Pjesma „Bella ciao“ prešla je put od talijanskih rižinih polja i partizanskih borbi do statusa najpoznatije svjetske himne slobode. Knjiga talijanskog historičara Marcella Floresa otkriva kako je ova anonimna narodna melodija, zahvaljujući muzičkim zvijezdama i pop-kulturi, postala univerzalni simbol prkosa, spajajući generacije na protestima, stadionima i ekranima širom planete

Tekst je toliko jednostavan da stane u jednu rečenicu: borac jednog jutra zatekne okupatora, predosjeća da će poginuti i moli svoju djevojku da ga sahrani u planini, ispopd cvijeta, kako bi ljudi prolazili i govorili: „Kako lijep cvijet, to je cvijet partizana poginulog za slobodu.“ I to je to. Ništa više. Osim, naravno, riječi bella, koja se spominje 18 puta, i riječi ciao, koja se ponavlja čak 30 puta.

Otkuda onda tolika pomama za pjesmom „Bella ciao“? Zašto je u Gazi sviraju na a u ukrajinskim rovovima pjevaju dok traje granatiranje? Zašto Laura Pausini odbija da je izvede kako bi izbjegla probleme? Zašto je Iranke pjevaju skidajući hidžab? Zašto su je evropski poslanici zapjevali u Evropskom parlamentu nakon ksenofobnog govora Viktora Orbána? Zašto se orila sa španskih trgova tokom pokreta 15M, ali i na skupovima katalonskih zagovornika nezavisnosti? Zašto je odjekivala s balkona tokom pandemije i zašto redovno prati demonstracije, političke skupove i sahrane? Zašto je Becky G izvodi u latino ritmu među polugama zlata i neonskim svjetlima? Zašto su ekstremni navijači Lazija prijetili albanskom odbrambenom igraču Elseidu Hysaju jer ju je otpjevao na svojoj večeri dobrodošlice u klub? Zašto?

U historiju ove pjesme zaronio je italijanski historičar Marcello Flores u eseju „Bella ciao: Historija jedne narodne himne“. Njegovo putovanje počinje u magli iz koje nastaju velike legende, na rižinim poljima sjeverne Italije, gdje su poljoprivrednice (mondine) u 19. vijeku pjevale radnu melodiju koja je mogla poslužiti kao nadahnuće. Floresovo istraživanje seže čak do francuskih i španskih napjeva iz 16. stoljeća, te dvije pjesme iz jidiš tradicije koje bi mogle biti njen muzički predak. Ipak, knjiga brzo slijeće na ratišta Drugog svjetskog rata. Tu počinje prava bitka za „Bella ciao“.

Danas vlada uvjerenje da je „Bella ciao“ bila glavna himna italijanskih partizana s puškom o ramenu i stisnutom pesnicom. Ali to je zabluda. Postojale su druge, daleko popularnije pjesme. Eksplicitnije. Bliže crvenoj ideologiji. Pjesma „Fischia il vento“ (Vjetar zviždi) bila je apsolutni hit. U njoj vjetar puše, oluja bjesni, cipele su pocijepane, a partizani uprkos svemu marširaju. Tekst govori o fašističkim izdajnicima, crvenim zastavama i osvajanju „crvenog proljeća“. Tu borbenu pjesmu napisao je Felice Cascione, dvadesetpetogodišnji ljekar i partizanski komandant. Sastavio ju je jedne noći uz vatru, čekajući sa svojim borcima. Njegova majka, učiteljica, popravila je nekoliko stihova prije nego što je mladi Cascione ranjen dok je pokušavao spasiti medicinsku opremu nakon okršaja, a potom hladnokrvno pogubljen od strane crnošuljaša.

Ubijeni ljekar, još jedan borac pao za slobodu. Pjesma „Fischia il vento“ ostala je kao spomen na njegovu žrtvu. Međutim, šezdesetih godina prošlog vijeka „Bella ciao“ potiskuje taj napjev i izrasta u glavnu pjesmu Pokreta otpora. Upravo o tome piše Marcello Flores: postojala su dva ključna momenta. Godine 1962. „Bella ciao“ je uvrštena u zbirku „Nuovo Canzoniere Italiano“ kao jedna od vodećih partizanskih pjesama. Već naredne godine ulazi u repertoar zabavne i komercijalne muzike zahvaljujući čuvenom šansonijeru Yvesu Montandu. Montand, bivši borac francuskog Pokreta otpora, zapravo je rođen u italijanskoj provinciji Pistoia u antifašističkoj porodici koja je izbjegla u Marseille kada je imao samo dvije godine.

