Njemačka i Evropa pokazuju zabrinjavajuće simptome duboke nesposobnosti da se prilagode zahtjevima novog doba. Obje djeluju izgubljeno u prostoru i vremenu, upravo u trenutku kada se poimanje i prostora i vremena iz korijena mijenja

Svjedočimo ponovnom razbuktavanju teritorijalnih apetita sa oslobođenim predatorskim i revanšističkim instinktima, bilo da je riječ o Ukrajini, Grenlandu, Ceuti, Zapadnoj obali ili Kanadi. Istovremeno, kanali koje je otvorila globalizacija koriste se na razoran način, bilo za robu nezaustavljivog kineskog giganta ili za algoritme tehnoloških titana. Tome treba dodati i metateritorijalnu dimenziju prostora koju oblikuje umjetna inteligencija, kao i sve važniji kosmički prostor u užem smislu, koji više nije nimalo nejasan i u kojem privatne kompanije preuzimaju primat nad državama.

Na vremenskoj osi takođe prisustvujemo zapanjujućoj ubrzanosti u tehnološkim domenima, od kineske proizvodne i američke digitalne tehnologije, do mahnitog ritma kojim se mijenja fokus javne pažnje. Sve se odvija izuzetno brzo, dok javni sektor jedva prati korak s privatnim, a često ga više i ne razumije. I Njemačka i Evropi se izuzetno teško nose s ovom novom realnošću.

Ova dvostruka paraliza, nesposobnost da se sačuva vlastiti prostor u novom globalnom poretku i nespremnost da se reagira u brzom vremenu modernih tehnologija, ne ostaje samo apstraktna geopolitička tema. Ona ima svoje direktne, razorne posljedice na unutrašnjem planu. Kada tradicionalne političke elite pokažu da ne razumiju svijet koji se promijenio, u društvu nastaje duboki osjećaj nesigurnosti, ekonomske ranjivosti i gubitka identiteta. Građani osjećaju da država više ne kontroliše ni svoje granice ni svoju ekonomsku budućnost.

Upravo na tom usjeku između globalne nesposobnosti ustanova i lokalnog nezadovoljstva građana stvoren je savršen teren za uspon političkog ekstremizma. Radikalne snage ne nude stvarna rješenja za te složene globalne izazove, ali nudi jednostavnu iluziju: povratak u prošlost, zatvaranje u nacionalne okvire i pronalazak krivca u “drugom i drugačijem”. Njemačka, kao tradicionalni ekonomski i politički motor Evrope, danas se nalazi u samom epicentru tog potresa.

Izborni uspjeh ultradesničarske Alternative za Njemačku (AfD) na regionalnim izborima u pokrajini Saksonija-Anhalt oslikava duboko nezadovoljstvo građana i razočaranje u tradicionalne političke opcije. Ankete koje su AfD-u davale i do 41% glasačke podrške u ovoj pokrajini, kao i vodeću poziciju na nacionalnom nivou sa oko 28%, potvrdile su dugoročni trend.

Razlozi za ovaj uspon su višeslojni i leže u nizu pogrešnih procjena koje je Berlin napravio u proteklim decenijama. Njemačka se predugo oslanjala na energetsku ovisnost od Rusije i vojnu zaštitu Sjedinjenih Američkih Država, dok je s Kinezima gradila otvorene trgovačke odnose koji su se, nakon nekolicine unosnih decenija, pretvorili u industrijski zagrljaj smrti. Peking je iskoristio njemačku naivnost: masovnim subvencijama, prisilnim transferom tehnologije i prisvajanjem podataka ozbiljno je ugrozio ključne sektore njemačke privrede. Najave masovnih otpuštanja u Volkswagenovim pogonima zvuče kao zdravstveni bilten pacijenta na samrti.

Ima i drugih razloga. Komplikacije izazvane masovnim migracijskim valovima, gdje više od 20% stanovništva čine osobe rođene izvan Njemačke, vješto su manipulirane od strane desnih populista. Dugotrajna ekonomska stagnacija dodatno je dolila ulje na vatru, dok politički “sanitarni kordon” oko AfD-a nije dao željene rezultate.

Naravno, nije sve rađeno pogrešno. Često se zaboravlja konstruktivna uloga Njemačke pri ubrizgavanju evropske pomoći nakon pandemije, kao i trenutni napori na jačanju konvencionalnih vojnih kapaciteta. Njemačka je primila sirijske izbjeglice u trenutku kada su ih mnogi u Evropi sramotno odbijali. Međutim, kumulativni efekat pogrešnih odluka i propuštenih prilika predstavlja ogroman teret za državu.

Nije riječ samo o njemačkom problemu; njemačka kriza je centralna tačka šire evropske paralize. Evropa se nije prilagodila ni novom prostoru ni novom vremenu, ostajući zarobljena u puževom koraku odlučivanja i traženja konsenzusa. Neuspjesi institucija gurnuli su birače prema ekstremima: u Francuskoj ankete najavljuju pobjedu Marine Le Pen u drugom krugu protiv bilo kojeg umjerenog kandidata, u Italiji snažan zamah hvataju opcije desnije od Giorgie Meloni, dok se u Poljskoj profilira politička snaga desno od stranke PiS.

