Hoće li Izraelci za trideset godina svečano blagosiljati Netanjahua ili bivšeg šefa odbrane Galanta, dok se obojica suočavaju sa optužnicama Međunarodnog krivičnog suda? Učite od Srbije kako poricanje zločina nepovratno koči bolju i demokratičniju budućnost

Reakcije u Srbiji na smrt Ratka Mladića 27. augusta izazvale su zaprepaštenje širom svijeta. Komandant bosanskih Srba, kojeg je međunarodni tribunal 2017. godine osudio za genocid i druge ratne zločine zbog masakra nad bosanskim muslimanima početkom devedesetih, okončao je život u haškom zatvoru. Njegovo zdepasto, podrugljivo lice zauvijek će ostati sinonim za niz svireposti u Bosni koje su šokirale svijet – ali i mene, tadašnjeg studenta.

Srbija mu je priredila doček dostojan heroja: zastave su spuštene na pola koplja, dok su ga tvrdolinijaški političari u Beogradu i zvaničnici iz Republike Srpske strastveno veličali. Snimci prikazuju građane kako se okupljaju i klanjaju pred improvizovanim spomenicima.

Kako je moguće da u Srbiji nema ni trunke pokajanja, pita se svijet? Trideset godina nakon rata, zar i dalje odbijaju osuditi izgladnjivanje Bošnjaka iza bodljikave žice, masovna silovanja i kosti u srebreničkim masovnim grobnicama? Taj je rat doslovno normalizovao pojam „etničko čišćenje“ – još se sjećam vremena kada se taj izraz pisao pod navodnicima, kao navod onoga što govore bosanski Srbi.

Gledanje ovih scena iz Tel Aviva nije mi donijelo iznenađenje, već žmarce prepoznavanja. Svijet se pitao kako Izraelci mogu prihvatati ono što se u Gazi radi već tri godine. Odgovor Srbije djelovao je poput pogleda u duha izraelske budućnosti.

Zapitala sam se: je li to doista naša budućnost? Hoće li za trideset godina Izraelci svečano blagosiljati Benjamina Netanjahua kao heroja zaštitnika? Šta je sa Yoavom Gallantom, ministrom odbrane tokom prve godine rata u Gazi – čovjekom koji je zagovarao kolektivnu, hermetičku opsadu i vodio nemilosrdan rat koji je dosad odnio više civilnih života nego onih 41.000 u Bosni? A to su samo dvojica Izraelaca s optužnicama Međunarodnog krivičnog suda.

Nakon što su pristigle reakcije žrtava ratova u bivšoj Jugoslaviji, postalo je jasno još nešto: njegova smrt ne donosi mir. Prijatelji iz tih zemalja uvjeravali su me da Mladićeva smrt ne može zaliječiti rane koje su nanijele njegove i druge srpske ultranacionalističke snage.

Emir Suljagić, koji vodi Memorijalni centar Srebrenica i sam je preživio genocid, napisao je na mreži X da je nastojao izgraditi život ne čekajući Mladićevu smrt: „Ne znam šta bih rekao niti želim komentarisati nakazu koja je jučer umrla u pritvorskoj jedinici UN-a u Scheveningenu. Umjesto toga, pomogao sam kćerkama da naprave ‘nakit'… Čitali smo prije spavanja. Obje sam uspavao. Moj život je otišao dalje. Moja djeca neće odrastati u istim sjenama u kojima sam ja odrastao.“

Veton Surroi, jedan od najistaknutijih kosovskih intelektualaca, iznio je sažete opservacije o tome šta je Mladić značio nekad, a šta znači danas. Kosovo se nakon 1990. na svoju težnju za nezavisnošću suočilo s direktnom vojnom upravom Jugoslavije. Krajem devedesetih uslijedili su napadi i masovna protjerivanja, okončani tek kada je NATO bombardovanjem 1999. godine istjerao jugoslovenske snage pod kontrolom Srbije, otvorivši put ka kosovskoj nezavisnosti.

Surroi se prisjetio čuvenog snimka na kojem Mladić s lažnom velikodušnošću tapše bosanskog dječaka po glavi, praktično u istom trenutku dok naređuje da se dječakov otac pogubi zajedno s još 8.000 ljudi. Napomenuo je i kako su srbijanske vlasti godinama štitile Mladića i njegovog političkog saveznika Radovana Karadžića od međunarodne pravde. Posmatrajući reakcije u Srbiji na njegovu smrt, Surroi je tmurno zaključio: „Njegovo tijelo jeste položeno u kovčeg, ali general Mladić nastavlja živjeti.“

Pouka priče nije lijepa. Ljudi možda nikada neće prestati veličati nacionalističke zločince, kao što se ni žrtve možda nikada neće osloboditi traume. Ipak, činjenica je da na Balkanu međunarodna zajednica nije čekala da zaraćene strane steknu međusobno povjerenje kako bi 1995. nametnula mirovni sporazum u Bosni. Prevedeno na izraelsko-palestinske prilike: niko ne bi trebao čekati „obnovu povjerenja“ niti mir uslovljavati „mjerama izgradnje povjerenja“. Rat, okupacija i ubijanje moraju stati odmah – ne treba čekati da se stvore dobar osjećaj i volja, jer se to vjerovatno neće dogoditi.

Ako ima nade, onda je ona u tome što globalna slika o Mladićevom ispraćaju u Srbiji nije i jedina. Nijedno društvo nije homogeno i ne mogu svi govoriti javno – posebno ne oni kojima je sjećanje na njega kletva, a ne blagoslov.

