alejkumus-selam”, odgovorio je, a zatim mi dao znak da ne pričam.

Pitao sam ponovo, šapćući, gdje je Meka.

“Ne znamo”, rekao je. “Možeš se moliti prema stražarskom tornju. Da mogu vidjeti zvijezde, mogao bih ti reći.”

Ustao sam i svejedno se počeo moliti.

Vojnici su došli, dozivajući me po broju kaveza, i vikali na mene da sjednem. Jedva sam stajao. Naslanjao sam se na ogradu.

Nastavili su vikati, a zatim su upali u moj kavez, bacili me na pod, pretukli, svezali mi ruke i noge i ostavili me da ležim licem prema dole.

Nismo smjeli pričati, stajati niti gledati u stražare.

Moj komšija bio je zabrinut za mene.

“Molim te, brate, slušaj njihova naređenja. Žele te ukrotiti. Ne daj im razlog da te tuku”, rekao je.

“Valahi [Zaklinjem se Bogom], nikada me neće ukrotiti. Nisam ja neko pile da me krote”, odgovorio sam.

Namjestio sam se najbolje što sam mogao i na kraju više nisam mogao odoljeti snu.

More narandžaste boje

Kasnije su vojnici skinuli moje lisice i donijeli mi nešto hrane: američki vojni MRE – Meal, Ready to Eat (Obrok spreman za jelo) – smeđu vrećicu s fotografijom vojnika koji drži pušku, isti obrok koji smo dobijali i u Kandaharu.

Ubacili su obroke kroz otvor na kavezu, prozivajući brojeve naših kaveza.

Mogao sam vidjeti okean narandžastih likova u kavezima, svaki blok podijeljen na 10 kaveza, dva reda, tri bloka po redu.

Samo kavezi: bez plafona, bez toaleta, bez privatnosti, mrežasta ograda ispunjena obrijanim ljudima i djecom.

Pogledao sam narukvicu na svom zglobu. Na njoj je bila fotografija i nisam mogao razaznati u šta gledam – u lice ili u nešto sasvim drugo.

Gledajući druge zatočenike, njihova lica nisu se razlikovala od mog: izobličena, neprepoznatljiva kao lica, u modricama, plava, rasječene usne, polomljeni zubi, rane koje krvare, natečene ruke i noge.

Bilo je posebno bolno gledati stare ljude i djecu tako zvjerski pretučene.

Ne mogu zaboraviti taj prizor.

Tako sam prvi put upoznao ovu braću. To je prva uspomena koju je moj um zabilježio o njima: svi mi u tim kavezima, pretučeni, u narandžastim kombinezonima.

Prvo što sam primijetio, pored svega toga, bila je toplina.

Nakon afganistanske hladnoće, ovo novo mjesto činilo se čudnim, toplim, iako je bio kraj januara.

Zrak je bio težak i vlažan, a jak vjetar nosio je miris mora. Činilo se to kao poruka s mora, koje nam želi dobrodošlicu, uvjeravajući nas da smo još uvijek živi.

Miris mora bio je nekako utješan, nježan, kao da nam je more govorilo da bez obzira na to šta nam urade, još uvijek možemo biti slobodni.

To je bio prvi miris tog novog mjesta i, nakon dva dana s kapuljačom i zapušenim ustima, djelovao je kao udah života u naša slomljena tijela.

Još uvijek je postojalo nešto što nisu mogli kontrolisati.

To nije bio samo miris. Bila je to vrsta snage i nade, nešto što nas ni oni nisu mogli spriječiti da udišemo.

Od tada volim more.

Činilo se da je blizu, da sluša, posmatra, bdije nad nama.

Nakon doručka, prvi put sam vidio nešto čudno, možda i ostali: šest stražara u nečemu što mi je u tom trenutku izgledalo kao neka čudna nošnja.

Nikada ranije nisam vidio ništa slično.

Nisam bio neko ko je odrastao na holivudskim filmovima i televiziji. Bio sam samo jednostavan čovjek iz plemena.

