Zemlje poput Kolumbije, Argentine, Čilea i Ekvadora izvele su radikalne promjene u svojim diplomatskim odnosima s Izraelom i arapskim svijetom nakon dolaska na vlast krajnje desničarskih vlada.

Istog jutra kada je Kolumbija uklanjala stotine mrtvih tijela iz ruševina poslije zemljotres u departmanu Chocó , 10. augusta, krajnje desničarski predsjednik Abelardo de la Espriella prekršio je međunarodni konsenzus priznavši suverenitet Izraela nad Golanskom visoravni, sirijskim teritorijem koji je Izrael okupirao tokom Šestodnevnog rata 1967. i koji je, unatoč odbacivanju međunarodne zajednice, anektirao osamdesetih godina.

Kolumbija je tako postala druga zemlja na svijetu, nakon Sjedinjenih Država za vrijeme prve administracije Donalda Trumpa, koja je priznala izraelski suverenitet nad tim teritorijem. Benjamin Netanyahu zahvalio je vladi na toj gesti, dok je dvadesetak arapskih zemalja – uključujući Egipat, Saudijsku Arabiju, Katar i Tursku – odbacilo odluku nove kolumbijske vlade i naglasilo da ona krši rezolucije UN-a o međunarodnoj legitimnosti.

Slučaj Kolumbije bio je najnovija epizoda u promjeni politike nekoliko latinoameričkih zemalja koje su, s dolaskom krajnje desnice na vlast u regiji, okrenule svoju vanjsku politiku prema Izraelu, istovremeno tražeći naklonost i simpatije Sjedinjenih Država.

„Ovaj pomak objašnjavaju novi narativi desnice u regiji – u nekim slučajevima konzervativne, u drugima radikalne – koji dijele elemente poput, na primjer, davanja prioriteta odnosima s Izraelom“ kako bi se, prema Gilbertu Arandi, stručnjaku za međunarodne odnose na Sveučilištu u Čileu, „postigao dobar odnos“ sa Sjedinjenim Državama.

Za razliku od Gustava Petra, koji je promovirao diplomaciju odbrane prava palestinskog naroda, De la Espriella se čak i prije preuzimanja dužnosti sastao s izraelskim ministrom vanjskih poslova Gideonom Sa'arom kako bi “ponovno uspostavio” veze između dviju zemalja.

Kao novi predsjednik, obnovio je diplomatske odnose s Izraelom, koje je prekinuo njegov prethodnik kao odgovor na genocid u Gazi. Imenovao je veleposlanike, ukinuo vizne zahtjeve između dviju zemalja i preselio kolumbijsko veleposlanstvo iz Tel Aviva u Jeruzalem. Njegov dnevni red također uključuje nove sporazume o suradnji s Izraelom u području sigurnosti, tehnologije, ulaganja i odbrane, kao i nastavak izvoza kolumbijskog ugljena u Izrael.

Strateški, sigurnosni i ideološki razlozi

„U Kolumbiji je godinama postojao konsenzus o potrebi da se ne daje previše izjava o odnosu s Izraelom; bio je to odnos vojne suradnje, ali nije bilo tako eksplicitnih obaveza kao one koje je preuzela De La Espriellina administracija“, objašnjava Sandra Borda, profesorica na Odsjeku za političke znanosti i globalne studije Sveučilišta Los Andes, koja se prisjeća da je Petro, sa svoje strane, također uspostavio program podrške palestinskoj stvari.

Za nju je ovaj pomak posljedica strateških, sigurnosnih i ideoloških razloga. Što se tiče potonjeg, spominje da su novi krajnje desni pokreti „rođeni u okviru Trumpovog projekta“, a to podrazumijeva podršku njegovoj politici savezništva s Izraelom.

Kolumbija je, uz Argentinu, jedan od najočitijih primjera proizraelskog pomaka u regiji. Otkad je došao na vlast 2023. godine, Milei je svoju povezanost s Izraelom učinio temeljem svoje vanjske politike.

Krajnje desni predsjednik javno je izrazio gotovo bezuvjetnu podršku Izraelu tokom genocida u Gazi i predstavio Netanyahua kao saveznika u odbrani „slobode“ i protiv terorizma.

„Postoje zemlje koje su, s tim promjenama, dobile preferencijalnu pozornost Sjedinjenih Država, poput Mileijeve Argentine, jedne od onih koje su najviše profitirale od stava koji je zauzeo argentinski predsjednik“, ističe Aranda.

Milei je također najavio da će 2026. preseliti svoje veleposlanstvo u Jeruzalem te je zajedno s izraelskim premijerom promovirao memorandum o suradnji u borbi protiv terorizma i antisemitizma, sa specifičnom dimenzijom suradnje u odbrani i sigurnosti.

„Argentina je oduvijek imala vrlo važnu proizraelsku komponentu jer postoji vrlo istaknuta židovska zajednica, a postoji i snažna prisutnost Argentinaca u Izraelu“, napominje istraživačica CIDOB-a Anna Ayuso.

