Uprava za vjerske poslove Rijaseta Islamske zajednice u BiH, na osnovu instrukcije reisu-l-uleme Husein-ef. Kavazovića, preporučila je svim hatibima da u petak 14. augusta, poslije džuma-namaza, s džematlijama prouče Kišnu dovu i zamole Boga da spusti kišu na suhu i ispucalu bosanskohercegovačku zemlju

Nakon džuma-namaza u džamijama širom Bosne i Hercegovine bit će proučena Kišna dova. Neposredan povod jeste dugotrajno razdoblje visokih temperatura i nedostatka padavina, ali taj čin istovremeno otvara prostor za podsjećanje na jednu od onih religijskih praksi čije se značenje ne iscrpljuje u samom činu dove.

Historija kišnih dova u Bosni i Hercegovini govori o religijskom razumijevanju prirode i čovjekovoj svijesti o vlastitim granicama, ali istovremeno govori o organizaciji u nekoj sredini, odnosima među ljudima, i načinima na koje su se religijske vrijednosti prenosile između generacija. Od džamije i musalle kao mjesta na kojima je Kišnu dovu učio poslanik Muhammed, a.s., do bosanskih kišnih dovišta razvijao se čitav kulturno-religijski pejzaž čiji su tragovi ponegdje vidljivi i danas.

U islamskom učenju voda ima značenje koje nadilazi njenu neposrednu životnu funkciju. Kur'an je određuje kao pretpostavku života, „od vode sve živo stvaramo“, dok se kiša pojavljuje kao manifestacija Božije milosti, naročito onda kada zemlja ostane bez vode i kada ljudska sposobnost da upravlja vlastitim životnim okolnostima pokaže svoje granice. Dakle, kiša u islamskoj perspektivi je blagodat, dok su suša, dova za kišu, pokajanje i traženje oprosta povezani unutar šireg religijskog razumijevanja odnosa čovjeka prema Bogu.

Kišna dova stoga u svojoj izvornoj formi predstavlja čin poniznosti i priznanja čovjekove zavisnosti od Stvoritelja. Njeno utemeljenje nalazi se u praksi Muhammeda, a.s. Hadiske predaje bilježe da je Poslanik učio dovu za kišu u džamiji, ali i da je izlazio na musallu, prostor izvan džamije namijenjen zajedničkom namazu većeg broja vjernika. Prema predaji, na takvo je mjesto izlazio skrušeno i ponizno, u svakodnevnoj odjeći, učeći dovu, nakon čega bi klanjao dva rekata i održao prigodan govor. 

Važna je pritom sama ideja zajedničkog izlaska na dovu. Musalla je omogućavala okupljanje većeg broja ljudi, pa dova za kišu nije zamišljena samo kao individualno obraćanje Bogu nego kao zajednički čin ljudi suočenih s nevoljom. Upravo će ta kolektivna dimenzija u Bosni i Hercegovini tokom vremena biti dodatno razvijena i obogaćena nizom lokalnih običaja.

Bosanska geografija

U Bosni i Hercegovini, pored džamija kao središnjih mjesta obrednog života, određeni izvori, uzvišenja, … postajali su mjesta zajedničkog okupljanja i dove. Među njima su bila i mjesta na kojima se u vremenima dugotrajnih suša tradicionalno učila kišna dova.

Fenomen dovišta se ne može razumijevati samo kroz pitanje gdje je određena dova učena. Dovišta pripadaju široj historiji religijske kulture Bosne i Hercegovine: ona pokazuju kako zajednica određene prostore izdvaja iz svakodnevice, pripisuje im simboličko značenje i potom ih kroz ponavljanje obreda ugrađuje u vlastitu memoriju.

Tradicionalna kišna dova u pojedinim bosanskohercegovačkim krajevima s vremenom je dobila jasno određenu strukturu. Nije podrazumijevala samo okupljanje na određenom mjestu i učenje dove nego i pripremu, putovanje, učenje Kur'ana, ilahija i kasida te zajednički povratak.

Posebno mjesto u toj tradiciji pripadalo je mektepskoj djeci. Uz jednog ili više imama, upravo djeca su u brojnim krajevima činila najveći dio učesnika kišne dove. Iza toga je stajalo uvjerenje da dječija nevinost i bezgrješnost njihovoj dovi daju posebnu vrijednost. 

I sama povorka bila je organizirana prema utvrđenom obrascu. Učesnici su se okupljali ispred džamije; na čelu se nalazio bajraktar sa zelenim bajrakom, iza njega imam koji je učio kraće kur'anske sure i dove, potom djeca zadužena za ilahije, dok su ostali učesnici izgovarali „amin“.

Jedan od detaljnije zabilježenih primjera dolazi iz Kozarca. Za vrijeme velikih suša kišna dova ondje se tradicionalno učila tokom tri uzastopna dana, a odlasku na dovište prethodile su ozbiljne pripreme. Imami su iz džemata vodili djecu, za njih su pripremani somuni, dok su konji nosili vodu potrebnu za piće i uzimanje abdesta. Starija djeca unaprijed su pripremana za učenje ilahija i kasida vezanih za kišnu dovu.

