Razvoj bosanskog etničkog, državnog i jezičkog identiteta temelji se na višestoljetnom kontinuitetu koji se može pratiti od najranijih srednjovjekovnih spomena u evropskim i domaćim izvorima pa sve do pokreta za nacionalni preporod krajem XIX stoljeća. Kroz historijske mijene – od samostalne srednjovjekovne države „dobrih Bošnjana“, preko osmanskog perioda do austrougarske uprave – narodno ime Bošnjak, autentično pismo bosančica i bosanski jezik tvorili su neraskidivu cjelinu i temeljni oslonac autohtonog kulturnog i političkog subjektiviteta Bosne i Hercegovine.

Pitanje oblikovanja etničkog i nacionalnog identiteta u evropskoj historiji uveliko se vezuje za dva temeljna pokretača: državu kao organizovanu, teritorijalno zasnovanu i pravno utvrđenu zajednicu, te jezik kao primarno sredstvo međusobnog saobraćanja i kulturnog samorazumijevanja naroda. Proučavajući historijske, geografske, leksikografske i književno-historijske izvore koji su nastajali izvan samog bosanskog prostora, zapaža se neprekinut i izuzetno bogat niz svjedočanstava koja Bosnu i njene stanovnike prepoznaju kao zaseban geopolitički, etnički i jezičko-kulturni entitet. Taj kontinuitet egzistirao je u evropskoj naučnoj i kulturnoj svijesti daleko prije nego što su moderna nacionalna razgraničenja i romantičarske doktrine XIX stoljeća pokušale redefinirati ovaj prostor.

Najraniji pisani zapisi o Bosni dosuđuju joj ulogu samostalne teritorije i posebnog političkog organizovanja. Bizantijski car Konstantin Porfirogenit još sredinom X stoljeća u svom djelu O upravljanju carstvom nadodaje posebnu oblast „Bosonu“. Ta ranosrednjovjekovna Bosna prostirala se u to doba od Lašve do Drine, što svjedoči o ranom okupljanju slavenskih rodova u stabilnu cjelinu. Daljnji društveni i politički razvoj u doba vladavine bana Kulina potvrdit će Bosnu kao samostalnu državu, dok se ime Bošnjanin u carskoj tituli bizantijskog vladara Manojla Komnena prvi put spominje 1166. godine.

U susjednom srednjovjekovnom Dubrovniku, od kraja XIII pa sve do XV stoljeća, arhivski spisi vrve od naziva koji označavaju bosansku provijenciju i osobenost (alla bosnese, sentus bosniensis, spata di Bosna). Najstarije dubrovačke hronike spominju „bosanskog kralja“ Radoslava i njegovog unuka rođenog u Rimu za kojeg se izričito navodi da je bosanskog roda (de stirpe Bosnese). Konstantin Filozof u svojem djelu između 1423. i 1426. godine naporedo sa bugarskim, srpskim, slovenskim, češkim i hrvatskim jezikom izričito spominje i bosanski jezik. Godine 1436. kotorski notar bilježi da je mletački knez u Kotoru kupio djevojku „bosanskog roda i heretičke vjere, zvanu bosanskim jezikom Djevenu“.

Padom bosanske srednjovjekovne države 1463. godine nije nestala predstava o Bosni u evropskoj geografskoj i historijskoj svijesti. Sredinom XV stoljeća Enea Silvio Piccolomini, kasniji papa Pio II, bilježi da nakon Albanije slijede ilirska plemena koja se u njegovo doba nazivaju Slavenima i Bošnjacima. U predgovoru Novom zavjetu koji su južnoslavenski protestanti štampali glagoljicom u Urachu 1562. godine izričito se navodi da je prijevod namijenjen Hrvatima, Dalmatincima, Bošnjacima, Bezjacima, Srbima i Bugarima. Jeronim Megiser u svom rječniku Thesaurus polyglottus (1606) među južnoslavenskim govorima izdvaja i bosanski.

Pisci stare hrvatske književnosti u Dalmaciji također dosljedno stavljaju Bošnjake naporedo sa ostalim susjednim narodima. Marko Marulić u pjesmi Molitva suprotiva Turkom pjeva o borbi koju protiv Osmanlija vode Hrvati, Bošnjaci, Grci, Latini, Srbi i Poljaci. Ivan Gundulić u Osmanu opisuje učešće bosanskih junaka u Hoćimskoj bici, ističući da na konjima sjahu „svijetlo odjeveni Bošnjaci“. Ivan Tomko Mrnavić 1626. godine predlaže da u reformi obrednih knjiga učestvuju stručnjaci iz Ilirika, među kojima moraju biti po jedan Dalmatinac, Hrvat, Bosanac i Makedonac ili Srbin.