Nakon Montanda, pjesmu snimaju Claudio Villa, Anna Identici, Gigliola Cinquetti. „Bella ciao“ počinje odjekivati s radio-stanica i ulazi u uho novim generacijama. Pored toga, pokazala se izuzetno korisnom na političkoj sceni jer je ujedinjavala demokratsku Italiju. „Budući da se odnosila isključivo na njemačkog okupatora, mogla se prihvatiti kao pjesma jedinstva, prihvatljiva ne samo demokršćanima i socijalistima, već i samoj vojsci i partizanskim udruženjima. Bilo je to doba naknadne izgradnje kolektivnog sjećanja na Pokret otpora“, objašnjava Flores.

To se u posljednje vrijeme promijenilo. „Ako je danas u Italiji nekome ‘Bella ciao’ teško probavljiva i ako se vezuje za postkomunistički imaginarij, to je zato što joj je medijska distorzija dala boju koju ranije nije imala“, piše Flores, inače stručnjak za totalitarizme, genocid i ljudska prava u 20. vijeku.

„Bella ciao“ u Italiji više nije svačija pjesma, ali je postala univerzalnija nego ikada nakon što ju je na Netflixu lansirala hit-serija La casa de papel. I to čistim spletom okolnosti: scenaristi su zapali u krizu tokom pisanja jedne scene, pa je jedan od njih,  Javier Gómez Santander, pustio „Bella ciao“ jer ga je ta pjesma uvijek podizala. Tada je pomislio: „To je to. Moramo krenuti s ovom pjesmom.“ Sve ostalo je historija. Kako u svom naučnom radu „Bella ciao, od antifašističkog simbola do pop-ikone“ navodi istraživačica Irene Matas, ogroman uspjeh serije učinio je da pjesma „prožme sve društvene slojeve, bez obzira na ideologiju“.

Marcello Flores (80) prvi put je javno zapjevao „Bella ciao“ u znak protesta zbog streljanja komunističke ikone Juliána Grimaua od strane Frankovog režima u aprilu 1963. godine. Puno je vode proteklo od tada. Ili možda i nije? „Svijet je oduvijek bio polariziran između zaštitnika slobode, onih koji biraju da se za nju bore, i onih koji se bore protiv nje, iako to na riječima poriču. Upravo današnji otpor prema pjesmi ‘Bella ciao’ u Italiji može biti simptom takvog stava neofašističke desnice. Ali vjerujem i nadam se da će se u narednim godinama put slobode ponovo smatrati najispravnijim i najkorisnijim za sve. U međuvremenu, ne zaboravimo tragična sjećanja koja bacaju sjenu na našu sadašnjost i pronađimo u njima one lijepe cvjetove o kojima vrijedi pričati.“

Ne postoje definitivni podaci koji bi razjasnili njeno tačno porijeklo, već samo tekstualne i muzičke podudarnosti sa starijim kompozicijama. Ona je rezultat dugog putovanja koje je oblikovalo ovu himnu slobode do verzije koju danas svi poznaju i koja se pjeva na oko 40 jezika. U Italiji ona ne odjekuje samo na protestima pokreta „Sardine“, šarene grupe koja je protestovala na trgovima širom zemlje uglavnom protiv retorike Mattea Salvinija; pjeva se i svakog 25. aprila, na Dan oslobođenja od fašizma 1945. godine.

„To jeste partizanska himna“, odlučno tvrdi Carlo Ghezzi iz ANPI-ja (Nacionalnog udruženja partizana Italije). Pokret otpora okupljao je različite struje antifašizma: demokršćane, komuniste, socijaliste, anarhiste, monarhiste i republikance. Bio je to skup različitih ideja koje su prevazišle međusobne nesuglasice pred potrebom za borbom protiv okupatora. „Vrhovni komandant Pokreta otpora bio je Raffaele Cadorna, monarhista, dok je njegov zamjenik bio Luigi Longo, komunista. Antifašizam predstavlja najvažniju stranicu historije ove zemlje, a ‘Bella ciao’ daje glas svemu tome“, navodi Ghezzi.

Zato je „Bella ciao“ na kraju i postala pjesma otpora, muzička podloga koja slavi ujedinjenu raznolikost koja je Italiju dovela do oslobođenja. U njenom tekstu nema nikakvih ideoloških odrednica za razliku od, recimo, „Fischia il vento“. Pestelli smatra da je postojao muzički kalup na koji je kasnije nakalemljen tekst pjesme „Bella ciao“. Najjasniji preci su dvije narodne pjesme sa sjevera Italije iz 19. vijeka: „Fior di tomba“ (Grobni cvijet) i „La bevanda sonnifera“ (Uspavljujući napitak). Iz ove druge, između ostalog, dolazi ponavljanje riječi ciao; dok prva, proizašla iz stare francuske pjesme iz 1536. godine (Complainte de la dame a la tour et du prisonnier), u verzijama iz Novare i Venecije počinje i završava identično kao „Bella ciao“. U obije kompozicije centralna tema je ljubav.

