Dok je ratni vihor u proljeće 1941. godine rušio dotadašnji državni poredak, nove vlasti u Zagrebu prepoznale su nogomet kao ključnu polugu propagandnog legitimiranja nove države. No, iza utakmica odigranih pod narodnom zastavom odvijala se daleko manje poznata birokratska drama. Sačuvani dokumenti iz arhiva FIFA-e u Zürichu otkrivaju kako se privremeno međunarodno priznanje Hrvatskog nogometnog saveza ubrzo pretvorilo u četverogodišnju seriju zapletenih nesporazuma, priču o neplaćenim članarinama, antidatiranim pismima, ignoriranim opomenama i trajnoj besparici

Dok je ratni vihor s početka četrdesetih godina prošlog stoljeća nepovratno mijenjao političku kartu Evrope, na jednoj sasvim drugoj fronti, onoj administrativnoj i sportskoj, započela je neobična „dopisna“ avantura. Samo šesnaest dana nakon proglašenja Nezavisne Države Hrvatske i devet dana nakon kapitulacije Kraljevine Jugoslavije, u sjedište Svjetske nogometne federacije u Zürichu stigao je kratak telegram na njemačkom jeziku. Zagreb je obavještavao krovnu kuću svjetskog nogometa da je Hrvatski nogometni savez preuzeo ulogu najviše nogometne organizacije u novostvorenoj državi te je tražio priznavanje svog članstva.

Iz ove poruke prostrujala je jasna namjera režima: sport, a posebno nogomet kao najmasovniji globalni fenomen, morao je poslužiti kao poluga unutarnje i vanjske propagande. No, ono što je uslijedilo u naredne četiri godine u odnosima između Zagreba i Züricha nije bila priča o sportskoj slavi, nego o birokratskim lutanjima, zaboravljenim izvještajima, ignoriranim opomenama i trajnoj besparici.

Među svim sportskim kolektivima u ratnom periodu, najpoznatija je bila nogometna reprezentacija Nezavisne Države Hrvatske koja je od 1941. do 1945. godine odigrala ukupno 15 prijateljskih mečeva na stadionima u Zagrebu, Bernu, Budimpešti, Stuttgartu, Genovi, Bratislavi i Bukureštu. Korijeni ove selekcije sežu u vrijeme Banovine Hrvatske, za koju je historijski prvi gol u zagrebačkom susretu protiv Švicarske postigao bosanskohercegovački nogometaš Florijan Matekalo, rodom iz Jajca, da bi dva mjeseca nakon proglašenja novog režima Hrvatski nogometni savez formalno primljen u FIFA-u 16. juna 1941. godine, nakon zahtjeva koji su podnijeli dr. Rudolf Hitrec i Bogdan Cuvaj.

Unutar same države, nogometni klubovi započeli su s radom odmah u aprilu 1941. godine, pa je zagrebački “Građanski” već 20. aprila odigrao meč protiv reprezentacije njemačke vojske i pobijedio sa 9-2, dok je HAŠK pozivao igrače prve momčadi na treninge u Maksimiru pod prijetnjom strogih posljedica, oslikavajući atmosferu represije i ustaških mjera usmjerenih prema svim nepoćudnim osobama u satelitskoj državi Trećeg Reicha.

Na reprezentativnom nivou, NDH je debitirala 15. jula 1941. u Beču teškim porazom od Njemačke rezultatom 5-1, a svoj posljednji meč odigrala je u aprilu 1944. u Zagrebu, pobjedom nad Slovačkom od 7-3. Okosnicu ove ekipe činili su igrači “Građanskog”, kluba koji je u maju 1945. rasformiran, nakon čega su njegovi najbolji prvotimci preusmjereni u novoosnovani beogradski “Partizan”.

Među ključnim akterima tog doba bio je i prvi kapiten reprezentacije Mirko Kokotović iz Lukavca, dvostruki prvak s “Građanskim” koji je u poslijeratnoj karijeri vodio brojne domaće i inostrane klubove, te Bernard Hügl, povremeni selektor koji je zbog svog porijekla i sportske uloge u NDH bio zatvaran i osuđen na šest godina zatvora, prije nego što je nastavio trenerski rad u “Dinamu”, “Veležu” i Njemačkoj kao pomoćnik čuvenog Seppa Herbergera.