Argentinski sociolog i politolog Atilio Borón primjećuje da je Milei, nakon što je proglašen pobjednikom, otputovao u Sjedinjene Države i održavao bliske veze s hasidskom zajednicom u New Yorku. „Milei je do sada tri puta putovao u Izrael, a 17 puta u Sjedinjene Države, dok devet od 23 argentinske provincije nije posjetio.“

„Za Mileija“, dodaje, „prijatelji Washingtona su prijatelji Argentine, a njegovi neprijatelji su neprijatelji ove zemlje.“

Tri mjeseca nakon preuzimanja dužnosti, čileanski predsjednik José Antonio Kast imenovao je novog veleposlanika u Izraelu, nakon dvije godine bez diplomatskog predstavništva u zemlji. Kada je Gabriel Zaliasnik u augustu predao svoje vjerodajnice predsjedniku Isaacu Herzogu u Jeruzalemu, izričito je govorio o „ponovnom aktiviranju institucionalnih, akademskih, poslovnih i znanstvenih veza“ između dviju zemalja.

To predstavlja potpunu promjenu tona u usporedbi s administracijom ljevičara Gabriela Borića, koji je održavao puno kritičniji odnos s Netanyahuovom vladom i više puta osuđivao njezine operacije u Gazi.

Krajnje desničarska čileanska vlada ovog je augusta zatvorila i iransko veleposlanstvo u Santiagu, ali bez obustave diplomatskih odnosa između dviju zemalja, koji datiraju iz 1942. godine.

„Promjena u Čileu je ideološka i usklađena sa SAD-om; nije posljedica (proizraelske) tradicije u zemlji, kao u Argentini, već je više povezana sa sigurnosnim pitanjima i borbom protiv terorizma“, kaže Ayuso.

Bilo u Kolumbiji ili u Brazilu tijekom ere Jaira Bolsonara, dodaje Aranda, pobjedi krajnje desnice prethodio je rast evangeličke populacije, „u verzijama bliskim izraelskom narativu Starog zavjeta“. I De la Espriella i Bolsonaro prošli su „osobni (vjerski) proces obraćenja“, kao i Milei, koji se približio judaizmu. Međutim, pojašnjava, „u Čileu više govorimo o hiperkonzervativnoj verziji u kojoj je predsjednik dio ultrakatoličke tradicije zemlje.“

Čile je dom najveće palestinske zajednice na svijetu izvan arapskih zemalja , s gotovo 500.000 ljudi, a Palestinu je priznao kao „slobodnu, neovisnu i suverenu“ državu 2011. godine, za vrijeme prve vlade konzervativnog Sebastiána Piñere.

Američka diplomacija

Iako u toj južnoameričkoj zemlji živi i „vrlo utjecajna“ židovska zajednica, Aranda kaže da je „povijesna premisa zemlje oduvijek bila da se sukob s Bliskog istoka ne uvozi u Čile i da se uravnoteže (pozicije)“.

U Ekvadoru je Noboa 5. augusta primio izraelskog ministra vanjskih poslova, što se nije dogodilo više od četiri desetljeća. Ekvadorski slučaj sličan je čileanskom po tome što je Noboina predanost suradnji s Izraelom usko povezana sa sigurnošću, jednom od glavnih briga zemlje, i borbom protiv organiziranog kriminala, u skladu s trenutnom vanjskom politikom Donalda Trumpa.

U Hondurasu je novi predsjednik Nasri Asfura ovog mjeseca potpisao sporazum o odbrambenoj suradnji.

Stručnjaci se slažu da okretanje prema Izraelu od strane krajnje desničarskih vlada u Latinskoj Americi također nastoji uskladiti se s američkom diplomacijom i pridružiti se njezinom bloku saveznika, predvođenom Izraelom.

„De la Espriella gotovo pretjeruje kako bi pokazao svoj interes da ostane saveznik SAD-a jer, kako bi postigao veću legitimnost, traži rana postignuća koja proizlaze iz tih dobrih odnosa s Washingtonom“, kaže Sandra Borda.

Borón tvrdi da Sjedinjene Države i Izrael imaju „odlučujući“ utjecaj na Mileijevu vladu u Argentini, „u ekonomskim, financijskim, geopolitičkim i vojnim pitanjima“. Dodaje da se američki veleposlanik „svakodnevno miješa“ u unutarnje poslove zemlje „uz ravnodušnost vlade“.

Sa svoje strane, Čile nastoji stvoriti najbolje moguće odnose sa Sjedinjenim Državama kroz politiku “koja je ugodna Washingtonu ili koja slijedi njegove korake”, primjećuje Gilberto Aranda.

„I iz arapskog svijeta i iz Izraela“, dodaje, „primjećuje se da postoji skupina zemalja (u Latinskoj Americi) koje su odlučile zauzeti drugačiji stav“, zbog čega će listopadske izbore u Brazilu pratiti „s velikim zanimanjem“ i arapski i izraelski svijet.

Kada polarizacija dosegne vanjsku politiku, zaključuje Borda, odluke u tom području „postaju politička i izborna platforma“ i, kada na vlast dođe vlada drugačijeg političkog  uvjerenja, „ona ih jednostavno preokreće“.

Izvor: El Diario