Prema svjedočanstvima koja je sakupio Cesare Bermani, jedan od najvećih stručnjaka za italijansku narodnu muziku, jedna od prvih protestnih verzija pjesme „Bella ciao“ seže još u Prvi svjetski rat. Radiće se o svojevrsnom protestu protiv vojnog sistema nakon sloma u bici kod Kobarida (Caporetto) 1917. godine. U tom tekstu riječ „okupator“ zamijenjena je riječju „dezerter“.

Ipak, dvije najvažnije varijante raširile su se tokom Drugog svjetskog rata. Jedna od njih, iako je tekst zapisan tek 1951. godine, pjeva se iz ugla radnica na rižinim poljima (mondine). Druga verzija, ona partizanska, vjerovatno se u isto vrijeme pojavila na tri međusobno udaljene lokacije u Italiji: u Montefiorinu (Emilija-Romanja), gdje je ljekar pod ratnim imenom Fiore možda napisao originalni tekst; u regiji Abruzzo, gdje je brigada Maiella mogla preuzeti melodiju zahvaljujući povratku lokalnih žena koje su radile na sjeveru; te u Albi (Pijemont), gdje svjedočanstvo koje je zabilježio Pestelli tvrdi da se pjesma pjevala još 1944. godine. Sve tri lokacije u to vrijeme obilježio je zastoj na ratištu i izolacija. To bi, prema Pestellijevoj teoriji, objasnilo zašto se pjevala pjesma koja je unosila vedrinu i koja je djeci u Albi služila kao kontrast surovom svijetu odraslih.

Ove dvije struje konačno su se spojile na Festivalu dva svijeta u Spoletu 1964. godine, gdje je bivša radnica na rižinim poljima Giovanna Daffini izvela žensku verziju („Jutros sam ustala, na rižino polje moram ići […] među insektima i komarcima čeka nas teški rad“), nakon čega je uslijedila partizanska verzija. Predstava pod nazivom Bella ciao odigrana je deset puta krajem juna i označila je prekretnicu u obnovi narodne muzike. Uspjeh je bio toliko velik da je bilo i pokušaja prisvajanja autorstva, poput karabinjera Rinalda Salvatorija, koji je tvrdio da je napisao pjesmu inspiriran kompozicijom posvećenom francuskoj pjevačici u koju je bio zaljubljen.

Međutim, niko nije uspio rasvijetliti misteriju koja obavija ovu slavnu himnu: „Različiti načini na koje se ‘Bella ciao’ koristila proizlaze iz činjenice da je to narodna pjesma. Ona je usmjerena protiv okupatora, a u korist nečega što svi vole – slobode“, zaključuje Pestelli. Svake godine pjeva se u novom kontekstu: od demonstracija nakon napada na Charlie Hebdo 2015. godine, preko nogometnih stadiona, pa sve do popularnih serija. Izvode je i najrazličitiji umjetnici, od Manua Chaoa do Woodyja Allena i Toma Waitsa.

Sve je to posljedica međunarodnog uspjeha koji nikada nije utihnuo, a koji je verovatno počeo kada je grupa mladih iz regije Emilija-Romanja izvela pjesmu na Omladinskom festivalu u Pragu 1947. godine. Uspjeh je potom potvrdio album Yvesa Montanda iz 1963, gdje je pjesmu pod naslovom „Chant des partisans“ izveo sa prepoznatljivim francuskim naglaskom.

U posljednje dvije decenije „Bella ciao“ je postala simbol komunističke ljevice, naročito iz ugla desničarskih političara. Matteo Salvini, lider Lige, i njegova koaliciona partnerka Giorgia Meloni iz stranke Braća Italije, često su kritikovali njeno izvođenje, poput situacije kada su je pojedini socijalistički komesari zapjevali u Evropskom parlamentu. Meloni je tada na Twitteru napisala da je to „skandalozno“, „smiješno“ i govorila o „Evropskoj Uniji kao Sovjetskom Savezu“. Što se tiče ovih polimika, za Ghezzija nema dileme: „Jasno je da desnica uopće ne voli vrijednosti antifašizma, ali te rasprave traju još od dana nakon oslobođenja. Mi o tome ne raspravljamo od 25. aprila 1945. godine.“

IZVOR: Bosna.hr, El Pais