Između decembra 1948. i oktobra 1952. godine više od sedam hiljada jugoslavenskih Jevreja napustilo je FNRJ i krenulo put tek osnovane Države Izrael. Rastrgani između teških trauma Holokausta, poslijeratne nacionalizacije imovine i strogih komunističkih propisa, preživjeli su zakoračili u nepoznato. Arhivska građa otkriva do sada slabo poznatu stranu ove velike migracije: kako su strah od nemaštine i stambene krize na Bliskom istoku naterali putnike da u birokratskom okršaju s vlastima traže izvozne dozvole za sklopljive drvene kuće, klavire, jedrenjake i pse, te kako su se kroz ekspresne kurseve vožnje i starohebrejskog jezika grozničavo spremali za novi život

U maju 1948. godine, nakon stoljeća maštanja i političkih previranja, na geografskoj karti Bliskog istoka stvorena je Država Izrael. Vijest o proglašenju nezavisnosti odjeknula je globalno, pokrenuvši jedan od najdramatičnijih migracijskih valova u historiji 20. stoljeća. Između 1948. i 1951. godine u novu domovinu slilo se oko sedam stotina hiljada ljudi iz svih krajeva svijeta. Stanovništvo se gotovo udvostručilo preko noći, a mala mediteranska i pustinjska zemlja našla se pred kolapsom infrastrukture, hroničnom nestašicom stanova i potpunim pretumbavanjem tržišta rada.

Isti taj historijski eho snažno se osjetio i na jugoslavenskom tlu. Preživjeli u strahotama Holokausta, preostali pripadnici jevrejske zajednice u Federativnoj Narodnoj Republici Jugoslaviji, stajali su pred raskrsnicom. Između decembra 1948. i oktobra 1952. godine organizovano je ukupno pet migracionih valova (takozvanih Alija) kojima je Jugoslaviju napustilo 7.739 Jevreja. Iako je taj broj činio tek oko jedan posto svih doseljenika koji su stigli u Izrael, za samu postratnu Jugoslaviju značio je odlazak čak 60 posto njene preživjele jevrejske populacije.

Tragični bilans Drugog svjetskog rata na području okupirane Jugoslavije ostavio je jevrejsku zajednicu desetkovanom, no putevi preživljavanja onih koji su uspjeli izbjeći nacistički i ustaški teror bili su izuzetno složeni. Za Jevreje s prostora takozvane Nezavisne Države Hrvatske primarni spas ležao je u bijegu pod okrilje talijanske okupacione zone, kako na sam Apeninski poluotok, tako i na teritorije koje je Kraljevina Italija anektirala ili okupirala. Drugi su spas tražili prelazak granica prema Mađarskoj, Bugarskoj i Turskoj, dok je dio preživio strahote internacije, koncentracijskih i vojnih zarobljeničkih logora.

Na samom teritoriju NDH re režim je pravio rijetke i proračunate izuzetke. Pojedinci su preživjeli zahvaljujući statusu „počasnih arijevaca“, koji je dodjeljivan onima za koje je procjenjivano da su na neki način zadužili hrvatski narod. Slična pošteda, kroz dobijanje „arijevskog prava“, obuhvatila je manji dio ljudi u mješovitim brakovima, pokrštene Jevreje za koje se izričito zalagala Katolička crkva, te visokoobrazovane stručnjake poput inženjera i ljekara. Među najpoznatijim primjerima organizovanog preživljavanja bila je grupa jevrejskih ljekara i njihovih porodica poslana u Bosnu radi rada u Zavodu za suzbijanje endemijskog sifilisa u Banja Luci, među kojima je bio i istaknuti književnik Isak Samokovlija.

Razmjere stradanja posebno su vidljive na primjeru Bosne i Hercegovine. Od oko 14.000 Jevreja, koliko ih je u BiH živjelo uoči rata, tragediju je preživjelo svega oko 2.500 ljudi, od kojih se najveći dio odnosi na sarajevsku zajednicu. Od 1.537 preživjelih Sarajlija, među kojima je bilo 556 žena, 494 muškarca i 227 djece, ogromna većina od 1.277 ljudi vratila se iz izbjeglištva, dok je sam rat u okupiranom gradu uspjelo preživjeti svega četrdeset osoba. Ostatak preživjele sarajevske zajednice rasuo se po svijetu: stotinjak ih je ostalo u Italiji, četrdesetak se odselilo u Sjedinjene Američke Države, dok se oko 120 odlukom na odlazak otisnulo prema Palestini.