Uprkos izbornim uspjesima, unutar samog AfD-a ne vlada potpuni pobjednički zanos. U pojedinim ograncima stranke raste skepticizam oko preuzimanja izvršne vlasti.

Ukoliko osvoji vlast u nekoj od pokrajina, AfD će se suočiti s taktičkim pitanjem: koliko svojih obećanja uopšte može ispuniti? Politički analitičari ukazuju na dvije opcije: pokušati sprovesti sve i doživjeti neuspjeh, ili se fokusirati na nekoliko prioriteta ključnih za biračko tijelo. Njemački mediji navode da unutar stranke postoji bojazan od ulaska previše radikalnih kadrova u regionalne kabinete, čime bi ideologija prevagnula nad pragmatičnim rješenjima.

Ipak, analitičari upozoravaju da je podjela na “umjereno” i “radikalno” krilo u AfD-u uglavnom prividna. Ne radi se o sukobu dviju ideologija, već o razlici u taktici: jedni vjeruju da pobjeđuju upravo zbog radikalizma, dok se drugi plaše da bi otvorenim ekstremizmom mogli prestrašiti neodlučne birače i onemogućiti eventualnu saradnju s Hrišćansko-demokratskom unijom (CDU).

Sama stranka je prešla dug put od svog osnivanja u februaru 2013. godine, kada ju je u Oberurselu blizu Frankfurta osnovao profesor ekonomije Bernd Lucke kao euroskeptičnu, konzervativno-liberalnu opciju usmjerenu protiv evropskih paketa pomoći Grčkoj. Naziv stranke, ironično, inspiriran je izjavom tadašnje kancelarke Angele Merkel da za spasavanje eurozone “nema alternative”.

Međutim, migracijska kriza 2015. godine radikalno je izmijenila kurs stranke. Na scenu stupaju figure poput Björna Höckea, lidera AfD-a u Tiringiji, koji je shvatio da glasačku bazu ne čine bogati slojevi, već radnička klasa kojoj je potrebna socijalna država ali isključivo za Nijemce. Höcke osniva unutrašnji pokret Der Flügel (Krilo) izrazito ultranacionalističke provincijencije. U narednim godinama, osnivači i umjereniji članovi poput Frauke Petry i Jörga Meuthena napuštaju stranku, upozoravajući na “totalitarne odjeke” i napuštanje ustavnog poretka. Nakon njihovog odlaska, AfD je ostao bez unutrašnje kočnice.

Uprkos brojnim kontroverzama koje bi uništile većinu tradicionalnih političkih opcija, rejting AfD-a nastavio je rasti. Biračko tijelo ove stranke primarno pokreće gnjev prema establišmentu i želja za rušenjem poretka koji su gradile druge stranke.

Krajem 2023. godine, visoki zvaničnici AfD-a prisustvovali su tajnom skupu u Potsdamu zajedno s identitetskim ekstremistima. Razmatrani su planovi o masovnoj deportaciji “neasimiliranih” doseljenika, uključujući i one s njemačkim pasošem. vijest je izazvala masovne proteste širom zemlje, ali nije smanjila podršku stranci među njenim jezgrenim biračima.

Stranku su potresle optužbe da je saradnik jednog od njihovih zastupnika u Evropskom parlamentu špijunirao za kineske obavještajne službe, kao i sumnje da su pojedini poslanici primali novac iz mreža povezanih s Moskvom.

U septembru 2024. godine, AfD postaje prva krajnje desna opcija koja je pobijedila na pokrajinskim izborima u Tiringiji od Drugog svjetskog rata. Početkom 2025. na federalnim izborima osvajaju 20,8% glasova, postavši druga najjača politička snaga u Njemačkoj, dok im se članstvo popelo na preko 75.000 ljudi.

Dok se u Berlinu vode političke debate, ideološki sukob duboko je pustio korijenje na terenu. Jedno od najvažnijih bojišta ove kulturne bitke nalazi se u dolini Saaleck, na jugu Saksonije-Anhalt, blizu granice s Tiringijom. Na prostoru od svega deset kilometara sažeti su neki od najsvjetlijih, ali i najtamnijih slojeva njemačke istorije.

Između vinograda i dvoraca uzdiže se srednjovjekovna katedrala u Naumburgu sa čuvenom skulpturom Ute, jednim od simbola njemačke umjetnosti. Nedaleko je i Schulpforta, čuvena humanistička škola koju su pohađali Nietzsche, Fichte i Klopstock, a koju su nacisti 1935. pretvorili u odgojni zavod za elitu režima (Napola). Tu je i dvorac Saaleck, gdje su se skrivali atentatori na vajmarskog ministra vanjskih poslova Walthera Rathenaua, kao i Saalecker Werkstätten, dom i radionica arhitekte Paula Schultze-Naumburga.

