Tokom funkcionisanja logora, broj zatočenika se menjao od par stotina do preko 3.000. Krajem augusta 1992. godine, bilo ih je oko 3.640. Logor se nalazio u vojnom objektu JNA koji je ranije korišćen kao poligon za vojne vežbe. Sastojao se od poljoprivrednog zemljišta, nekoliko skladišta i šest štala, od kojih su tri korištene za držanje zatočenika. Krajem juna oko logora su postavljene mine. U logoru nije bilo dovoljno hrane i vode pa su neki zatočenici bili prinuđeni da jedu travu i da piju zagađenu vodu iz obližnjeg jezera. Nije bilo ni tuševa. Postojala je ambulanta u kojoj su radili zatočenici, međutim često nisu imali dovoljno lijekova ni sanitetskog materijala.

Tužilaštvo Bosne i Hercegovine dostavilo je Sudu BiH uređenu i dopunjenu optužnicu protiv šest osoba koje se terete za ratne zločine počinjene nad civilima na području Sanskog Mosta i u logoru “Manjača”.

Optužnicom su obuhvaćeni Drago Vujanić, Milan Ivanić, Mile Došenović, Jugoslav Rodić, Milorad Bilbija i Simo Simetić. Terete se da su, u okviru udruženog zločinačkog poduhvata, učestvovali u nezakonitom hapšenju i zatvaranju više hiljada nesrpskih civila. Prema navodima iz optužnice, zatočenici su bez ikakvih osnova držani u logorima, gdje su sistematski fizički i psihički zlostavljani.

Posljedice ovih tortura bile su fatalne za najmanje 40 logoraša koji su podlegli povredama, dok je više od 1.600 civila prisilno prebačeno u vojni logor “Manjača”, a potom deportovano van granica Bosne i Hercegovine.

Optužnica protiv ove šestorke već je ranije slana na potvrđivanje, ali ju je Sud BiH vratio Tužilaštvu na uređenje i dopunu. Optužene osobe i krivična djela koja im se stavljaju na teret ostali su nepromijenjeni u odnosu na prethodnu verziju.

Sam proces podizanja ove optužnice pratila je i unutrašnja kriza u Tužilaštvu BiH. Prvu verziju akta zaustavio je glavni državni tužilac Milanko Kajganić, ne dozvolivši njeno slanje Sudu BiH, što je u izvještaju VSTV-u potvrdio postupajući tužilac Izet Odobašić. Ova odluka dovela je do međusobnih disciplinskih prijava — Odobašić je prijavio Kajganića Uredu disciplinskog tužioca, nakon čega je uslijedila i kontra-prijava glavnog tužioca. Iz Tužilaštva BiH su naknadno pojasnili da je Odobašić prijavljen jer je nacrt optužnice predao svega dva dana prije kraja godine, navodno pokušavajući fiktivno ispuniti godišnju tužilačku normu.

Logor „Manjača“ je osnovan naredbom general-majora Momira Talića, tada komandanta 5. korpusa JNA, na planini Manjača, nedaleko od Banja Luke, početkom septembra 1991. godine. Njegova prvobitna namjena bilo je zatočavanje vojnika koji su zarobljeni u sukobu u Hrvatskoj. Međutim, zatvoren je već početkom novembra 1991. godine. U maju 1992. godine, 1. krajiškom korpusu Vojske Republike Srpske je naloženo da ponovo otvore logor za ratne zarobljenike zarobljene tokom operacija u Bosanskoj Krajini.

Logor za Bošnjake i Hrvate

Već od juna u logor su dovođeni Bošnjaci. Među zatočenicima je bio i mali broj Hrvata i  Srba. Iako je uprava logora insistirala da su u pitanju ratni zarobljenici, zatočenici su velikom većinom bili civili. Bilo je i nekoliko pripadnika Armije Republike BiH, Hrvatskih odbrambenih snaga (HOS) i Hrvatskog vijeća obrane (HVO). Upravljanje logorom je bilo povjereno Vojnoj policiji i članovima Službe javne bezbednosti (SJB) Banja Luka, Ključ, Sanski Most i Prijedor, koji su bili pod komandom 1. krajiškog korpusa. Komandant logora bio je pukovnik Božidar Popović.