Sonja Biserko je jedna od onih iz Srbije koji su uvijek govorili glasno. Kao osnivačica i predsjednica Helsinškog odbora za ljudska prava u Srbiji, tokom devedesetih nije stekla prijatelje kod kuće osuđujući masakre u Srebrenici i drugim mjestima. Tvrdila je da su srbijanski mediji sistemski pripremali javnost da prihvati i toleriše genocid u ime srpskog nacionalizma.

I danas aktivna, javno je kritikovala reakcije na Mladićevu smrt. Saopćenje ove organizacije, poslano listu Haaretz, zaslužuje da se prenese u cjelini:

„Srbija se nikada nije iskreno suočila s porazom politike koja je dovela do ratova 1990-ih, niti s njenim posljedicama. Umjesto kritičkog preispitivanja te politike, odgovornosti za nju i ogromnih ljudskih i političkih žrtava koje je proizvela, značajan dio srbijanskog društva nastavlja prihvatati narativ u kojem se ratovi prikazuju kao historijska nepravda prema Srbima.“

Iako je ohrabrujuće vidjeti hrabre i kritičke glasove, zaključak ostaje težak i dobro poznat: bolju budućnost Srbije blokira upravo odbijanje da se pogleda u vlastitu prošlost.

„Posebno zabrinjava“, stoji dalje u saopćenju, „činjenica da je ovaj narativ naišao na odjek među dijelom mlađe generacije koja sebe vidi kao nosioca demokratskih promjena… [ali] Stvarna demokratizacija zahtijeva više od promjene vlasti. Zahtijeva fundamentalni raskid s ideologijom koja je opravdavala rat, teritorijalnu ekspanziju i nasilje u ime srpske nacije.“

U izjavi za bosanskohercegovačke medije – jer joj je prostor u strogo kontrolisanim srbijanskim medijima gotovo nedostupan – Biserko je istakla da politiku u Srbiji i danas sputavaju te iste pogubne ideologije: „Promjena može doći samo s pojavom novih političkih i društvenih elita koje će biti spremne otvoriti prostor za drugačije čitanje prošlosti… Takva promjena nije važna samo zbog odnosa prema prošlosti, ona je i preduvjet za drugačije definisanje budućnosti Srbije.“

Ona nije usamljena. U julu ove godine, mladi u Novom Sadu pocijepali su plakate posvećene Mladiću koje je izlijepila jedna radikalna nacionalistička stranka u znak prkosa „Međunarodnom danu sjećanja i komemoracije genocida u Srebrenici 1995. godine“. Dok su ih uklanjali, snimali su se govoreći: „Zločinac, a ne heroj!“ i „Srbi nisu genocidan narod.“ Nakon Mladićeve smrti, jedan korisnik iz Srbije napisao je: „Mnogi građani Srbije osuđuju Mladića, već godinama. Nisu većina, ali su brojni, glasni i jasni po pitanju ratnih zločina i Srebrenice.“ Oglasilo se još nekoliko sličnih glasova.

Kao Izraelki koja osuđuje zločine vlastite zemlje u Gazi, uvijek mi je dirljivo znati da postoje saveznici koji se hrabro suočavaju sa zločinima svojih država na drugim mjestima, baš kao i naši partneri u Palestini. Potrebni smo jedni drugima.

Niko nije imun na to. Proganjaju me zaključci historičara i teoretičara poput Christophera Browninga i Hannah Arendt – da se pod određenim, užasnim okolnostima svako može pretvoriti u zločinca i ubicu.

Uloga žrtve ne pruža nikakav štit od toga da sami postanemo počinitelji; štaviše, prečesto nas učini slijepim za mogućnost da i naše vlastito nasilje može biti zločin, jer se sve unaprijed opravdava samoodbranom. Svaki Izraelac koji tvrdi da nijedan Bošnjak, Hrvat ili kosovski Albanac nije izveo napad poput onog 7. oktobra – pa da je zbog toga srpska agresija bila ničim izazvan genocid – potpuno promašuje suštinu.

Srbi su iskreno vjerovali da su žrtve historije. U svojoj su svijesti spojili glasine o albanskom nasilju nad srpskom manjinom na Kosovu iz devedesetih, ustaške zločine iz Drugog svjetskog rata i osmansku pobjedu nad Srpskim carstvom još iz 1389. godine. Početkom devedesetih, iz njihove vizije stvarnosti, jugoslovenske republike su bile u ratu u kojem su bosanski vojni komandanti optuživani za ubistva hiljada srpskih civila.

Stvarna i mitska trauma eksplodirala je u osjećaj egzistencijalne ugroženosti, zahtijevajući odbranu od navodnog „kulturnog genocida“ nad Srbima. To su vješto iskoristili vođe gladni vlasti koji su trgovali tuđom krvlju, dok je nacionalizam premrežio cjelokupno društvo – od turbo-folk muzike do akademskih krugova. To se može dogoditi bilo kojem narodu.

Ono što me proganja – čak i kao Jevrejku – nije samo pitanje kako jedan narod može biti žrtva masakra ili kako se svijet može organizovati da zaustavi takvu okrutnost. Vjerujem da je daleko preče pitanje koje bi svako društvo moralo postaviti sebi: Kako ćete prepoznati zločinca kada se pojavi u vašim redovima – kada u vaše ime i u ime vaše djece stane legitimizovati zločine koji vas lično možda nikada neće pogoditi? Kako ćete znati da ste izmanipulisani i šta ćete učiniti da te zločine zaustavite?

IZVOR: Dahlia Scheindlin, Haaretz