Motivi za odlazak bili su duboko lični, ali i društveno uslovljeni. Mnogi su željeli zagrliti svoje preživjele rođake, ostvariti cionističke ideale ili se odmaknuti od preostalih tragova antisemitizma u poslijeratnom društvu. S druge strane, značajan pritisak vršio je i novi političko-ekonomski sistem poslijeratne FNRJ. Nova komunistička vlast započela je izgradnju društva po sovjetskom uzoru, s ciljem potpunog potiskivanja religije iz javnog života i ukidanja privatne svojine. Veliki dio imovine koji je tokom rata bio oduzet od stradalih Jevreja nije vraćen preživjelim potomcima, već je prešao u vlasništvo države.

Dodatni udarac zadala je i masovna nacionalizacija privatnog sektora, koja je direktno pogodila mnoge preživjele trgovce, bankare i vlasnike zanatskih radnji. Odlazak u Izrael stoga se za mnoge nametnuo kao jedini preostali izlaz iz straznjeg ekonomskog i društvenog slijepog kolosijeka.

Svaka migracija po svojoj prirodi predstavlja prelazak iz poznatog prostora iskustva u nepoznati horizont očekivanja. Za jugoslavenske Jevreje ta tenzija je bila naglašena jer je prostor iskustva koji su ostavljali iza sebe bio obilježen stravičnim traumama Holokausta, ali i dubokim društveno-političkim potresima u samoj FNRJ. Sudar idealiziranih očekivanja i surove stvarnosti stvorio je specifičan osjećaj nesigurnosti. Kako je to izgledalo u praksi, otkrivaju sačuvani dokumenti iz Arhiva Jevrejskog istorijskog muzeja u Beogradu, koji oslikavaju nesvakidašnju borbu pojedinaca da kontroliraju svoju neizvjesnu budućnost.

Dok su domaći Jevreji neposredno nakon rata još uvijek čekali na zvanične dozvole za napuštanje zemlje, nova jugoslavenska država odigrala je ključnu ulogu u tajnom prebacivanju hiljada evropskih Jevreja prema Bliskom istoku. Prvi kontakti između međunarodnih jevrejskih organizacija i novih vlasti u Beogradu uspostavljeni su još u novembru i decembru 1944. godine, kada se počelo pregovarati o korištenju jadranskih luka za tranzit izbjeglica. Nakon završetka rata u pregovore se uključio i Svjetski jevrejski kongres, a jugoslavenske vlasti su, uz minimalne tehničke zadrške, dale zeleno svjetlo za akciju.

Obaveza prihvata, smještaja i ishrane za više od 10.000 stranih iseljenika pala je na teret Autonomnog odbora pri Savezu jevrejskih veroispovednih opština Jugoslavije, koji je za te potrebe zakupio kapacitete u brojnim hotelima u okolici Zagreba. Kada je u julu 1945. godine Svjetski jevrejski kongres zatražio prolaz za 2.500 rumunskih Jevreja preko luke Split jer su crnomorske luke bile blokirane zbog povlačenja Crvene armije, jugoslavenske vlasti su zbog prekida željezničkog saobraćaja prema Dalmaciji ponudile alternativu preko Trsta i zone B Julijske Venecije, bez ikakvih administrativnih opstrukcija.

Cjelokupan tranzit odvijao se pod budnim i nezadovoljnim okom Velike Britanije. Britanske vlasti uložile su dvije oštre protestne note Josipu Brozu Titu, pozivajući se na incidente u kojima je njihova mornarica presretala brodove s emigrantima u Sredozemlju, poput onog iz februara 1948. godine kada je zaustavljen brod sa 969 bugarskih Jevreja ukrcanih u Bakru, Splitu i Dubrovniku. Iako je pružanje utočišta i otvaranje luka nosilo rizik ozbiljnog zahlađenja odnosa s Londonom, Beograd je slijedio blagonaklon stav Moskve prema iseljavanju Jevreja iz istočne Evrope.