Hodali su u liniji, krećući se kroz blokove s psom. Vodeći stražar nosio je štit. Želio sam razumjeti u šta to gledam.

Tamni šljemovi pokrivali su im glave i lica; tjelesni oklop pokrivao ih je od glave do pete. Lanci su se vukli po šljunku. Pas je vodio put.

Željeli su nas zastrašiti, vičući na svakoga ko bi pogledao u njih: “Gledaj dole, ne gledaj u mene.”

Najbolji odgovor koji je iko imao bio je: “No English.”

Nastavili su ponavljati naređenje, pokazujući na svoje oči, a zatim na pod. Naravno da ćemo gledati u vas, budale.

Ovo je bilo nešto novo. Bio sam radoznao. Šta je ovo bilo?

Krenuli su prema mom kavezu u toj istoj liniji, vičući: “Zatočenik ISN 441, na koljena, odmah!”

Nisam imao pojma šta govore. Njihov engleski mi uopšte nije zvučao kao engleski.

“No English”, rekao sam.

Bio sam previše zauzet proučavanjem njihovog čudnog oklopa, pokušavajući shvatiti zašto ga nose.

Moj komšija Danac šapnuo je na arapskom: “Žele da si na koljenima. Ne okreći se prema njima. Odvest će te. Molim te, brate, samo uradi to.”

“Zašto su ovako obučeni?” pitao sam.

“Objasnit ću ti kasnije”, rekao je.

Svejedno nisam mogao stajati.

Odjednom su otvorili vrata i nahuškali psa na mene. Zgrabio sam psa za glavu; štit me snažno udario, a zatim su svi bili na meni, vičući nešto što nisam mogao razumjeti.

Pas je lajao blizu mog lica, koljeno mi je pritisnulo vrat, i svezali su mi ruke na leđima.

Htjeli su da hodam.

Odbio sam, ali nisam ni mogao.

Odvukli su moje tijelo preko šljunka nazad u sobu za ispitivanje.

Još jedan pretres tjelesnih šupljina, ovaj put od strane nekoga ko je izgledao kao medicinar. Izgledalo je više kao poniženje nego bilo šta medicinsko.

Mogao sam čuti svoj broj, ISN 441, kako se ponavlja iznova i iznova na radiju dok su me vodili kroz kapiju do sobe za ispitivanje.

Ispitivači su ga nastavili ponavljati. Čuo sam ga ponovo kada su me vraćali, i ponovo nakon toga.

Nisam još razumio da je to moj novi broj, drugačiji od onog koji sam imao u Kandaharu.

U tajnim zatvorima CIA-e uopšte ga nisam imao.

Tamo sam bio samo duh.

Mislio sam da su neki Amerikanci puni vlastitih mitova. Gledaju previše filmova i serija i očekuju da ih ostatak svijeta vidi onako kako ih vidi Holivud. Žele da se i prema njima tako postupa.

U to vrijeme nisam govorio engleski, ali su oni svejedno očekivali da ih razumijem.

Ispitivanje je trajalo skoro cijeli dan: bez pauze, bez hrane, bez vode, bez toaleta.

Bio sam okovan za pod i za stolicu. Većina ispitivača nosila je civilnu odjeću; prevodioci su bili izvorni govornici arapskog jezika različitih nacionalnosti.

Ista pitanja dolazila su iznova i iznova.

Ovaj put su donijeli fasciklu punu fotografija i pitali prepoznajem li ikoga od tih ljudi. Jedna žena ih je prelistavala jednu po jednu, na stotine fotografija.

Nisam prepoznao nijednu jedinu.

Vikala je i gurala mi glavu prema fascikli.

“Ti si je***i lažov.”

Svi su odglumili bijes, a do tada sam i ja bio iskreno bijesan.

Držala je jednu fotografiju ispred mog lica i ponovo gurala.

“Znaš li ovog čovjeka?”