Ipak, najuzbudljiviju sportsku biografiju ostavio je Miroslav Meho Brozović, rođen u Mostaru 1917. godine, koji je nadimak dobio još 1935. po dolasku u “Građanski”. Brozović je bio jedan od samo dvojice igrača koji su odigrali svih 15 utakmica za reprezentaciju NDH, nosivši u jednom meču i kapitensku traku, a u historiji svjetskog fudbala ostat će upamćen kao vjerovatno jedini igrač koji je nastupao za čak četiri različite reprezentacije, Kraljevinu SHS, NDH, FNR Jugoslaviju i Bosnu i Hercegovinu, predvodeći tri od njih upravo kao kapiten.

Pitanje međunarodnog priznanja nekog sportskog saveza nikada nije bilo samo pitanje igre. Režim u Zagrebu, nastojeći oponašati svoje ideološke uzore u Berlinu i Rimu, dobro je razumio tu propagandnu moć. Mrtvo slovo na papiru diplomatskog priznanja dobivalo je žive boje u trenucima kada bi reprezentacija istrčala na teren pod narodnom zastavom. Međutim, put do tog terena vodio je preko stola glavnog tajnika FIFA-e, Ive Schrickera, pedantnog pravnika njemačkog porijekla koji je iz neutralne Švicarske vodio poslove Federacije.

FIFA je gajila konzervativan stav, zapisana u njenim statutima: jedna država — jedan savez. Sve dok je postojala Kraljevina Jugoslavija, jedinica za komunikaciju bio je Jugoslavenski nogometni savez. Čak i kada je početkom 1941. godine stari Upravni odbor HNS-a pokušavao izboriti samostalnost, iz Züricha su stizali hladni odgovori kako Banovina Hrvatska nije poseban državnopravni subjekt. Raspadom Jugoslavije vrata su se otškrinula, ali Schricker nije bio čovjek od političkih emocija. Na prvi zagrebački telegram odgovorio je protokolarno, tražeći dokumentaciju i skrećući pažnju na odgovarajuće članove Statuta.

Već na samom početku pokazalo se da će komunikacija biti teška. Poštanski promet između Züricha i Zagreba konstantno je prekidan, a u samom Zagrebu trajala je borba za vlast i kontrolu nad sportom. Režim je provodio čišćenja u sportskim redovima, gašeći dosadašnje krovne organizacije i postavljajući politički podobne povjerenike. Starog predsjednika HNS-a Ivu Kraljevića, koji je zapravo i poslao prvi telegram u Zürich, ubrzo su zamijenila nova imena poput Rudolfa Hitreca i Bogdana Cuvaja, dok je cjelokupnim sportom upravljao ustaški povjerenik Miško Zebić.

Kraljeviću se zamjeralo što ranije nije burnije reagovao u takozvanoj Budimpeštanskoj aferi, kada su organizatori na utakmici protiv Mađarske umjesto hrvatske izvjesili srpsku, odnosno jugoslavensku zastavu pod izgovorom da im hrvatska nije poznata.

Dok su se u Zagrebu dijelile fotelje i usklađivali pravilnici s novim poretkom, iz Švicarske su stizale požurnice. Schricker je slao pismo za pismom, moleći da mu se pošalju traženi dokumenti kako bi prijavu uopće mogao staviti na dnevni red. Tek početkom jula 1941. godine, nakon što je Ministarstvo udružbe NDH izdalo potvrdu da je HNS jedini nadležni savez, dokumentacija je odaslana u Zürich. Reakcija je bila brza: Odbor za hitne poslove FIFA-e, tijelo koje je zbog ratnih okolnosti preuzelo upravljanje organizacijom jer se kongresi nisu mogli održavati, odobrio je 16. jula 1941. godine privremeno članstvo HNS-a. Sutradan je poslan telegram, a novost o prijemu objavljena je i u švicarskom tisku, doduše stisnuta u samo jednu rečenicu lista Der Bund.

Zanimljivo je da ni domaća štampa u Zagrebu nije napravila spektakl od ovog događaja. Ipak, privremeno članstvo dalo je Savezu pravo da ugovara službene međunarodne utakmice, štiteći ih autoritetom svjetske kuće nogometa. Svaka utakmica odigrana nakon tog trenutka morala se podvrgnuti strogoj proceduri Züricha.

Tu, međutim, počinje prava serija birokratskih nesporazuma koji otrivaju duboku neorganiziranost zagrebačke sportske administracije. Schricker je odmah po prijemu poslao detaljna uputstva: svaka međunarodna utakmica morala se prijaviti unaprijed, izvještaji na žutim formularima morali su biti poslani u roku od četrnaest dana, sudije su morale biti sa službene liste FIFA-e, podnosili su se plavi formulari, a od svake domaće utakmice Savez je bio dužan uplatiti 1% bruto prihoda na račun FIFA-e u Zürichu, uz redovnu godišnju članarinu od 260 švicarskih franaka.

