Neočekivano savezništvo Izraela na jugu Evrope: Kako su Atina i Nikozija, pod pritiskom turske prijetnje i energetskih interesa, napravile historijski zaokret i napustile svoje tradicionalne propalestinske pozicije

Postoje sigurne opcije u čijem se političkom DNK-u nalazi odbrana hebrejske države, kao što je to slučaj s Njemačkom. Ali s mnogim drugima situacija je potpuno drugačija. Španija je postala najglasniji kritičar vlade Benjamina Netanyahua, a ovoj klasičnoj opoziciji, koju dijeli s Ircima i Slovencima, u diplomatskom okviru Unije pridružuje se sve više zemalja, poput Belgije i Nizozemske.

Čak i u onim državama članicama čije su vlade pokušavale održati određenu ravnotežu, poput Italije, javno mnijenje o Netanyahuovom Izraelu izrazito je negativno (prema istraživanju agencije Pew Research, čak 75 posto Italijana ima negativan stav). Ipak, u tako složenom okruženju, Izrael je upravo upisao vojnu i političku pobjedu s Grčkom i Kiprom.

Zemlje sa juga Evropske unije tradicionalno su bile više propalestinski nastrojene od ostatka bloka. To nije samo moralno pitanje: riječ je o državama koje su daleko izloženije odnosima s arapskim svijetom i mnogo ovisnije o pitanjima poput energije, migracijske saradnje ili sigurnosti. Portugal je, s konzervativnom vladom, pokušavao ne isticati se ni u jednom smjeru, baš kao i Italija. Stav Španije bio je očuvanje proarapske tradicije, uz sve oštriji kritički zaokret prema Izraelu.

Međutim, ono što je posebno zanimljivo dogodilo se na istočnom Mediteranu. Grčka i Kipar historijski su bili izrazito propalestinske zemlje, ali su u posljednjoj deceniji postali jedni od najbližih partnera Izraela. To je potvrdio i sporazum s Tel Avivom vrijedan 3,1 milijardu eura za kupovinu sistema protivzračne odbrane koji se koristi u ratu protiv Irana.

Atina i Nikozija su tokom druge polovine 20. stoljeća vodile politiku koja je uvijek bila okrenuta arapskom svijetu iz jednog temeljnog razloga: Turske.

Odnosi između Atine i Ankare historijski su bili napeti, ali vojni udar u Nikoziji, koji je sponzorisala grčka vojna hunta, te turska invazija na sjeverni dio Kipra koja je uslijedila odmah potom, trajno su promijenili regionalnu ravnotežu. Nakon propasti pregovora uslijedila je trajna podjela otoka na grčki jug i turski sjever. Grčkoj i Kipru bili su potrebni prijateljski odnosi s arapskim svijetom kako bi se suprotstavili turskim nastojanjima da izvojuje međunarodno priznanje Turske Republike Sjeverni Kipar. U tome su uspjeli.

Istovremeno dok su Grčka i Kipar razvijali regionalnu vanjsku politiku, Izrael je činio to isto još od svog osnivanja, provodeći takozvanu „doktrinu savezništva periferije”. Ovu doktrinu osmislio je prvi izraelski premijer David Ben-Gurion u pokušaju da osigura međunarodno priznanje. Mnogi od tih pokušaja su propali, ali je 2020. godine administracija američkog predsjednika Donalda Trumpa podstakla tu viziju kroz Abrahamove sporazume.

Sporazumima su se pridružili Ujedinjeni Arapski Emirati, Bahrein i Maroko, ali se nije uspjelo privući više zemalja. Tel Aviv održava veze i s Jordanom i Egiptom, ali su ti odnosi napeti. Jedan od najambicioznijih projekata, onaj sa Saudijskom Arabijom, doživio je slom nakon napada sedmog oktobra 2023. godine i ratnih sukoba u Gazi koji su uslijedili.

U toj potrazi za regionalnim partnerima pojavili su se Grčka i Kipar, dvije zemlje koje su se postepeno udaljavale od svoje propalestinske doktrine kako se situacija na kiparskoj teritoriji smirivala, podjela hvatala duboke korijene, a Atina i Nikozija tražile nove načine da obuzdaju Tursku. Grčka sve do 1990. godine nije imala formalne diplomatske odnose s Izraelom. Uspostavio ih je Konstantinos Mitsotakis, tadašnji grčki premijer, otac aktuelnog premijera koji istu dužnost obnaša trideset i šest godina kasnije. To ponajbolje ukazuje na to koliko su veze između Atene i Tel Aviva zapravo mlade.

Iako su odnosi između Izraela i Turske nekada bili duboki (Turska je bila prva muslimanska zemlja koja je priznala hebrejsku državu), međutim, posljednjih godina znatno su se pogoršali. Bilo je pokušaja obnove odnosa, ali rat u Gazi stavio je tačku na diplomatske inicijative.