Obratio sam se fotografiji: “Znaš li ti sebe? Reci im.”

Ošamarili su me po glavi i licu.

Bilo je šokantno tužno gledati te fotografije: svako lice zvjerski pretučeno, u modricama, natečeno, crnih očiju, neka krvare, usne rasječene.

Nisam čak ni prepoznao vlastitu fotografiju među njima, što ih je očigledno uzrujalo, pa sam bio dodatno šamaran i pretučen.

Vraćen sam u svoj kavez.

Kada sam morao koristiti toalet, pokušao sam se pokriti dekom kako me niko ne bi vidio. Stražar je prišao, vičući, i udario u ogradu.

Nisam razumio riječi, ali sam razumio da ne želi da se pokrivam.

Nije me bilo briga.

Kada sam završio, grupa stražara je upala u moj kavez i uzela sve što sam imao.

Sjedio sam na betonskom podu, pokušavajući pronaći trenutak da razmislim, da procesuiram šta se događa i zašto.

To je bio moj prvi dan u Guantanamu.

Stražari su podijelili MRE obroke za večeru drugim zatočenicima, ali ne i meni i još nekolicini.

Dvojica mojih komšija pokušala su mi dodati nešto od svoje hrane, jedan Danac i jedan 14-godišnji dječak.

Prvo sam odbio, zahvalan na njihovoj dobroti, ali brat Danac je insistirao, pa sam uzeo komad biskvita s kikiriki puterom.

Pokušao sam pozvati jednog od stražara. Trebala mi je voda; uzeli su plastičnu posudu za vodu.

Pozvao sam na arapskom: “Vojniče, vojniče, dođi ovamo.”

Vikali su na mene na engleskom da začepim dok sam ja nastavio govoriti na arapskom.

Brat Danac je preveo šta želim.

Prvo su rekli ne.

Sat vremena kasnije, pozvao sam ponovo. Razgovarali su međusobno preko radija, a zatim se vratili s crijevom, okrenuli ga prema mom licu i vikali: “Pij, pij”, smijući mi se.

Stajao sam tamo gledajući ih, pitajući se: kakvi su ovo ljudi?

Moja prva noć u Guantanamu

Te noći, kada je došlo vrijeme za spavanje, nisam imao deku ni prostirku.

Legao sam na goli beton.

Gledajući u nebo, vidio sam velike bijele ptice kako lete blizu iznad naših kaveza, prvi put da sam izbliza vidio takvu pticu: dug vrat, duge noge. Zdravo tamo, pomislio sam. Mogu li letjeti s tobom? Možeš li me povesti sa sobom? Pitam se šta sve vidiš odande odozgo.

Dok sam spavao, stražari su došli udarajući o ogradu.

“Zatočenik 441, probudi se, pretres kaveza.”

Bio sam u lancima i okovima dok su pretraživali prazan kavez, a zatim su mi vratili stvari.

Osjetio sam olakšanje što ponovo imam na čemu ležati i čime se pokriti.

Prešli su na sljedeći kavez.

Bio sam gladan i umoran i ponovo sam zaspao.

Snažan udarac o ogradu i povik “Zatočenik 441” ponovo su me probudili.

Sjeo sam.

Stražari su držali komad papira i htjeli da složim svoje stvari po određenom redoslijedu, pokazujući na svaki predmet redom: papuče, zatim posuda za vodu, kanta za vodu, kanta za otpad.

Poredao sam ih kako su tražili.

Nastavili su dalje.

Vratili su se 30 minuta kasnije s drugačijim redoslijedom.

Uradio sam to ponovo.

Trideset minuta nakon toga, ignorisao sam ih i odbio.

Brat Danac je rekao: “Brate, ne daj im razlog da te tuku.”

“Nije me briga, a i ne trebaju mi njihove stvari u svakom slučaju”, odgovorio sam.

Tim stražara u punoj opremi upao je u moj kavez, uklonio sve, svezao mi ruke i noge na leđima i ostavio me da ležim na stomaku satima.