U praksi, ovo je za HNS bila nemoguća misija. Već nakon prve službene utakmice protiv Slovačke u Zagrebu u jesen 1941. godine, izvještaj nije stigao u Zürich. Prolazili su mjeseci, Schricker je slao opomene i prijetio kaznama, da bi iz Zagreba konačno stiglo izvinjenje u kojem se tvrdilo da je originalni dokument izgubljen u pošti, pa su ga službenici rekonstruisali po sjećanju, navevši samo prezimena slovačkih igrača.

Slična situacija ponavljala se iz godine u godinu. Utakmice protiv Njemačke, Bugarske i Slovačke igrale su se bez pravovremene najave. Kada je reprezentacija NDH u novembru 1942. godine odigrala susret u Stuttgartu protiv Njemačkog Reicha, FIFA o tome uopšte nije bila obaviještena. Kada je iz Züricha stiglo oštro pismo opomene, iz HNS-a su poslali dopis datiran na sredinu oktobra, tvrdeći da su utakmicu uredno najavili. No, Schricker nije bio naivan, pogledao je poštanski žig na koverti koji je otkrio da je pismo iz Zagreba poslan tek krajem novembra, osamnaest dana nakon odigrane utakmice. Dokument je bio klasično antidatiran kako bi se izbjegle sankcije.

Ipak, administrativni nemar bio je sitnica u usporedbi s problemom koji je najviše tištio krovnu kuću nogometa: novcem. Račun FIFA-e u Zürichu tokom rata bio je gotovo prazan. Međunarodnih susreta bilo je malo, pa je Federacija živjela od onih rijetkih postotaka i članarina koje su prihvatale plaćati preostale aktivne članice. HNS je od prvog dana priznanja konstantno dugovao i članarine i postotke od ulaznica. Opravdanje iz Zagreba uvijek je bilo isto: ratne prilike, obustava platnog prometa i nemogućnost dobivanja deviznih odobrenja od bankarskih vlasti.

Prijepor oko novca proizveo je nevjerojatnu količinu korespondencije. U jednom pismu iz ljeta 1944. godine, frustrirani Schricker navodi kako je od ljeta prethodne godine poslao čak dvanaest pisama na koja uopšte nije dobio odgovor. On direktno poručuje čelnicima u Zagrebu da je nemoguće uživati u blagodatima međunarodnog sporta, a ne ispunjavati osnovne finansijske obaveze. Švicarski klirinški ured, provjerio je Schricker, funkcionirao je sasvim dovoljno da se manji iznosi prebace, ali HNS jednostavno nije uspijevao dobiti zeleno svjetlo od Hrvatske državne banke.

Izgovori su povremeno poprimali i komične tonove. Bogdan Cuvaj se u proljeće 1942. godine pravdao da nije odgovarao na pisma jer je kao rezervni oficir bio pozvan u vojsku. Zatim je navodio kako je u Genovi, prilikom gostovanja reprezentacije, razgovarao s utjecajnim dužnosnikom Talijanskog nogometnog saveza Giovannijem Maurom o ideji da HNS svoje dugove FIFA-i uplati u talijanskim lirama, pa da ih Italijani prebace u franke i pošalju u Zürich. Mauro ga je, naravno, odgovorio od te komplikacije, savjetujući mu da sačeka direktan platni promet. Prilikom organizacije utakmice protiv Bugarske u Zagrebu u proljeće 1943. godine, HNS je izvijestio FIFA-u da s tog meča nema nikakvog prihoda od postotka jer je ulaz za publiku bio potpuno besplatan, s obzirom na to da se igralo na sam Dan uspostave NDH.

Jedini trenutak u kojem se činilo da će se odnosi izgladiti dogodio se u aprilu 1943. godine. Reprezentacija NDH otputovala je u Zürich na prijateljsku utakmicu protiv neutralne Švicarske. Domaćini su slavili sa 1:0, ali je dolazak visoke delegacije iz Zagreba, u kojoj su bili i povjerenik Zebić i Bogdan Cuvaj, bio prilika za direktne razgovore. Čelnici HNS-a posjetili su prostorije FIFA-e na adresi Bahnhofstrasse 77, primili poklone u vidu sportske literature i telegrafski obavijestili banku da su uplatu od 780 franaka za tri zaostale članarine konačno izvršili. No, čim se ekspedicija vratila u Zagreb, pokazalo se da novac opet nije stigao na račun u Zürichu. Klirinški uredi su ponovo zakočili stvar, a Schricker je nastavio slati opomene.