Međutim, taj režim otvorenih vrata važio je isključivo za strane državljane. Dok su izbjeglice iz Njemačke i Austrije mogle slobodno odlaziti preko jugoslavenskih luka, domaći Jevreji u tom periodu nisu mogli ilegalno napuštati zemlju, već su morali čekati zvanične certifikate palestinske vlade. Bilo kakav raniji odlazak svodio se na pojedinačne bjegove i odluke članova sportskih, kulturnih ili privrednih delegacija da se nakon službenih putovanja u Palestinu više nikada ne vrate u domovinu.

U prvom organiziranom transportu, koji je isplovio krajem 1948. i početkom 1949. godine, vladala je euforija. Migranti su na put krenuli posmatrajući Izrael gotovo isključivo kroz ružičaste naočale svojih nadanja. Vođe Saveza jevrejskih veroispovednih opština FNRJ i predstavnici doseljeničkih udruženja pokušavali su unijeti dozu realnosti, otvoreno upozoravajući da Izrael nije „zemlja u kojoj teku med i mlijeko“, već država u ratu gdje se za hljeb mora teško raditi.

Upozorenja su uglavnom ignorirana sve dok prvi doseljenici nisu stupili na bliskoistočno tlo. Prvi susret s realnošću bio je hladan tuš: smještaj u šatorskim kampovima ili prenatrpanim sabirnim centrima, visoki troškovi školovanja i drastičan nedostatak posla za intelektualce i stručnjake.

Kada su u martu 1949. godine u Beograd i Zagreb počela pristizati pisma gorkog razočarenja, rukovodstvo udruženja Hitachdut Olei Yugoslavia (Udruženje useljenika iz Jugoslavije) poslalo je detaljan i prilično oštar izvještaj. Poruka je bila jasna: ko je studirao u Jugoslaviji, u Izraelu nema nikakve garancije da će završiti fakultet. Novoj državi nisu trebali pravnici i filozofi, već građevinski radnici, fizički radnici i tehničari.

To saznanje iz korijena je promijenilo stav onih koji su tek spremali kofere. Strah od nepoznatog pretvorio se u aktivnu anksioznost, a budući putnici počeli su grozničavo tražiti načine da sebi osiguraju bolji start.

Birokratski aparat FNRJ nije dopuštao jednostavan odlazak. Administrativni mehanizam iseljavanja bio je strogo centraliziran i podrazumijevao je proceduralni labirint u kojem se svaki pojedinačni zahtjev detaljno provjeravao. Procedura je započinjala podnošenjem nepotpisane molbe za ispust iz jugoslavenskog državljanstva preko lokalnih jevrejskih opština, koje su te dokumente proslijeđivale Savezu jevrejskih veroispovednih opština u Beogradu.

Savez ih je potom slao Saveznom ministarstvu unutrašnjih poslova, odakle su zahtjevi spuštani na nivo republičkih sekretarijata radi detaljne bezbjednosne i imovinske provjere. Tek kada bi državni organi dali zeleno svjetlo, budući emigranti su pozivani u lokalne kancelarije policije da lično potpišu dokument o odricanju od državljanstva. Taj čin bio je tačka s koje više nije bilo povratka, potpisom su trajno gubili sva građanska i imovinska prava u Jugoslaviji.

Posebno osjetljivo pitanje unutar ovog administrativnog okvira predstavljali su mješoviti brakovi. U poslijeratnoj zajednici, gdje su mnogi članovi porodica stradali, supružnici koji nisu bili jevrejskog porijekla našli su se pred teškim izborom. Prema propisima, pravo na organizirani odlazak i prenos imovine primarno se odnosilo na Jevreje, pa su mješoviti parovi morali prolaziti kroz dodatne administrativne provjere i dokazivanja. Strah da bi razdvajanje ili nedobijanje dozvole za jednog supružnika moglo razoriti porodicu stvarao je stalan pritisak tokom višemjesečnog čekanja na odluku iz Beograda.