Svejedno sam zaspao.

Moje tijelo i um jednostavno su se ugasili.

Sljedećeg dana, nakon doručka, došao je medicinski tim s kutijom pilula, naređujući nam da uzmemo po oko 10 komada.

Neki od nas su odbili.

Nismo vjerovali ovim ljudima i nismo imali pojma šta nam daju.

Pozvan je tim za razbijanje nereda.

Upali su u moj kavez, prikovali me za ogradu poput krsta, okovali mi i noge i držali mi glavu dok je medicinski tim pokušavao ugurati pilule i vodu u moja usta i natjerati me da progutam.

Odbio sam.

Držao sam usta zatvorena bez obzira na to koliko su puta pokušali.

Medicinski tim šamarao je moje već natečeno lice, pokušavajući ugurati lijek niz grlo.

Ostavili su me tako okovanog satima, što mi je samo dalo veću odlučnost da kršim njihova pravila.

Dozivao sam stražare po imenima, razgovarao sa svima.

Stalno su vikali: “Začepi” na mene.

Ja sam im uzvraćao istom mjerom.

Šaputali smo jedni drugima, pitajući za imena, nacionalnosti, priče.

Svako od nas imao je drugačiju priču za ispričati.

Nismo se poznavali prije Guantanama; nismo imali zajednički život prije Guantanama.

I naišli smo na ozbiljan problem: jezičku barijeru.

Mladog dječaka iz Afrike neki od bijelih stražara vrijeđali su na rasnoj osnovi.

Tu sam prvi put počeo razumijevati šta znači rasizam na osnovu boje kože.

Jedan Afganistanac je dozivao stražare, pokušavajući razgovarati s njima.

Drugi Afganistanac mu je prevodio, a ono što sam čuo potreslo me do srži: čovjekovo dojenče bilo je predato Amerikancima zajedno s njim, povrijeđeno, i on je preklinjao da sazna da li mu je sin još živ.

Amerikanci su očigledno vjerovali da je beba nekako povezana s Osamom bin Ladenom.

Drugi zatočenik je jaukao od bolova zbog povrede noge; medicinsko osoblje mu je reklo da će mu je amputirati ako odbije liječenje.

Nije mogao spavati, plačući od bolova.

Drugi Afganistanac je danonoćno vikao: “Number One” (Broj jedan).

Skinuo se go, vršio nuždu po podu, ali nikada nije prestao izvikivati te dvije riječi.

Vojnici su ga svejedno kažnjavali; ispitivači su ga nastavili ispitivati.

“Number One” postao je njegov identitet.

Izgubio je razum prije nego što je uopšte stigao u Guantanamo.

Sve što je mogao reći, sve što se činilo da pamti, bilo je “Number One”, izvikivano iz sve snage.

Zašto smo bili ovdje?

Na svakom licu mogle su se vidjeti hiljade pitanja.

Svi smo pitali iste stvari. Zašto smo bili ovdje? Do kada, i šta će biti s nama?

I gdje smo bili?

Bilo je različitih teorija, zasnovanih na nagađanjima, procjenama vremena i drugim tragovima.

Neki su govorili Oman ili Bahrein, na osnovu klime i dužine leta.

Drugi su govorili Indija, zbog natpisa utisnutog na cijevima: “Made in India”.

Na osnovu ovih nagađanja, različite grupe bile su okrenute u različitim pravcima dok su se molile.

Nije bilo jasnog odgovora.

Šta će se dogoditi s nama?

Neki su rekli da su im ispitivači rekli da ćemo svi biti pogubljeni. Drugi su rekli da samo ljudi osuđeni na smrtnu kaznu nose narandžasto.

Moj komšija Danac rekao je ne, ne mogu nas samo tako ubiti; postoje zakoni.

“Ali ja ih ne vidim”, rekao sam mu.

Nisam više znao šta da mislim.

Previše toga se događalo prebrzo; moj um nije mogao procesuirati sve kroz šta sam prošao.