Tokom funkcionisanja logora, broj zatočenika se menjao od par stotina do preko 3.000. Krajem augusta 1992. godine, bilo ih je oko 3.640. Logor se nalazio u vojnom objektu JNA koji je ranije korišćen kao poligon za vojne vežbe. Sastojao se od poljoprivrednog zemljišta, nekoliko skladišta i šest štala, od kojih su tri korištene za držanje zatočenika. Krajem juna oko logora su postavljene mine. U logoru nije bilo dovoljno hrane i vode pa su neki zatočenici bili prinuđeni da jedu travu i da piju zagađenu vodu iz obližnjeg jezera. Nije bilo ni tuševa. Postojala je ambulanta u kojoj su radili zatočenici, međutim često nisu imali dovoljno lijekova ni sanitetskog materijala.

Zatočenici su dovođeni u „Manjaču“ iz drugih zatočeničkih objekata. Dana 6.6.1992. godine nekoliko autobusa u kojima je bilo otprilike 150 zatočenika dovezeno je iz OŠ „Hasan Kikić“ u Sanskom Mostu, gde je držano nesrpsko civilno stanovništvo. Po dolasku su tučeni, a najmanje šest je izdvojeno i prebijeno na smrt.

Dana 7.7.1992. godine iz zatočeničkog objekta „Betonirka“ u Sanskom Mostu je stigla druga grupa od otprilike 64 zatočenika. Zatočenici su voženi oko devet sati u zatvorenom kamionu bez vode i na velikoj vrućini. Oko 20 zatočenika se ugušilo tokom transporta.

Dana 6.8.1992. godine, dovedeno je novih 1.300 zatočenika, raspoređenih u oko 15 autobusa, iz rasformiranog logora „Omarska“.  Putovali su cijeli dan po velikoj vrućini bez vode. Noć su proveli ispred logora, u autobusima s uključenim grijanjem. Tokom ranih jutarnjih sati prozvano je najmanje tri zatočenika. Ostali zatočenici su videli njihova mrtva tijela po ulasku u logor.

Zatočenici su pri dolasku u logor tučeni, između ostalog, drvenim motikama i električnim kablovima. Neki su preminuli od posljedica premlaćivanja u logoru. Neki zatočenici ubijeni su tokom ispitivanja. Uprava logora je za žrtve ovih ubistava često navodila da su umrli prirodnom smrću.

Stražari su ponižavali zatočenike tjerajući ih da „ljube srpsku zemlju“ sa podignuta tri prsta i da pjevaju srpske nacionalističke pjesme.

Humanitarna organizacija Merhamet i delegacija MKCK su posjetile logor više puta tokom juna i jula 1992. godine. Dostavili su hranu, ćebad i sanitetski materijal te su se uslovi u logoru popravili krajem augusta. Na pismenu molbu Merhameta, sredinom jula puštena je grupa zatočenika koju su činili maloljetnici i stari.

Među logorašima koji su u decembru 1992. pušteni iz “Manjače” bili su Mehmed Begić i Sadmir Alibegović, čija zatočenja počinju u proljeće iste godine od Ključa i Sanskog Mosta preko Banje Luke i Stare Gradiške do planine u sjeverozapadnoj BiH gdje je prije ljeta formiran logor.

U stan Mehmeda Begića koji se nalazio u Ključu, prema njegovom sjećanju, krajem maja 1992. “upala” su šestorica naoružanih muškaraca, privela ga u zgradu policije u ovom gradu, gdje je pretučen, a potom je sa ostalim zatočenicima prvo prebačen u banjalučki “Mali logor”, a potom u Staru Gradišku. U svim objektima je prethodno bio izložen torturi, a iz Stare Gradiške je s grupom zatočenika 11. juna 1992. prebačen na Manjaču.

“To je bilo poljoprivredno dobro ‘Karađorđevo’, gdje je hranjena stoka za Jugoslovensku narodnu armiju. I kad sam ja ušao u štalu broj tri u logoru, ružno je reći, ali kao da se javila neka iskra radosti ili nade, jer sam vidio 200 mojih Ključana koje znam. Onda sam nekako se osjećao da sam među svojima, da mi je lakše”, opisuje Begić svoj dolazak u ovaj logor.

Prema njegovim riječima, logoraši su po dolasku prošli kroz špalir prebijanja, a zatim je uslijedilo šestomjesečno maltretiranje koje se ogledalo u premlaćivanju, prozivkama, pretresima i podmetnutim predmetima, do uskraćivanja hrane i vode.