S potpuno zahladnjelim odnosima između Turske i Izraela, otvorio se prostor za saradnju: izraelska vlada treba regionalne partnere, tržišta za izvoz vojne industrije i saveznike koji će je braniti unutar Evropske unije gdje rastu kritički glasovi; Grčkoj i Kipru trebaju partneri koji će im pomoći u pariranju turskoj prijetnji. Bio je to savršen spoj koji se pretočio u trostrani format odnosa, s summitima na nivou lidera čak i u trenucima najveće izolacije Izraela, poput onog održanog u decembru 2025. godine u Jeruzalemu.

Tijesne veze nisu ograničene samo na nedavni sporazum o protivzračnoj odbrani od 3,1 milijarde eura, niti na izjave i posjete Jeruzalemu. Jedan od pravaca u kojima se najviše napredovalo jest energetska diplomatija. Grčka, Kipar i Izrael potpisali su 2021. godine sporazum o razvoju Great Sea Interconnectora (GSI), podmorskog kabla koji bi trebao povezati Izrael, Kipar i grčki otok Krit, a koji sufinansira Evropska unija.

Na energetskom planu vrlo su aktivne i SAD: ranija Trumpova administracija gurala je projekat plinovoda za dovod izraelskog prirodnog plina do Kipra i Grčke, koji je bio napušten, ali se sada ponovo oživljava. Osim toga, prijateljstvo s Izraelom korisno je i u kontekstu rastućih tenzija između Kipra i Turske oko rezervi prirodnog plina otkrivenih u morskom području za koje Ankara osporava da pripada isključivoj ekonomskoj zoni Nikozije.

Veze s Kiprom bliske su i u drugim sferama: Izraelci postepeno zauzimaju prostor koji su nekada na otoku imali Rusi. Od raspada Sovjetskog Saveza pa sve do početka invazije na Ukrajinu, Rusi su imali sve izraženije prisustvo na otoku. Limassol je imao, i još uvijek ima, izuzetno značajnu rusku koloniju. Na periferiji Nikozije 2017. godine osveštana je velika ruska pravoslavna crkva. Ruse nije privlačilo samo sunce: tu su bili i sistem „zlatnih viza” koji je nudio državljanstvo u zamjenu za nekretninske investicije (danas ukinut, iako i dalje postoji sistem za dobijanje stalnog boravka), kao i finansijska popustljivost otoka koji mnogi smatraju poreznim rajem.

Sada je rusko prisustvo, iako nije nestalo, znatno diskretnije. Izraelci popunjavaju taj prazan prostor. Prisutni su u Limassolu i drugim važnim obalnim gradovima poput Pafosa, ali posebno u Larnaki, na pola sata leta od Tel Aviva. Iako Rusi i Britanci i dalje dominiraju u statistikama kupovine nekretnina, Izraelci stižu u sve većem broju i kupuju brzim tempom, mada su statistike često varljive jer mnogi od njih posjeduju i evropske pasoše.

Netanyahuu je ovo prijateljstvo korisno i za vršenje pritiska na Evropsku uniju. Izraelski premijer je u više navrata naglasio da Turska okupira „polovinu Kipra” (iako je u stvarnosti riječ o 37 posto teritorije otoka). To je učinio kako bi ukazao na „licemjerje” EU koja kritikuje širenje ilegalnih naselja na Zapadnoj obali, dok istovremeno „šuti” o turskoj okupaciji Kipra, uprkos tome što Unija ima posebnog predstavnika za kiparsko pitanje.

Međutim, eventualno poboljšanje odnosa između Tel Aviva i Ankare moglo bi utjecati na ovaj novi savez. „Razumno je pretpostaviti da bi se, ako se odnosi između Turske i Izraela poprave, tenzije smanjile, pa bi Izrael imao manje razloga za ulazak u sukobe s Turskom”, objašnjava Zenonas Tziarras, profesor s Odsjeka za turske i bliskoistočne studije na Univerzitetu na Kipru.

Tziarras dodaje da, iako su Atena i Nikozija u Vijeću EU pružile podršku Izraelu, „nijedna od njih nije odustala od podrške rješenju o dvjema državama, stvaranju palestinske države i primjeni međunarodnog prava na izraelsko-palestinski konflikt”. „Ipak, od samog početka ovih odnosa, jedno od ključnih razmatranja Izraela bila je činjenica da su i Kipar i Grčka države članice EU koje mogu djelovati kao zaštitnici izraelskih interesa unutar Unije”, dodaje Tziarras.

Tako je, između zajedničkih interesa, protivzračnih baterija, sunca, plaža i energetskih investicija, na istočnom Mediteranu izraslo neočekivano prijateljstvo koje mijenja kartu savezništava u regiji. Grčka i Kipar dobijaju dragocjenog saveznika u složenom okruženju i važnu kartu u suprotstavljanju turskoj prijetnji. S druge strane, Izrael dobija dvije nove prijateljske ruke unutar Evropske unije i partnere u neposrednom susjedstvu koji imaju dovoljno čvrste motive da budu pouzdani saveznici, a istovremeno nisu dovoljno moćni da bi stvorili ovisnost bliskoistočne države o njima.

IZVOR: Bosna.hr, agencije, El Confidencial