Pravila za izvoz imovine bila su jednako stroga: svi koji su odlazili morali su se trajno odreći svoje nepokretnosti. Izvoz bilo kakvih mašina, industrijske opreme ili motornih vozila bio je najstrože zabranjen, a dopušteno je bilo ponijeti samo lične stvari, namještaj i predmete neophodne za svakodnevno domaćinstvo ili obavljanje lične profesije.

Rastrgani između gubitka imovine u Jugoslaviji i straha od nemaštine u Izraelu, ljudi su pokušavali zaobići propise i sa sobom ponesu sve što je imalo bilo kakvu uporabnu ili emotivnu vrijednost. Borba za izvozne dozvole proizvela je niz nevjerovatnih arhivskih zapisa.

Miroslav Milić iz Varaždina pisao je Savezu pred drugi val iseljavanja s molbom da mu se odobri izvoz klavira, argumentujući to neophodnošću da njegova djeca nastave muzičko obrazovanje. Slične zahtjeve slala je i jevrejska opština iz Zagreba. Muzički instrumenti su na kraju ipak oslobođeni zabrane, interpretirani ili kao dio namještaja ili kao profesionalni alat.

Zanimljiv je i slučaj Ladislava Mačaša iz Duge Rese, koji je pred četvrti val tražio da ponese rekvizite za svoj rad komičara. Kako mlada država, pritisnuta ratnim stanjem i izbjegličkom krizom, nije bila naročito plodno tlo za profesionalne komičare, jasna je bila namjera vlasnika da kroz te rekvizite sačuva bar mrvicu identiteta i uspomenu na prošli život.

Max Bretler iz Splita otišao je korak dalje. Pripremajući se za prvi val, tražio je da u Izrael povuče svoju jedrenjak. Kada su ga podsjetili na zabranu izvoza plovila i mašina, Bretler je pokušao nadmudriti birokratiju tvrdnjom da bi mu jedrenjak u slučaju opasnosti i rata na Bliskom istoku mogao poslužiti kao čamac za spasavanje. Zahtjev mu je, očekivano, odbijen.

Jedan od najneobičnijih primjera borbe protiv stambene krize u Izraelu priređuje porodica Adlerstein iz Sente. Glava porodice, Adolf Adlerstein, zatražio je dozvolu da sa sobom ponese cijelu sklopljivu drvenu kuću. Poučen vijestima o popunjenim kapacitetima i spavanju pod šatorima, želio je doslovno presaditi svoj dom na bliskoistočni pijesak. Njegova kćerka Jelena imala je drugi prioritet: uputila je službeni upit može li sa sobom u avion ili na brod ukrcati i svog kućnog ljubimca, psa.

Na samom kraju migracionog procesa, pred peti val 1952. godine, iz opštine Subotica stigao je protest u kojem su se budući putnici bunili protiv zabrane izvoza bicikala. Naglašavali su da je proizvodnja bicikala u Jugoslaviji tek počela i da im je to osnovno sredstvo prijevoza bez kojeg ne mogu zamisliti život u novoj sredini.

Pored pravnih i birokratskih zapreka, ogromnu ulogu u svakodnevici emigranata igrala su i finansijska pitanja, odnosno način na koji se prebacivao preostali novčani kapital. Izvoz gotovog novca i stranih valuta bio je pod najstrožim režimom kontrole Ministarstva vanjske trgovine. Kako bi se izbjegao ilegalni odliv deviza, formiran je takozvani zbirni račun repatriraca, preko kojeg su se uplaćivala sredstva u Jugoslaviji koja su se potom trebala doznačiti doseljenicima po dolasku u Izrael. Međutim, kašnjenja u isplatama, nejasnoće oko kursnih lista i komplicirane potvrde dovodile su ljude do očaja. Sačuvane su pismene pritužbe pojedinaca koji su mjesecima nakon dospijeća u novu domovinu uzaludno čekali potvrdnice da je njihova skromna ušteđevina uopšte prebačena, što ih je ostavljalo bez ikakvih sredstava za život u prvim sedmicama.