U mletačkim i dalmatinskim arhivima uočava se proces u kojem se islamizirani stanovnici Bosne počinju diferencirati od etničkih Turaka. Zadarski dokument od 25. maja 1568. godine svjedoči da su šestorica trgovaca – Hadži Memi, Jusuf, Alija, Kara-Oruč, Hasan i Ferhat – upisani u notarski spis kao Mossolmani di Bossina. Time je istaknuta dvostruka osobenost bosanskih muslimana: etnička distinkcija prema Osmanlijama te vjerska distinkcija prema inovjernim sugrađanima u samoj Bosni.

Naziv samog jezika ostaje nepromijenjen. Bartol Kašić 1640. godine odlučuje da u knjigu unese „bosanske riječi“. Jakov Mikalja u djelu Blago jezika slovinskoga (1649–1651) piše da je u ilirskom jeziku bosanski dijalekt najljepši i da bi svi pisci trebali nastojati da njime pišu. Čuveni osmanski putopisac Evlija Čelebija u XVII stoljeću bilježi da stanovnici Bosne svoj govor nazivaju bosanskim te opisuje narod Bošnjaka kao bistre i dostojanstvene ljude čiji je jezik čist.

Prosvjetitelj Dositej Obradović u svom Pismu Haralampiju iz 1782. godine iznosi jasne stavove o etničkoj i jezičkoj suštini naroda u Bosni i Hercegovini. Dositej naglašava da se Bošnjak i Hercegovac islamske vjere nazivaju „Turcima“ samo po zakonu i osmanskom podaništvu, ali da su po rodu i jeziku Bošnjaci i Hercegovci koji će to i ostati kada se stvarni Osmanlije vrate u svoj vilajet. Slično je 1839. godine primijetio i Matija Mažuranić u djelu Pogled u Bosnu, navodeći da u Sarajevu begovi i age govore isključivo „bošnjački“ i ponosno ističu da je njihov jezik najljepši na svijetu.

Unutar same srednovjekovne bosanske države, autentično imenovanje naroda bilo je prirodno izvedeno iz imena zemlje i njene centralne rijeke. Prvi sačuvani pisani trag potiče iz perioda između 1214. i 1217. godine, kada se pisar Desoje potpisuje kao „gramatik bana Ninoslava, velijega bosn'koga“. Sam ban Matej Ninoslav u povelji Dubrovčanima iz 1234. godine zaklinje se kao „rab Božiji Matej, imenom ban bosnski“. Na stećku iz Zgošće s kraja XIII stoljeća stoji uklesan natpis: „Sije leži Stjepom, ban bosanski…“.

Povelje vladarske dinastije Kotromanića pružaju najizravnije dokaze o upotrebi narodnog imena i staleškog oslovljavanja. Ban Stjepan II Kotromanić dariva kneza Vukoslava za njegovu vjernu službu, a kao guarantori i svjedoci tog čina u dokumentu se navode „dobri Bošnjane“. Država se u vladarskim aktima dosljedno naziva „Kraljevstvo bosansko“, „vsa Bosna“ ili „rusag bosanski“, što srećemo u poveljama Hrvoja Vukčića Hrvatinića (1404), Tvrtka II Tvrtkovića (1405) i Radoslava Pavlovića (1427).

Autonomna vjerska organizacija srednjovjekovne države u svim se domaćim pravnim spisima imenuje isključivo kao Crkva bosanska. U darovnici kralja Stjepana Tomaša iz 1446. godine izričito se određuje da se donesene odluke ne mogu prekršiti ni poništiti bez pristanka „gospodina djeda, Crkve bosanske i dobrih Bošnjani“. Izraz „dobri Bošnjani“ u pluralnom obliku označavao je bosansko plemstvo, dok se za pojedinca upotrebljavao oblik Bošnjanin. U međudržavnom ugovoru između bana Stjepana II Kotromanića i Dubrovačke Republike iz 1332. godine precizno se navode dvije ugovorne strane: „Bošnjanin“ i „Dubrovčanin“.

