Kritika koju u svojoj novoj kolumni Gideon Levy upućuje domaćoj političkoj sceni dolazi u trenutku duboke polarizacije i priprema za predstojeće parlamentarne izbore u Izraelu. Levy secira kontrast između desničarskog bloka i cionističke opozicije centra i ljevice, optužujući potonje za kukavičluk i odsustvo jasne vizije. Upozorava da se opozicija u strahu od reakcije desničarskih birača i potencijalnih koalicionih partnera panično odriče svake ideje o palestinskoj državnosti. Za Levyja, ta politička kalkulacija i strah opozicije od izgovaranja riječi poput „palestinska država“ ili „genocid“ predstavljaju kontinuitet decenijskog sloma izraelske ljevice

Da sam u centru-ljevici, bio bih ljubomoran na desnicu. Postoje tri stvari na desnici na kojima bi im centar-ljevica trebala zavidjeti.

Ljudi na desnici znaju šta žele raditi i kamo žele ići. Ljudi na desnici se ne boje ničega, govore tačno ono što misle i vjeruju u ono što govore. Uz to, desnica je u stisku mahnite histerije koja se pojačava kako se oktobarski izbori približavaju. Jedna osoba razbija spomenik na Zapadnoj obali, druga izranja brod iz dubina, treća planira ratove. U međuvremenu, drugi blok još nije ni odlučio ko će ga predvoditi.

Centar-ljevica vodi u anketama, ali morala bi uvjerljivo pobjeđivati. Nakon tri godine poput ovih proteklih, trebala bi igrati pred praznim golom. Ali to ne čini. To se događa kada se ljudi boje vlastite sjene.

To se događa kada je jedino mjerilo, u svakom trenutku, „šta će ljudi reći“. Taj je strah duboko usađen u DNK cionističke ljevice, a ljevica ga nije sposobna prevazići. Sve što trebate učiniti da biste prestrašili ljevicu jeste da kažete „baba roga“. Sve što trebate izgovoriti jeste „palestinska država“ i ona već bježi u skloništa.

Na desnici, nasuprot tome, autsajder Ofer Winter ponosno obećava ratne zločine, uz aplauz svojih pristalica. Niko se ne boji, niko ne oklijeva niti uvija u oblande. Winter ima plan za Pojas Gaze, „emigracija“ na hebrejskom, ili „etničko čišćenje“ na jeziku međunarodne zajednice. Zločinački je, ali je jasan.

A kakvi su planovi vodećeg opozicionog kandidata Gadija Eisenkota? Niko ne zna, vjerovatno ni on sam. Šta će učiniti na Zapadnoj obali? Sve što sa sigurnošću znamo jeste da kada je predsjednik Ujedinjene arapske liste Mansour Abbas usudio se izgovoriti riječi „palestinska država“, Eisenkot je nadmašio brzinu svjetlosti i prestigao čak i premijera Benjamina Netanyahua u odbacivanju te gnusobe.

Ne pod njim, ne sada. Pa kada onda? Ikada? Ne znamo. Uostalom, mora paziti šta će reći njegov kolega iz opozicije Avigdor Lieberman.

Postoje dvije mogućnosti, a jedna je gora od druge. Ili je ljevica doista izgubila put i ne zna šta želi, ili se boji otkriti svoje planove. Objašnjenje je, kao i obično, tajming; uvijek je pogrešno vrijeme za otkrivanje istine cionističke ljevice.

Prije izbora ne otkriva svoje planove kako ne bi izgubila glasove i/ili koalicione partnere. A nakon izbora ne poduzima odvažne korake, opet kako ne bi izgubila podršku i/ili koalicione partnere.

Jasna, beskompromisna i odlučna cionistička ljevica ovdje ne postoji i nikada nije ni postojala. Zauzeta je odbranom same sebe i dokazivanjem da nije ništa manje borbena, sigurnosno orijentisana i agresivna prema Arapima od desnice. „Strateško razdvajanje“, „promijenit ćemo temu“, „očistit ćemo politiku“, to je Hanna Bavly, izraelski bonton za široke narodne mase. Čiste besmislice.

Zašto Winter može predložiti transfer stanovništva, a Eisenkot ne može predložiti palestinsku državu? Zašto ministar odbrane Israel Katz može prijetiti evakuacijom čitavih naselja u Gazi zbog zločina puštanja zmaja, a niko na cionističkoj ljevici ne usuđuje se izgovoriti riječ „genocid“?

Zašto opozicija uvijek šuti o svemu, o Gazi, Zapadnoj obali, Libanu, Siriji i Iranu? Slaže li se? Ne slaže? Kako bismo to uopće mogli znati?

U Izraelu je sasvim u redu predložiti etničko čišćenje, ali nije u redu predložiti državu svih njenih građana, iako je ovo prvo ratni zločin, dok je ovo drugo demokratsko rješenje. Ali posao opozicije jeste da promijeni diskurs, a ne da se prilagođava pravilima desnice.

Tokom decenija provedenih na vlasti, ovo je bila najveća pobjeda desnice: postavila je granice političke korektnosti i zastrašila svakoga ko bi ih prekršio. A te su granice tek različite nijanse desničarenja. Međutim, strah je nešto što je opozicija sama sebi nametnula.

Prije gotovo 40 godina objavio sam otvoreno pismo Shimonu Peres, tadašnjem lideru cionističke ljevice. „Šutjeli ste o [prvoj] intifadi i ubijenim ljudima, o protjerivanjima i rušenju kuća, o divljanju doseljenika i urušavanju vladavine prava“, napisao sam.

„Šutite o svemu… Trebali ste učiniti jednu vrlo jednostavnu stvar koja bi bila sasvim nesvojstvena vašem karakteru: ustati i reći ono što zaista mislite“ (Haaretz, 7. juli 1989).

Peresa je zamijenio Eisenkot. Ali od tada se ništa nije promijenilo.