Sve mi je to bilo novo.

Ispitivanja nisu prestajala, ni danju ni noću.

Stražari su neprestano premještali zatočenike tamo-ovamo do soba za ispitivanje.

Mogli smo komunicirati samo šaputanjem ili signalima ruku.

Svi smo tragali za bilo kakvom mrvicom informacija, bilo čim novim.

Kada bismo morali koristiti toalet, morali smo se pokriti i pratiti obrazac kretanja stražara duž bloka, čekajući da jedan prođe prije nego što ga upotrijebimo.

Drugi zatočenici upozoravali bi jedni druge kada se stražar približavao.

Ako te uhvate, slijedila je kazna.

Trećeg dana, u vrijeme ručka, dok sam jeo, primijetio sam da me neko posmatra s male udaljenosti, prelijepih očiju.

“Es-Selamu alejkum”, rekao sam i ponudio da podijelim svoj obrok.

Prišla je bliže mom kavezu, elegantna, i imala je naš prvi zajednički obrok.

Nikada je ranije nisam vidio.

Nazvao sam je Princeza.

Primijetili smo da kad god bi ona hodala, stražari bi joj se sklanjali s puta; niko od njih nije se usudio dotaknuti je.

Mogla je ići kamo god je željela.

Stražari su je zvali iguana.

Ja sam je zvao Princeza.

Nastavila se vraćati do mog kaveza kako bi dijelila moju hranu, a drugi zatočenici postali su ljubomorni na nju.

Do kraja trećeg dana, stražari su nam naredili da sjedimo okrenuti u jednom pravcu, bez pomjeranja, bez govora, bez gledanja uokolo.

Čuo sam helikopter kako lebdi blizu iznad kampa, a zatim vojnike kako viču na način na koji su vikali kada smo tek stigli, dok su lanci zvečali.

Pas je zalajao.

Znali smo da su doveli novu grupu zatočenika.

Sati su prolazili dok nije pala noć.

Te noći nije bilo večere, ni sna, ni odmora.

Znali smo kroz šta novi zatvorenici upravo prolaze.

Molio sam se Allahu da im olakša, da ih zaštiti.

Tokom dana sunce je pržilo po nama, a nismo se imali gdje skloniti.

Nismo smjeli pokrivati glave peškirima, niti koristiti plastične prostirke da se zaštitimo.

Petog dana, grupa muških i ženskih stražara došla je u naš blok i naredila nam da se skinemo goli kako bi nas odveli na tuširanje.

Odbio sam, a odbili su i neki drugi. Valahi, neću skinuti svoju odjeću pa makar me to koštalo života.

Jednostavno to nisam mogao uraditi.

Rekao sam im: ili mi dajte nešto da se pokrijem, ili me pustite da se tuširam u odjeći.

Nekim zatočenicima to nije smetalo; bili bi pretučeni i odvučeni ako bi odbili.

Došao je jedan oficir i predstavio se kao muslimanski vojni imam, donoseći sa sobom primjerke Kur'ana, što se ispostavilo kao jedan od najvećih problema.

Stražari nisu imali poštovanja prema našim molitvama niti prema Kur'anu. Kad god bi došli da pretraže kavez, šutirali bi ga, bacali i skrnavili.

Protestovali smo i tražili od njih da to ne rade, što je samo pogoršavalo stvari. Bacali su ga u kante.

Nisu nas vidjeli kao ljude.

Nisu vjerovali da prema nama treba postupati kao prema ljudskim bićima.

Počeli smo učiti o tim ljudima i o našoj situaciji.

Neki zatočenici koji su bili evropski državljani, ili su živjeli u Evropi, rekli su nam da nas ne mogu držati zauvijek; to bi moglo trajati do šest mjeseci, a zatim ćemo biti pušteni.

Želio sam im vjerovati.

Mislio sam da jesam.

Brat Danac mi je rekao da će nas pustiti čim shvate ko smo zapravo.

