Lekcija iz Gaze nije samo u tome da su Palestinci nezaštićeni. Ona leži u činjenici da su muslimani širom svijeta svjedočili ranjivosti čitavog jednog naroda, a da pri tome nisu uspjeli prevesti moralno ogorčenje u djelotvornu političku snagu. U tom smislu, Gaza nije ogolila samo izraelsku vojnu moć, ogolila je i muslimansku slabost

Džamija Al-Aksa se nalazi u opasnosti.

Muslimani decenijama dobijaju upozorenja da status quo oko trećeg najsvetijeg mjesta islama postaje sve krhkiji, a ta upozorenja danas više ne zvuče kao puka nagađanja. Rasprave o promjeni uprave nad ovim kompleksom, proširenju vjerskog pristupa za nemuslimane i, u konačnici, izmjeni samog njegovog karaktera, pomjerile su se s političkih margina u sam vrh izraelskog javnog diskursa.

Mnogi muslimani strahuju da su ti procesi dio dugoročnog projekta čiji cilj nije samo nadzor nad Al-Aksom, već njena temeljna preobrazba. Bilo da se takav rasplet smatra bliskim ili dalekim, pravac kretanja je dovoljno jasan da otvori urgentno pitanje: šta je globalna muslimanska zajednica spremna učiniti da to spriječi?

Pitanje je posebno teško nakon događaja u Gazi. Muslimani širom svijeta već skoro tri godine posmatraju kako Palestinci proživljavaju ekstremne nivoe nasilja, raseljavanja, oskudice i razaranja. Posmatraju sravnjene domove, obrisane četvrti, zatrte porodice i sistematsko razgradnju političke suverenosti. Ipak, uprkos masovnom ogorčenju, protestima i izrazima solidarnosti, politički odnos snaga ostao je uglavnom nepromijenjen.

Značaj Gaze prevazilazi granice same Palestine. Rat nije samo pomjerio granice dopuštenog nasilja u međunarodnoj politici, već je ogolio i to koliko patnje može biti naneseno jednom muslimanskom narodu bez izazivanja odlučnog i zajedničkog odgovora globalne muslimanske umme. Odgovor je, čini se, poražavajući, izuzetno mnogo.

Prenosi se da je Poslanik Muhammed najavio vrijeme u kojem će se narodi okupiti protiv muslimana, baš kao što ljudi „pozivaju jedni druge za svoju trpezu“. Na pitanje o razlogu takvog stanja, odgovorio je da će to biti zbog „ljubavi prema ovome svijetu i straha od smrti“.

Ovaj hadis nosi zapanjujuću savremenost. Kako drugačije razumjeti paralizu koja je obilježila većinu globalnog odgovora na dešavanja u Palestini? Zašto je solidarnost tako često ostajala samo na nivou emocija, ogorčenja i simboličnih gesta? Zašto patnja Palestinaca nije proizvela trajnu političku mobilizaciju kakvu bi razmjera te katastrofe morala zahtijevati?

Odgovor se možda ne krije u nedostatku brige, već u prioritetima koji upravljaju savremenim životom. Jesmo li dopustili da nam karijere, poslovi i profesionalne ambicije potpuno obuzmu pažnju, ili je u pitanju vezanost za komfor, rutinu i ličnu stabilnost? Je li to bila želja da se izbjegnu kontroverze, preispitivanja i neprijatnosti ili, pak, strah od pravnih posljedica, društvene izolacije, profesionalnih reperkusija i narušavanja reputacije?

Moderna društva nude bezbroj načina da ostanemo okupirani. Školske obaveze, stambeni krediti, odlasci u teretanu, porodična okupljanja, odmori, večere i beskrajne digitalne distrakcije ispunjavaju naše dane. Ništa od toga nije loše samo po sebi. Međutim, zajedno posmatrano, ti sadržaji mogu stvoriti oblik političke i moralne pasivnosti, stanje u kojem udobnost postaje vrijednija od žrtve, a lična sigurnost važnija od kolektivne solidarnosti.

Proročko upozorenje se stoga može razumjeti ne samo kao predviđanje vojne slabosti, već kao dijagnoza duhovnog i političkog posrtanja. Zajednica prekomjerno vezana za dunjalučku sigurnost postaje sve manje spremna podnijeti teret u borbi za pravdu. Time ona izlaže opasnosti i samu sebe: narod koji nije spreman rizikovati vlastitu udobnost radi odbrane drugih, na kraju će spoznati da je i njegova lična sigurnost jednako krhka.

Lekcija iz Gaze nije samo u tome da su Palestinci nezaštićeni. Ona leži u činjenici da su muslimani širom svijeta svjedočili ranjivosti čitavog jednog naroda, a da pri tome nisu uspjeli prevesti moralno ogorčenje u djelotvornu političku snagu. U tom smislu, Gaza nije ogolila samo izraelsku vojnu moć, ogolila je i muslimansku slabost.

Upravo zato je budućnost džamije Al-Aksa od sudbinskog značaja. Ako razaranje u Gazi nije moglo proizvesti dovoljno snažan odgovor, kakvo povjerenje muslimani mogu imati da će reagovati drugačije kada status Al-Akse bude doveden u pitanje? Ako Palestinci mogu biti izloženi takvoj katastrofi dok svijet posmatra, kakve bi pouke iz tog iskustva mogli izvući drugi? To su neprijatna pitanja, ali se moraju postaviti.

Opasnost koja prijeti Al-Aksi nije samo vanjska. Ona je i unutrašnja, tiče se stanja same muslimanske zajednice, njene spremnosti na žrtvu, organizovanje i djelovanje. Posljednje godine moraju natjerati na preispitivanje, primoravajući muslimane da ne analiziraju samo ono što je učinjeno Palestincima, već i ono što sami nisu učinili. To bi moralo potaknuti razmišljanje o propuštenim prilikama, zanemarenim odgovornostima i izbjegnutim žrtvama.

Preispitivanje, međutim, nije dovoljno. Kajanje postaje samo još jedan oblik pasivnosti ako se ne pretvori u djelo. Svrha samokritike nije samoosuda, već obnova. Lekcija iz Gaze ne smije biti beznadležnost, već odlučnost. Muslimani ne mogu promijeniti ono što juče nisu učinili, ali mogu odlučiti šta će učiniti sutra.

Al-Aksa bi mogla postati naredni veliki test, ispit čiji ishod ne zavisi samo od namjera onih koji je žele preoblikovati, već i od toga da li su muslimani spremni prevazići navike udobnosti, straha i političke pasivnosti koje su u velikoj mjeri obilježile sadašnji trenutak. Pitanje više nije da li je Al-Aksa u opasnosti. Pitanje je da li su muslimani išta naučili iz Gaze.

Dr. Amina Shareef je istraživačica antimuslimanskog rasizma. Njena područja interesovanja uključuju politiku nošenja hidžaba, borbu protiv ekstremizma i ulično nasilje usmjereno protiv muslimana; ov aj komentar je napisala za Middle East Eye