Upravo je Schultze-Naumburg 1928. godine objavio djelo Umjetnost i rasa (Kunst und Rasse), u kojem je djela Picassa, Kandinskog i Kirchnera upoređivao s fotografijama osoba s invaliditetom, proglašavajući modernu umjetnost biologiziranom “degeneracijom”. U njegovoj kući boravio je Adolf Hitler, dok je Richard Walther Darré, nacistički ministar i tvorac ideologije “krvi i tla” (Blut und Boden), upravo u Saalecku napisao svoju knjigu Nova plemićka rasa krvi i tla. Schultze-Naumburg je kao poslanik nacističke stranke imao i presudnu ulogu u zatvaranju škole Bauhaus u Dessauu 1932. godine.

Nakon skoro jednog stoljeća, Bauhaus je ponovo u središtu političkog sukoba. Hans-Thomas Tillschneider, glasnogovornik AfD-a za kulturnu politiku u pokrajinskom parlamentu, otvoreno poručuje da Bauhaus predstavlja “beskorijensku modernu” i “strani element”. AfD predlaže zamjenu dosadašnjeg slogana pokrajine “misliti moderno” novim sloganom: “misliti njemački”.

“Želimo misliti njemački, u odnosu na naš identitet, našu kulturu i našu istoriju. Ako više ne postoji njemačka umjetnost, onda više ne postoji ni Njemačka”, ističe Tillschneider, najavljujući uskraćivanje javnih sredstava za projekte koje stranka smatra “antinjemačkim”.

Ovakve najave izazvale su žestok otpor kulturne zajednice. Više od 60 muzeja, pozorišta, fondacija i memorijalnih centara u Saksoniji-Anhalt organizovalo se u odbranu umjetničke slobode i otvorenosti institucija, dok je manifest za zaštitu naslijeđa Bauhausa okupio preko 2.500 organizacija i intelektualaca.

Ipak, na samom izvoru nacističke ideološke radionice danas se odvija drugačiji proces. Kada je stručnjak za zaštitu spomenika Arne Cornelius Wasmuth 2017. došao u Saalecker Werkstätten, zatekao je imanje zaboravljeno u vremenu. U saradnji s kolekcionarom Egidijom Marzonom, 2018. godine osnovana je Fondacija Marzona koja je otkupila objekte s ciljem da mjesto nacističkog ideologa pretvori u međunarodni centar za savremenu misao.

Danas tu djeluje dieDAS Design Akademie Saaleck, koja okuplja arhitekte, umjetnike i mislioce sa univerziteta kao što su Harvard, ETH Zürich, Royal College of Art iz Londona i TU Delft. Umjesto izolacije i rasnih teorija, Saaleck je postao međunarodna platforma za kritički dijalog.

Međutim, opstanak ovog i sličnih projekata direktno zavisi od javnih sredstava. Obnova kompleksa finansira se sa oko 22 miliona eura iz federalnih i pokrajinskih fondova. Eventualni dolazak AfD-a na vlast ili njihov presudan uticaj na raspodjelu budžeta postavlja uslove koje nezavisne kulturne institucije ne bi mogle prihvatiti.

Političke namjere Alternative za Njemačku dobijaju svoju najkonkretniju i najopasniju dimenziju u najavi kontrole javnog novca, gdje se državni budžet ot histerično koristi kao poluga za uspostavljanje ideološke poslušnosti. U pokrajinskom parlamentu Saksonije-Anhalt, AfD je zvanično predložio da sve kulturne ustanove koje primaju subvencije moraju potpisati garanciju o privrženosti „državi i njemačkoj kulturi“, dok je njihov glasnogovornik Tillschneider otvoreno poručio da iz budžeta neće biti izdvojen ni cent za ono što definiraju kao „antinjemačku umjetnost“.

Eventualna pobjeda AfD-a ne predstavlja apstraktnu političku promjenu, već uucjenu: prihvatanje nacionalističkih uslova ili potpunu finansijsku blokadu. Slučaj Saalecka tako ogoljava širu namjeru radikalne desnice, da uskraćivanjem novca neistomišljenicima i preusmjeravanjem resursa u projekte „patriotskog turizma“ ovlada kulturnim prostorom i iz korijena promijeni društveni konsenzus.

Kriza u kojoj su se našle Njemačka i Evropa ne može se riješiti jednostavnim ignorisanjem populističkih pokreta niti uvođenjem administrativnih zabrana. Potreban je duboki zaokret u načinu na koji evropska društva shvataju vlastiti suverenitet, ekonomiju i kulturni identitet u svijetu koji se rapidno mijenja.

Dok Kina gradi stratešku dominaciju nad sirovinama i razvija napredne tehnologije, a Sjedinjene Američke Države redefiniraju svoje geopolitičke prioritete, Evropa više nema luksuz da ostane zarobljena u sporim birokratskim procedurama i unutrašnjim ideološkim podjelama. Adaptacija na novi prostor i novo vrijeme zahtijevat će hrabre odluke, novu ekonomsku politiku i obnavljanje povjerenja građana u demokratske institucije. Bez toga, izborni uspjesi radikalnih opcija poput AfD-a ostat će trajna odlika evropskog političkog pejzaža.