Dio mene želio mu je vjerovati, ali sve kroz šta sam već prošao – putovanje od tajnih zatvora CIA-e, preko pritvora u Kandaharu i sada ovog – govorilo je drugačije.

Nismo imali nikakav kontakt s vanjskim svijetom.

Bez advokata.

Bez porodice.

Čak ni kontakt sa svijetom izvan ovih ograda.

Dani u Guantanamu rastegli su se u mjesece, godine, decenije.

Sam Guantanamo je rastao, razvijao se i mijenjao.

Oko 800 muslimanskih muškaraca i djece prošlo je kroz njega, iz desetina različitih nacionalnosti, govoreći na desetine jezika: arapski, paštu, dari, urdu, ujgurski, ruski, francuski, bosanski i mnoge druge.

Mnogi su zarobljeni ili predati američkoj vojsci od strane savezničkih snaga dok je SAD nudio novčane nagrade za osumnjičene neprijatelje.

Svaki je označen kao “najgori od najgorih”, terorista.

Postao je laboratorij za američku vojsku, komora za mučenje, nacrt.

Dok je zatvor ostao otvoren, CIA je vodila paralelnú mrežu tajnih lokacija, “crnih lokacija”, uz saučesništvo vlada širom svijeta.

Tokom Obaminih posljednjih godina na mjestu predsjednika, uspostavio je Odbore za periodični pregled – pravni i tehnički proces za preispitivanje slučajeva zatočenika.

Godine 2015. Odbor za periodični pregled odobrio je moj transfer iz zatvora.

Presudno je to što je proces Odbora za periodični pregled bio još jedna mjera da se prikrije činjenica da ja, kao i većina drugih ljudi zatočenih u Guantanamu, nikada nisam bio optužen za zločin niti mi je ikada suđeno.

Godinama mi je govoreno da sam previše opasan da bih bio pušten.

Čak sam bio klasifikovan kao “vječni zatvorenik”.

Zatim mi je, bez ikakvih novih dokaza, rečeno da mogu ići.

Značajno je da sam, čak i s tim odobrenjem, ostao zatočen u Guantanamu još devet mjeseci.

Konačno, nakon što sam proveo skoro polovinu svog života u američkim crnim rupama, prisilno sam pušten i stavljen u avion iz Guantanama 11. jula 2016.

Budući da je Jemen bio usred rata, a Kongres je ograničio transfer zatočenika u Jemen, umjesto da budem poslan kući, poslan sam u Srbiju, zemlju s kojom nisam imao nikakve veze: bez porodice, bez jezika, bez ikakve historije tamo.

Činjenica da nisam imao nikakve veze sa Srbijom, i uprkos činjenici da sam odbio ići u Srbiju, nije bila od važnosti za američku vladu.

SAD je jedino bio zainteresovan za odbacivanje naših života i guranje naših priča i nasilja koje smo doživjeli pod tepih.

Dvadeset i pet godina kasnije

Dok SAD i vodeći mediji ove godine obilježavaju 11. septembar pod slogano “Nikad ne zaboravi, nikad ne oprosti”, želim podsjetiti svijet ko su zapravo žrtve.

Svijet ne bi trebao zaboraviti milione nevinih muslimana ubijenih u Afganistanu, Iraku, Pakistanu, Jemenu i Somaliji.

Ne bismo trebali zaboraviti invazije, programe mučenja, zatvorenike.

Dok SAD obilježava godišnjicu 11. septembra, ljudi bi trebali biti svjesni da Washington ne traži pravdu; on je pun mržnje i osvetoljubiv prema muslimanima.

“Globalni rat protiv terorizma” bio je kampanja terora.

Nazovimo to onako kako ga je sam George W. Bush jednom nazvao: krstaškim ratom.

Danas Guantanamo ne samo da je još uvijek otvoren, već je postao i simbol mučenja i neograničenog pritvora.

