Evropa se ne suočava s islamskim preuzimanjem, masovnom radikalizacijom muslimana i brisanjem svoje kulture. Kao što naši izvještaji pokazuju, nema “zona zabranjenog pristupa”, šerijat se ne uvlači u nacionalno zakonodavstvo i nigdje nije u toku demografska “velika zamjena”.

Panika oko islama se širi u Evropi. U nekoliko evropskih zemalja polovina stanovništva sada smatra da je islam nekompatibilan sa zapadnim vrijednostima. Šestog septembra populističko-desničarska Alternativa za Njemačku (AfD) osvojila je 44% glasova u Saksoniji-Anhalt, što je do sada najveći broj glasova na državnim izborima, upozoravajući na “islamizaciju” i obećavajući prisilne deportacije. Istog vikenda u Britaniji stotine nasilnika u fantomkama okupirale su Dover, skandirajući “Zaustavite brodove” i “Krist je Kralj”. U Francuskoj, poziv Marine Le Pen da se zabrane muslimanske marame na javnim mjestima podržava 60% birača.

Opsesija se ukorijenila i u Americi. Strah je manji od terorista, kao što je bio nakon 11. septembra 2001. godine, nego od islamske zavjere za preuzimanje Evrope iznutra. Članovi Trumpove administracije upozoravaju na “brisanje civilizacije”.

Ova percepcija šteti transatlantskim odnosima. Također je i pogrešna. Evropa se ne suočava s islamskim preuzimanjem, masovnom radikalizacijom muslimana i brisanjem svoje kulture. Kao što naši izvještaji pokazuju, nema “zona zabranjenog pristupa”, šerijat se ne uvlači u nacionalno zakonodavstvo i nigdje nije u toku demografska “velika zamjena”.

Prava opasnost za Evropu je drugačija: ekstremizam potaknut islamizmom (uvjerenjem da država treba provoditi islamske principe) i desničarskom paranojom vođenom društvenim mrežama. Ljevica ovo pogoršava poričući skromne, ali stvarne prijetnje koje islamizam predstavlja. Isto čine i političari u centru, šuteći da ne bi bili optuženi za rasizam. Ova dinamika bi zaista mogla naštetiti evropskim liberalnim demokratijama – ne zamjenjujući ih kalifatom, već usporavajući integraciju i favorizirajući politike koje bi nanijele trajnu štetu njihovim slobodama.

Broj muslimana u Evropi

Najekstremniji strahovi se lako mogu opovrgnuti. Čak i nakon rekordnih migracija iz zemalja s većinskim muslimanskim stanovništvom, muslimani sada čine samo 6% evropske populacije od preko 500 miliona. Iako novopridošli obično imaju više djece nego oni rođeni u Evropi, stope nataliteta imaju tendenciju da se konvergiraju unutar dvije generacije. To je daleko od civilizacijskog brisanja.

U stvari, većina muslimanskih imigranata želi da se snađe u svom novom domu, a ne da mu nametne verziju društava koja su upravo napustili. Njihova djeca obično postižu bolje rezultate od svojih roditelja u školi. U Britaniji je 67% Bangladešana koji su polagali standardne testove 2021. godine upisano na univerzitet do 19. godine, u poređenju sa 38% bijelih Britanaca. Mnogi muslimani su uključeni u mainstream politiku: svjedoče britanski ministar unutrašnjih poslova i gradonačelnik Londona. U važnim aspektima muslimanski stavovi mogu podsjećati na stavove drugih Evropljana. U anketi koju smo naručili među britanskim muslimanima, pronašli smo malo otpora prema zapošljavanju žena.

Šta onda okreće toliko Evropljana protiv islama? Mnogi muslimani imaju neliberalne stavove – u ovom izdanju izvještavamo o ubistvu otvoreno homoseksualnog imama u Južnoj Africi. U Britaniji, naša anketa pokazuje da 52% muslimana smatra homoseksualnost pogrešnom, a mladi muslimani (41% mlađih od 35 godina) češće od svojih starijih (25%) vjeruju da se nasilje može opravdati ako neko vrijeđa Poslanika.

Zauzimanje društveno konzervativnih stavova samo po sebi ne čini ljude prijetnjom – neki od evropskih branitelja s desnice su jednako anti-gej raspoloženi kao i muslimani koje osuđuju. Ali neki od ovih stavova trebali bi zabrinuti liberale koji su dugo pretpostavljali da otvorena društva na kraju čine ljude tolerantnijima. A ako je država previše plašljiva da se suoči s nepravdama koje čine manjine, kao kada su bande muslimanskih muškaraca zlostavljale mlade djevojke u nekoliko engleskih gradova, to s pravom izaziva ogorčenje.