Vid maltretiranja, prisjeća se Begić, bio je kada se iz štala izvede određen broj ljudi u toplom danu i stražari ih postroje napolju, na betonsku pistu, da stoje na suncu sve dok ne padnu na tlo. Tako je bilo i s jednim njegovim poznanikom koji je izgubio svijest od stajanja na suncu.

“Onesvijestio se. Krenuo sam prema njemu, potpuno nesvjestan ni gdje se nalazim ni šta radim. I podigao sam čovjeka i na rukama ga unio u štalu njegovu i zatražio vode. A ono što hoću jeste pohvaliti ljude, logoraše tamo, kad tako se neko onesvijesti, uvijek se pojavi malo vode, a mi smo umirali žedni”, prisjeća se Begić.

Batine kao dobrodošlica u logor

Nekadašnji policajac Sadmir Alibegović je u junu 1992. uhapšen i zatvoren u zatočeničkim objektima u Lušci-Palanci, a potom u “Betonirci” u Sanskom Mostu, gdje su prozivanja i premlaćivanja bila svakodnevna, da bi poslije nekoliko dana bio prozvan i sa ostalima kamionom prevezen na Manjaču.

“Vidimo klasični logor, kao u fašističkim filmovima, s bodljikavom žicom ograđenom okolo, minskim poljima ispred te bodljikave žice s unutrašnje strane logora, psima, raspoređenim stražarima, i osmatračnicama koje su bile napravljene i postavljene na ćoškovima logora”, kaže Alibegović.

On se sjeća da su logorski čuvari odmah po njegovom dolasku počeli sa zlostavljanjem novopridošlih logoraša, nakon čega su uvedeni u unutrašnjost, odnosno štale, te su im oduzete deke koje su ponijeli sa sobom i koje su bile prostrte po betonu.

“Potom su čuvari izašli, e tad je uslijedio dolazak naših Sanjana koji su već ranije dovedeni u logor. Oni su nam donosili neke vojničke bluze, džempere, hlače i govorili su: ‘Oblačite ovo, jer je večeras prozivka, idete na prozivku, na upisninu, da dobijete batine što ste došli, kao dobrodošlicu u ovaj logor.’ Stvarno, kada je otpočela noć, počela je prozivka, prozvana je jedna grupa, izvedeni su napolje”, prisjeća se Alibegović.

Nurhudin Burnić je u augustu 1992. iz logora “Krings” u Sanskom Mostu prebačen u “Manjaču” i prisjeća se da su mu, po dolasku u štalu gdje su bili smješteni Sanjani, logoraši izgledali nestvarno zbog tjelesne težine.

“Uspio sam iz ‘Kringsa’ prenijeti keks. Ima u sredini ograda gdje se stoka veže i mi smo tu spavali, i s lijeve i desne strane. Naslonio sam se na ogradu. Kontam da ih počastim, i uzmem keks, otvorim, kažem: ‘Momci, uzmite.’ Kad su oni pogledali… ruke odozgo, nema ni mrve jedne da je ostala. Oni se smiju, kažu: ‘Pa jesi li ti normalan?’ Kontao sam da uzmu po jedan komad, da se počaste fino. Kažu: ‘Mi nismo vidjeli zrno šećera dva mjeseca, a kamoli nešto slatko’”, ispričao je Burnić.

Alibegović priča kako su za doručak dobijali hljeb, koji je išao na 15 do 20 logoraša, i konzervu od 100 grama, koju su djelila šestorica zatočenika, dok je za ručak slijedilo pola tanjira providne čorbe. Pamti i situacije u kojima su logoraši morali ići na jezero da donesu sebi vode u kanisterima.

“Prije toga bi nas natjerali da u jezero mokrimo i, kada završimo s mokrenjem, onda bi nas natjerali da natočimo vode u te neke kanistere, i takvu smo vodu morali piti”, kaže Alibegović.

Logor “Manjača” je, kako navode presude, zatvoren tek 16. decembra 1992. te su neki zatočenici pod pokroviteljstvom Crvenog krsta prebačeni u Hrvatsku, neki su premješteni u logor “Batković” u Bijeljini, a neki su pušteni na slobodu.