Na osnovu američkih dokumenata i izjava advokata, oko 98 posto ljudi držanih u Guantanamu bilo je pogrešno zatočeno, bez optužnica ili suđenja. Petnaest muškaraca je i danas tamo zatočeno.

Trojica su oslobođena.

Trojica su klasificirana kao zauvijek zatvorenici.

Ja sam proizvod američkog globalnog rata protiv terora: njegovih invazija, miliona ubijenih, desetina miliona raseljenih, programa mučenja, ubistava dronovima, hiljada muslimana otetih, mučenih i držanih na neodređeno vrijeme.

Taj rat nije ostao u Afganistanu ili Iraku.

Došao je do izražaja i u nadzoru muslimanskih naselja i džamija od strane Policijske uprave New Yorka, masovnom nadzoru muslimanskih zajednica od strane NSA, korištenju doušnika od strane FBI-a za uvlačenje mladih muslimana u zavjere koje je sam biro osmislio i zabrani putovanja muslimanima.

Prešao je i preko Atlantika.

U Britaniji, program Prevent izgradio je mrežu nadzora oko muslimanskog života od djetinjstva do smrti, od ordinacije ljekara opšte prakse do škole i džamije.

Cage International, nevladina organizacija za zastupanje sa sjedištem u Londonu, dokumentirala je desetine slučajeva ljudi koji su označeni i istraženi samo zbog toga što su vidljivo muslimani.

Širom Evrope uslijedili su slični zakoni, doneseni u ime sigurnosti, koji su u velikoj mjeri pogodili muslimanske zajednice.

Ista etiketa nas je pratila svuda: sumnjiv, po defaultu.

Ta mašinerija nije nestala.

Postala je temelj za nešto gore.

Infrastruktura izgrađena za nadzor, pritvaranje i deportaciju muslimana dala je krajnjoj desnici gotov sistem koji će naslijediti.

Američki predsjednik Donald Trump nije izmislio zabranu ulaska muslimana, liste nadzora ili ideju da se cijela religija može tretirati kao sigurnosna prijetnja; on ih je koristio, a zatim je koristio alate koji su već bili tu.

Bijeli nacionalistički pokreti u SAD-u i Evropi usvojili su isti jezik, istu sumnju i usmjerili je na imigrante i muslimane podjednako.

Dvadeset pet godina “rata protiv terora” izgradilo je mašinu. Krajnja desnica ju je samo morala uključiti.

Taj rat je utro put krajnje desničarskoj, antiislamskoj i antimigrantskoj politici koju sada vidimo.

Ista mašinerija sada se proteže i izvan muslimana.

U Georgiji, tužioci su optužili ljude uključene u proteste protiv Centra za obuku javne sigurnosti Atlante za domaći terorizam i druga krivična djela.

FBI je usmjerio svoje terorističke operativne grupe na organizatore pokreta Black Lives Matter i zaštitnike vode Standing Rock.

Godine 2025., Trumpova administracija je izdala direktive kojima se naređuje saveznim agencijama da tretiraju ljevičarske aktivističke mreže i protestne pokrete kao domaće terorističke prijetnje.

U Britaniji, vlada je proglasila Palestinsku akciju terorističkom organizacijom, a ljudi su potom uhapšeni i optuženi u vezi s navodnom podrškom toj grupi.

Samo neslaganje je postalo sumnjivo.

Etiketa koja je prvo pričvršćena meni i hiljadama muslimana poput mene, sada se pričvršćuje na svakoga za koga država odluči da ne želi da govori.

Dvadeset pet godina kasnije, vlada SAD nikada nije izvela slučaj 11. septembra na pravično suđenje.

Nijedna osoba nikada nije osuđena na pravednom suđenju za napade koji su korišteni da se opravda sve što mi se dogodilo.

Gdje su glasovi, a gdje su mediji, koji pozivaju na pravdu za milione žrtava širom svijeta takozvanog globalnog rata protiv terora?

Gdje je za njih “Nikad ne zaboravi, nikad ne oprosti”?

Izvor: Middle East Eye