Sam naziv Bošnjak nastao je u potpunom skladu sa tvorbenim pravilima bosanskog jezika, dodavanjem tvorbenog sufiksa -jak na osnovu bosn- (Bosn-jak > Bošnjak). Vuk Karadžić u svom Srpskom rječniku izjednačava ove oblike, navodeći da Bošnjak označava stanovnika Bosne (Bosnus homo).

Nakon uspostavljanja Bosanskog pašaluka, domaće stanovništvo islamske vjere nastavilo je tradiciju bosanske autohtonosti. U domovinskom, političkom i jezičkom smislu oni su sebe smatrali Bošnjacima, čime su održavali jasnu distinkciju prema Osmanlijama. Centralne osmanske vlasti u zvaničnim dokumentima prihvaćaju ovo ime, te se u carskim aktima za narod u Bosni dosljedno koriste termini Bosnaklar, Bosnak taifesi, Bosnalu takimi ili Bosnalu kavm. Pripadnost Bosni isticali su i pisci orijentalne književnosti dodajući svom ličnom imenu nisbu al-Bosnawi, Bosnevi ili Bosnali (poput Derviš-paše Bajezidagića, Hasana Kafije Pruščaka, Mustafe Ejubovića Šejha Juje i Arifa Hikmet-bega Rizvanbegovića).

Pored jezika, ključni prenosilac historijske pismenosti u Bosni bilo je njeno autentično pismo – bosančica. Bosančica se konstituisala unutar bosansko-humske epigrafike još u XI i XII stoljeću, razvivši se preko ustavnih kodeksa bosanskih krstjana i kancelarijskih brzopisa u poseban grafijski sistem. Njene osnovne karakteristike bile su dosljedna primjena fonološkog načela, izbacivanje znakova koji su izgubili glasovnu vrijednost, te upotreba specifičnog znaka „đerv“. Bosančica je u Bosni bila narodno pismo koje se prenosilo s pokoljenja na pokoljenje. Njome su se služili pripadnici sve tri konfesije, ali se u periodu osmanske uprave ona najduže sačuvala u begovskim i aginskim kućama islamske vjere, zbog čega je dobila i naziv „begovsko pismo“. Bosančica je među Bosanskim Muslimanima bila izuzetno raširena kod žena, koje su ovim pismom vodile privatnu porodičnu prepisku sve do prvih decenija XX stoljeća.

Svijest o bosanskom jeziku kao maternjem govoru bila je neprekinuta. Muhamed Hevaija Uskufija 1631. godine sastavlja stihovani tursko-bosanski rječnik Makbuzi-arif (Potur-Šahidija), u čijem predgovoru više puta spominje naziv Bosna, Bošnjak i bosanski jezik, uspoređujući ga po ljepoti s latinskim. Mula Mustafa Bašeskija u XVIII stoljeću bilježi da je bosanski jezik bogatiji i izražajniji od turskog i arapskog. U narodnoj poeziji koju je sabrao Kosta Hörmann, izraz Bošnjaci spominje se na desetinama mjesta. Također, tokom pokreta za autonomiju pod vodstvom Husein-kapetana Gradaščevića 1832. godine, u zvaničnim pismima podvlači se da je „bosanski narod“ ustao u odbranu svojih drevnih prava i običaja.

Sredinom XIX stoljeća na južnoslavenskom prostoru oblikuju se dvije ključne koncepcije koje su izvršile snažan utjecaj na Bosnu. Hrvatski ilirski pokret, predvođen Ljudevitom Gajem, u početku je obuhvatao sve južnoslavenske zemlje pod zajedničkim ilirskim imenom. Bosanski franjevci, na čelu sa fra Ivanom Franjom Jukićem, prihvatili su ilirske ideje. Jukić je pod pseudonimom Slavoljub Bošnjak 1851. godine izdao Zemljopis i poviestnica Bosne, u kojoj tvrdi da u Bosni živi jedan slavenski narod koji govori najčistijim ilirskim ili bosanskim jezikom.

Na drugoj strani, Vuk Stefanović Karadžić je zastupao filološku doktrinu po kojoj su svi govornici štokavskog narječja proglašeni Srbima. U svom radu Srbi svi i svuda (1849) Karadžić je stanovnike Bosne islamske vjere nazvao „Srbljima muhamedanskog zakona“ ili „Bošnjacima“ u geografskom smislu. Ipak, Vuk je u svojim filološkim spisima morao priznati da se najpravilniji i najljepši narodni jezik govori upravo u Hercegovini i Bosni.

