Ispod rekordno niskog vodostaja Dunava kod Prahova u Srbiji ponovo su izronile desetine hrđavih olupina njemačke ratne flote, koje je u kasno ljeto 1944. godine potopila vlastita posada kako bi spriječila njihovo padanje u ruke Crvenoj armiji i trajno blokirala plovni put ka unutrašnjosti Evrope

Posljednjih godina, kada drastičan pad vodostaja Dunava ogoli riječna korita, u blizini Prahova u Srbiji iz vode izranjaju mračni svjedoci Drugog svjetskog rata. Hrđavi kosturi više stotina njemačkih ratnih i transportnih brodova, koje je u kasno ljeto 1944. godine potopila njihova vlastita posada, ponovo postaju vidljivi u samom središtu rijeke.

Ono što predstavlja fascinantan historijski prizor na otvorenom, istovremeno je i ogromna sigurnosna opasnost: mnoge od ovih olupina i nakon više od osam decenija u svojim trupovima nose tone aktivne municije i eksploziva, blokirajući plovni put i godinama zadajući glavobolje kapetanima.

Priča o ovom “konvoju duhova” započinje u momentu potpunog sloma istočnog fronta Trećeg rajha. Krajem augusta 1944. godine, nakon što je Rumunija promijenila stranu i pristupila Saveznicima, a jedinice Crvene armije nezadrživo prodrle ka Balkanu, pomorske jedinice njemačke Kriegsmarine stacionirane na Crnom moru našle su se u potpunoj klopci. Bez mogućnosti povlačenja morskim putem, njemački kontraadmiral Paul Willy Zieb, oficir od karijere koji je u tom trenutku predvodio operativnu grupu Kampfgruppe Zieb, donio je odluku o pokretanju masovne i izuzetno rizične evakuacije.

U okviru takozvane Operacije Duende (Patuljak), Zieb je uspio okupiti nevjerovatan, improvizirani flotni sastav od preko dvije stotine plovila. Bilo je tu svega: od razarača, patrolnih čamaca, naoružanih ribarica i minolovac-remorkera, pa sve do masivnih teretnjaka, barži-cisterni i jednog bolničkog broda.

Cilj je bio gotovo nemoguć, probiti se uzvodno Dunavom, pod konstantnom artiljerijskom i mitraljeskom paljbom sa rumunske obale, i prebaciti hiljade vojnika i opreme ka sigurnijoj teritoriji pod njemačkom kontrolom u Jugoslaviji.

Nakon iscrpljujuće plovidbe i teških okršaja duž riječnog toka, flotila je 1. septembra 1944. uspjela baciti sidro kod Prahova. Posade su bile na izmaku snaga, hrane je ponestajalo, a u improvizirano logoru u obližnjem kukuruzištu ostavljeno je više od 1.500 teških ranjenika. Pred Niemcima se nalazila posljednja i najteža prepreka: prolaz kroz Đerdapsku klisuru i ključni tjesnac Kazan.

Zieb je lično odletio u Belgrad kako bi od više komande izmolio pojačanje i odobrenje za daljnji proboj, no vijesti su bile katastrofalne. Sovjetske trupe već su izbile na drugu stranu klisure i zauzele strateške položaje na obalama. Svi pokušaji njemačkih kopnenih jedinica da probiju koridor i spase flotu propali su.

Suočen s bezizlaznom situacijom i opasnošću da čitava flota padne u ruke Crvenoj armiji, Zieb je donio presudnu odluku. Preostale civile i lakše ranjenike vozom je evakuirao prema Beogradu, a u noći s 6. na 7. septembar 1944. godine naredio je sistematsko potapanje svih plovila. Zatočenici i posade minirali su vlastite brodove i potapali ih po strogo utvrđenom planu, ukršteno i u cik-cak formaciji, stvorivši tako gigantsku podvodnu barikadu koja je mjesecima trajno onemogućila sovjetsku riječnu plovidbu Dunavom. Nakon što su uništili opremu, preživjeli vojnici su se pješice i preostalim vozilima povukli ka Beogradu.

Iako su poslijeratne jugoslovenske vlasti uz velike napore uspele izvaditi dio manjih plovila kako bi djelomično oslobodile riječni saobraćaj, na dnu Dunava kod Prahova ostalo je ležati oko 200 olupina. Zbog ogromnih količina eksploziva koji se i dalje nalazi u njihovim skladištima, kompletno uklanjanje nikada nije privedeno kraju.

Danas, uslijed dugotrajnih suša, smanjenog topljenja snijega na Alpama i rekordnih toplotnih valova, nivo Dunava pada na najniže grane u posljednjih 40 godina. Plovni put kod Prahova na pojedinim mjestima sužava se sa standardnih 180 na svega 100 metara, primoravajući teretne brodove na dugotrajna čekanja.

Pod pokroviteljstvom Evropske unije i Evropske investicijske banke pokrenut je kompleksan projekat vrijedan više stotina hiljada eura s ciljem izvlačenja 21 najopasnije olupine. Specijalizovani timovi ronilaca i inžinjera od 2024. godine sprovode osjetljive operacije čišćenja mulja i uklanjanja mina, no radovi napreduju sporo upravo zbog stalne opasnosti od nekontrolisanih eksplozija. Za pojedine brodove, koji su preveliki ili prekriveni debelim slojevima sedimenata, procijenjeno je da je sigurnije da budu dodatno ukopani u riječnog dno kako više ne bi smetali brodovima.

Suša koja je pogodila čitav tok Dunava otkrila je i brojne druge historijske artefakte duž ove evropske arterije. U Hrvatskoj, u blizini Opatovca, iz plićaka je izronila olupina ugljenara Fulton, teretnog broda koji je potonuo još 1937. godine skupa s tonama uglja.

U Mađarskoj, u blizini tvrđave Visegrád, povlačenje vode razotkrilo je kamene projektile za katapulte koji datiraju iz XVI stoljeća, dok su u Bugarskoj, kod sela Ryahovo, na svjetlo dana izronili fosilizirani ostaci mamuta, femur, kljova i vilica s zubima, koji su milenijima bili pohranjeni u muljevitom prahistorijskom koritu rijeke.