Prvoga dana išlo se do turbeta neznanog šehida u Kamičanima. Tu se učila hatma, klanjao podne-namaz, obavljao zikr i potom učila kišna dova. Ako kiša ne bi pala, obred se sljedećeg dana ponavljao na Debelom brijegu iznad Brđana, a trećeg dana na Kozaračkom kamenu na Kozari, desetak kilometara udaljenom od Prijedora.

Slična praksa zabilježena je u Voljevcu kod Gornjeg Vakufa. Kada bi suša počela ugrožavati usjeve, mještani su od efendije tražili da se organizira kišna dova. Djeca bi se okupljala ispred džamije, gdje je učena prva dova, a potom bi, noseći zeleni bajrak, krenula prema starom muslimanskom greblju u Lađi. Imam je putem učio kratke sure, djeca izgovarala „amin“, a povorka je zatim nastavljala prema Sejdinom grebu, centralnom kišnom dovištu.

Možda najznačajnija dimenzija tradicije kišnih dova među Bošnjacima nije sadržana u samim obrednim formama nego u etičkim zahtjevima koji su im prethodili.

U pojedinim sredinama priprema za kišnu dovu podrazumijevala je pokajanje, traženje oprosta, pomaganje siromašnima, obilazak bolesnih, ali i izmirenje zavađenih. Takvo razumijevanje posebno je važno jer pokazuje da se suša nije doživljavala isključivo kao poremećaj prirodnog poretka na koji zajednica odgovara molbom za promjenu vremenskih prilika. Dova je istovremeno predstavljala zahtjev za moralnim preispitivanjem zajednice.

Poruka je bila izrazito snažna: prije nego što zajednica zatraži da se promijeni stanje nad njom, trebala je pokušati promijeniti stanje unutar sebe.

U nekim dijelovima Bosne i Hercegovine kišne dove okupljale su stanovništvo iz više okolnih mjesta, zbog čega su postajale događaji regionalnog karaktera. Dolazak velikog broja ljudi zahtijevao je organizaciju smještaja i hrane, pa se religijski čin nastavljao kroz instituciju tradicionalnog bosanskog gostoprimstva.

Domaćinstva su primala musafire, pripremala hranu i nastojala da niko od pristiglih ne ostane bez mjesta za sofru. Imućniji su pomagali siromašnijim porodicama kako bi i one mogle ugostiti učesnike dove. 

Odnos prema Bogu

Tradicija nije statično ponavljanje obrasca prenesenog iz jednog historijskog trenutka. Ona pokazuje kako zajednica određenu religijsku praksu razumijeva, interpretira i prilagođava vlastitom prostoru i iskustvu. Neki od tih slojeva s vremenom nestaju, drugi se korigiraju ili vraćaju izvornijem obliku, ali svi zajedno ostavljaju trag u kulturnoj memoriji.

Zato proučavanje Kiše done istovremeno pripada historiji i tradiciji islama u Bosni i Hercegovini, etnologiji, antropologiji religije i istraživanju kolektivnog pamćenja.

Današnja Kišna dova znatno je jednostavnija od mnogih oblika koje poznajemo iz bosanskohercegovačke prošlosti. Nema dugih povorki koje sa zelenim bajrakom napuštaju selo, nema konja natovarenih vodom za abdest, niti mektepske djece koja kilometrima hoda prema udaljenom dovištu. Mnoga nekadašnja kišna dovišta više nisu aktivna, a neka postoje gotovo isključivo u sjećanju najstarijih stanovnika i zapisima istraživača.

Ipak, nestanak pojedinih običajnih formi ne znači i prekid tradicije.

Kada nakon džuma-namaza u bosanskohercegovačkim džamijama ponovo bude proučena kišna dova, njen će vanjski oblik biti drukčiji od onoga koji su poznavale generacije u Kozarcu, Janji ili drugim mjestima. Njena temeljna ideja, međutim, ostaje ista.

Zbog toga je historija Kišne dove u Bosni dio načina na koji su vjernici razumijevali odnos čovjeka prema Bogu, prirodi, prostoru i zajednici.

U tradiciji u kojoj se pred dovu mirilo zavađene, obilazilo nemoćne, pomagalo siromašne i tražio oprost, ostala je sačuvana važna poruka: Allahova milost ne iščekuje se samo podignutih ruku nego i popravljanjem onoga što je čovjek kadar popraviti u sebi i oko sebe.

Kada se nakon džuma-namaza u bosanskohercegovačkim džamijama prouči Kišna dova, bit će to nastavak stoljetnog kontinuiteta, ali prije svega čin ibadeta. U njemu će se susresti ljudska nemoć i nada, strah i pouzdanje, potreba zemlje i potreba duše. Jer vjernik ne moli samo da se otvore nebesa i natopi isušena zemlja; moli i da se otvore vrata milosti, da se primi pokajanje, otkloni nevolja i obnovi svijest o Onome od Kojega dolazi svaka blagodat.

Nije čovjek taj koji doziva kišu svojom moći, nego rob koji moli Gospodara svjetova da iz Svoje milosti spusti ono bez čega ni zemlja ni život ne mogu opstati.