Odlučujući preokret u jezičkoj politici donio je Bečki književni dogovor 1850. godine između vodećih hrvatskih i srpskih pisaca i filologa. Učesnici dogovora usvojili su načelo da jedan narod treba imati jednu književnost i zajednički književni jezik, te su za osnovu odabrali južno, ijekavsko štokavsko narječje. Međutim, na tom sastanku nije bilo nijednog predstavnika iz Bosne i Hercegovine. U zvaničnom tekstu dogovora uopće nije spomenuto ime bosanskog jezika, niti je uzeto u obzir višestoljetno pisano naslijeđe bogumilskih spomenika, alhamijado literature i franjevačke književnosti. Time je započeo proces naučnog potiskivanja autentičnog naziva bosanskog jezika i njegovo podvođenje pod dvočlane nazive „srpsko-hrvatski“ ili „hrvatsko-srpski“.

Nakon austrougarske okupacije 1878. godine, zvanična upravna vlast, a naročito Benjamin Kalláy od 1882. godine, promovisala je političku koncepciju interkonfesionalnog bošnjaštva. Zemaljska vlada je 1883. godine službeno imenovala zemaljski jezik kao „bosanski jezik“, uvela fonetski pravopis i izdala zvaničnu Gramatiku bosanskog jezika 1890. godine. Čuveni evropski slavista Vatroslav Jagić održao je 1896. godine govor u kojem je pružio punu naučnu podršku upotrebi naziva bosanski jezik.

Međutim, pokušaj stvaranja interkonfesionalnog bošnjaštva naišao je na otpor kod srpskog i hrvatskog stanovništva u Bosni i Hercegovini. Pod utjecajem nacionalnih pokreta iz Srbije i Hrvatske, oni su odbacili bošnjačko ime u korist srpskog i hrvatskog nacionalnog identiteta. Pod tim pritiskom, bošnjaštvo se devedesetih godina XIX stoljeća svelo primarno na Bosanske Muslimane.

Glavni nosilac bosanskomuslimanskog književnog i nacionalnog preporoda postala je grupa intelektualaca okupljena oko Mehmed-bega Kapetanovića Ljubušaka i lista Bošnjak (1891–1910). Ljubušak je u zborniku Narodno blago (1887) i listu Bošnjak razvio cjelovit nacionalni program. Oni su tvrdili da su Bosanski Muslimani potomci starih bosanskih Bogumila koji su prihvatili islam kako bi sačuvali svoju posebnost.

U listu Bošnjak s velikim zanosom branjen je naziv bosanskog jezika i pisma. Pisci okupljeni oko Bošnjaka – među kojima su se isticali Safvet-beg Bašagić, Edhem Mulabdić i Riza-beg Kapetanović – naglašavali su sa ponosom da su Vuk Karadžić i Ljudevit Gaj uzeli upravo autentični bosanski narodni govor za osnovu savremenog književnog jezika, ali su mu dali srpsko i hrvatsko ime. Naporedo s time, alhamijado pisci su nastavili štampati knjige na narodnom jeziku prilagođenom arebicom.

Kada je austrougarska uprava počela napuštati politiku službenog bošnjaštva, internom naredbom Zemaljske vlade od 4. oktobra 1907. godine nazivanje zemaljskog jezika „bosanskim“ zvanično je ukinuto, te je naloženo da se u svim službenim spisima upotrebljava naziv „srpsko-hrvatski jezik“. Zbog ukorijenjenosti naziva bosanski jezik među muslimanima, posebnom odlukom od 29. novembra 1907. godine dozvoljeno je da se u okviru autonomnih muslimanskih vjersko-prosvjetnih ustanova jezik i dalje može službeno nazivati bosanskim.

Ukidanjem službenog naziva jezika i potiskivanjem bošnjačkog imena pod političkim pritiscima susjednih nacionalizama, Bosanski Muslimani su u narednim decenijama bili potisnuti prema vjerskoj identifikaciji (formulisanoj kao „Musliman“). Međutim, ta odrednica bila je ispunjena cjelokupnim historijskim, jezičkim i književnim sadržajem starog bošnjaštva. Cjelokupna historijska i leksikografska građa nedvosmisleno potvrđuje da su ime Bošnjak, bosanski jezik i pismo bosančica kroz stoljeća činili nerazdvojivo trojstvo, ostavivši neizbrisiv trag u kulturnom i državnom identitetu Bosne i Hercegovine.