Podjednako važno je i spajanje islama, religije, s islamizmom, političkom ideologijom. Islam nije problem; islamizam može biti. Za razliku od džihadista od 11. septembra, većina islamista ne zagovara nasilje. Ali mnogi praktikuju “entrizam” – infiltraciju u demokratske institucije kako bi promovirali neliberalnu agendu. Dobro povezane islamističke grupe mogle bi lobirati za sveobuhvatne zakone o govoru mržnje ili protiv programa protiv ekstremizma. Glavna opasnost od entrizama je lokalna. Male, dobro organizirane mreže mogu zauzeti školu, džamiju, vijeće ili dobrotvornu organizaciju i koristiti takve institucije kako bi obeshrabrile integraciju i nametnule vjerski konformizam drugim muslimanima koji žive u blizini.

Zabrinutost zbog ovih nenasilnih islamista porasla je među evropskim sigurnosnim službama. U Francuskoj su vlasti zabrinute zbog prikrivenog entrizama Muslimanskog bratstva. Zvanični izvještaj objavljen prošle godine upozorio je da bi islamizam s vremenom mogao ugroziti sekularna pravila i prava žena. Ali to se čini malo vjerojatnim. Francusko ministarstvo unutrašnjih poslova procijenilo je da je samo 139 od 2.800 muslimanskih bogomolja povezano s Bratstvom.

Umjesto toga, glavne žrtve su drugi muslimani. Polovina od 12 općinskih okruga u Blackburnu, na sjeveru Engleske, ima preko 60% muslimana; dva imaju preko 80%. U takvim područjima žene se mogu osjećati ugroženo.

Sigurno je da šerijatska vijeća upravljaju njihovim porodičnim životima. Homoseksualni i liberalni muslimani suočavaju se sa zastrašivanjem. Nekonformistički muslimani se žale da im zapadne vlasti – u strahu da će biti viđene kao rasisti – ne pružaju istu zaštitu kao nemuslimanskim građanima.

Ekstremizam sa svih strana

Postoji i šira šteta. Islamisti podstiču antisemitizam, ne najmanje zbog Gaze. Zahtijevaju ograničavanje slobode govora o svojim uvjerenjima. Plaše političare, komičare, akademike i novinare do autocenzure. Mogu maltretirati škole, studentske unije, dobrotvorne organizacije i vijeća.

Ono što ove lokalne prijetnje pretvara u kontinentalnu opasnost je način na koji se iskorištavaju. Islamistima odgovara tvrdnja da je svaka kritika njihovog političkog projekta napad na sam islam. Populistička ljevica, uključujući Nepokornu Francusku i Zelene u Britaniji, sklona je tretirati pitanja o migracijama, kriminalu ili islamizmu kao rasistička.

A populistička desnica često podstiče strah tvrdnjom da svi muslimani predstavljaju prijetnju i optužujući državu za “probuđeno prikrivanje” i “dvostruki tretman”. Malo ko je bio žešći od Elona Muska, koji je koristio svoju platformu društvenih medija da oblikuje stavove o islamu širom svijeta i da ojača antimuslimansku desnicu u Evropi, od AfD-a do Tommyja Robinsona, britanskog agitatora kojeg predstavljamo u seriji podcasta u tri dijela koja počinje ovog vikenda.

Članovi populističke desnice su jednako neliberalni kao i islamisti od kojih tvrde da štite Evropu. Obećanja o masovnoj deportaciji, segregaciji i zabrani odijevanja užasavaju muslimane, sprečavaju integraciju i tjeraju ih u naručje ekstremista. Svaka zemlja koja bi uvela takve politike otkrila bi da bi mržnja koju bi oslobodili prouzrokovala trajnu štetu.

Zato vodeći evropski političari moraju ponuditi alternativu. Nasilje i prijetnje njime treba procesuirati. Ali ne bi trebalo biti tabua zbog kulturne osjetljivosti. Sloboda govora nije neprijatelj tolerancije, već njen preduvjet. Treba osuditi infitlraciju, kao i netrpeljivost. Vlade koje su nervozne zbog prikupljanja ili objavljivanja podataka ostavljaju prazninu koju treba popuniti spekulativnom hiperbolom.

Rješavanje svega ovoga neće biti lako ni brzo, ali ima nade. Evropski muslimani se asimiliraju, kao što su to učinili i raniji talasi katoličkih, jevrejskih i karipskih migranata u zemljama u kojima su se naselili. Dolazak svih tih prethodnih grupa izazvao je moralnu paniku o tome hoće li se ikada uklopiti. Svi će na kraju naći svoje mjesto. Muslimani će također – ako se ne dozvoli da podjele i paranoja stanu na put.

Izvor: The Economist