U ovoj arhivskoj drami pojavljuju se i neobični privatni inicijativi. Bogdan Cuvaj, u ulozi trenera zagrebačke Concordije, pisao je Schrickeru molbu da mu preko svojih veza pomogne pronaći neki švicarski klub koji bi početkom 1942. godine gostovao u Zagrebu. Glavni tajnik FIFA-e ljubazno mu je odgovorio, objasnivši da je zbog ratnih okolnosti i viznog režima nemoguće iz neutralne Švicarske poslati tim na put, ali mu je ipak ustupio adrese rukovodstava klubova Grasshopper iz Züricha i Young Fellows iz Berna, sugerišući da se turneja planira za mirnija vremena. Također, HNS je uputio zvaničan poziv Schrickeru da bude njihov gost u Zagrebu na uzvratnoj utakmici protiv Švicarske. Tajnik se diplomatski zahvalio, rekavši da će rado doći ako okolnosti dopuste, no uzvratni susret nikada nije ugovoren.

Problema je bilo i sa sudijama. Arbitri koje je HNS delegirao za međunarodne mečeve pokazivali su jednak nemar prema papirima kao i njihov savez. Sudija Franjo Bažant vodio je meč između Slovačke i Njemačke u Bratislavi, ali je u Zürich poslao dopola ispunjen zapisnik. Drugi sudija, Antun Marek, nakon utakmice Bugarska — Mađarska u Sofiji uopšte nije poslao izvještaj, pa je Schricker morao intervenirati i tražiti od Zagreba da disciplinuje svoje meštre sa pištaljkom.

Kako se rat bližio kraju, a frontovi se primicanjem proljeća 1945. godine i teritorijalno sažimali oko Zagreba, nadrealizam ove korespondencije dostigao je vrhunac. Držači vlasti u Savezu mijenjali su se pod političkim pritisci ma u samom finišu postojanja režima. U aprilu 1945. godine, dok se država doslovno raspadala, novi privremeni povjerenik HNS-a Rinald Čulić šalje posljednje pismo u Zürich. U tom dopisu, napisanom u trenutku kada su partizanske snage već bile pred vratima, Čulić sasvim smireno obavještava FIFA-u da je došlo do kadrovskih promjena u upravi, da popis međunarodnih sudaca ostaje nepromijenjen, te šalje isprike što članarine za 1944. i 1945. godinu još nisu uplaćene jer devizna odobrenja nisu stigla. Obećao je da će Savez podmiriti sve svoje dugove čim to okolnosti dopuste.

Bila je to posljednja poruka poslana s te adrese. Mjesec dana kasnije, NDH je prestala postojati, a s njom i struktura Hrvatskog nogometnog saveza koja je vodila ovu četverogodišnju prepisku. Ivo Schricker više nije slao pisma u Jurišićevu ulicu u Zagreb. Već u julu 1945. godine, iz neutralnog Züricha poletio je dopis naslovljen na staru predratnu adresu, Vrhovni nogometni savez Jugoslavije u Beogradu. Schricker se raspitivao da li je taj savez ponovo preuzeo svoje aktivnosti, konstatujući da se nisu čuli još od novembra 1940. godine.

Kada se danas posmatra ova arhivska građa, sačuvana u fasciklu s oznakom “Croatia 41-45” u Muzeju FIFA-e, iz nje ne izranja samo sportska kronika jednog mračnog vremena. Izranja slika opsesivne birokratske mašinerije koja je funkcionirala uprkos ratnom kaosu. Dok su europski gradovi ležali u ruševinama, a milioni ljudi stradavali na ratištima i u logorima, tajnik u Zürichu uporno je tražio rekapitulaciju prodatih ulaznica i postotak od 1%, a administracija u Zagrebu jednako je uporno izmišljala razloge zašto te franke ne može poslati. Priča o nogometu u NDH tako je ostala zapisana ne po velikim pobjedama i trofejima, nego po neplaćenim članarinama, antidatiranim kovertama i izgubljenim formularima na dnu poštanskih torbi uništene Evrope.

IZVOR: Bosna.hr, Stipica Grgić: “Hrvatski nogometni savez i Fédération Internationale de Football Association 1941. – 1945.”