Čak i kada bi izvozne dozvole za stvari bile uredno dobijene, transport imovine bio je izvor ogromnog stresa. Putnici su putovali putničkim brodovima ili vozovima, dok su njihove teške stvari i takozvani liftvani (veliki drveni kontejneri za namještaj) slati odvojenim teretnim transportom. To je značilo da su doseljenici sedmicama, pa i mjesecima, u novoj zemlji živjeli bez osnovnih stvari, čekajući da im prispiju koferi.

Gubici i zastoji bili su česti. Karl Vidrih piše u februaru 1949. godine iz Jaffe da se njegov kontejner nije pojavio na parobrodu „Bosna“. Neslužbeno je saznao da je zadržan u luci Rijeka, ali niko nije znao objasniti zašto. Anđelku Tajtacaku iz Netanje jedan je kofer u Rijeci jednostavno zaplijenjen i obilježen crvenom bojom kako se slučajno ne bi ukrcao.

Kulminacija logističkog haosa dogodila se tokom petog vala, kada su emigranati do Napulja putovali ekspresnim vozom, odakle su trebali hvatati brod za Haifu. Greškom željezničke stanice u Zagrebu, vagon s njihovom kompletnom prtlogom otkačen je i poslat sporim teretnim vozom satima ranije. Drama je riješena tek kada je izgubljeni vagon lociran na graničnom prelazu Sežana i pod rotacijama proslijeđen za Italiju. Za ljude koji su već napustili svoje domove, to je bio trenutak čiste agonije.

Spoznaja da ih u Izraelu ne čeka med i mlijeko naterala je jugoslavenske Jevreje na brzu transformaciju. Shvativši da moraju promijeniti zanimanja, u gradskim opštinama širom Jugoslavije samoinicijativno su organizovani ubrzani kursevi.

Najpopularniji su bili kursevi za vozače i automehaničare. U Beogradu je kurs počeo u septembru 1948. godine. Teorijsku nastavu držali su automehaničar Josif Polak i student tehnike Jakov Polak, dok se praksa odvijala u jednoj garaži te na dva zakupljena automobila od privatnika Aleksandra Čarapića i Velimira Bota. Svaki polaznik morao je odvoziti najmanje deset sati po gradskim ulicama prije nego što iziđe na polaganje pred komisijom Uprave saobraćajne policije. Interesovanje je bilo toliko da su formirane dvije grupe. Slični kursevi organizovani su i u Zagrebu, gdje je omladina željela po svaku cijenu otići s „opipljivim zanatom u rukama“.

Jednako važna bila je i jezička barijera. Doseljenicima je jasno poručeno da bez poznavanja hebrejskog jezika neće moći dobiti posao, čak ni ako su deficitarni stručnjaci. U Zagrebu je kurs obuke vodio penzionisani zagrebački nadrabin Hinko Urbah. Urbah, koji je iz rata izašao s velikim ugledom i koji je kasnije u Izrael odnio oko osamdeset spasenih svitaka Tore, suočavao se s hroničnim nedostatkom udžbenika. Zagrebačka opština morala je posuđivati knjige iz Subotice, dok je Savez preko američke humanitarne organizacije JOINT i diplomatskih kanala u Pragu pokušavao nabaviti nove komplete početnica.

Zanimljiv je i stav studenata. Premda su znali da diplomirani inženjeri ili agronomi nisu bili prva potreba bliskoistočne države, mnogi su svjesno odgađali odlazak. Studenti Mašinskog fakulteta u Beogradu, Oto Almozlino i Karlo Kudiš, te student poljoprivrede iz Subotice Vojislav Ungar, tražili su da se prebace u kasnije transporte samo da bi izašli na junske ispitne rokove i u Izrael stigli s diplomom u džepu. Znali su da im je diploma jedina dugoročna garancija protiv potpunog pada na društvenoj ljestvici.

Predavači i organizatori iz Saveza ulagali su velike napore da buduće doseljenike detaljno upoznaju i sa specifičnostima bliskoistočne geografije i klime. Upozoravano je da mediteranska i pustinjska klima zahtijevaju drugačiju garderobu i životne navike, te da teški evropski namještaj nije bio primjeren malim, provizornim stanovima ili šatorima.

Najradikalniji izraz anksioznosti predstavljali su pokušaji pojedinaca da, uprkos strogim zakonima, zadrže jugoslavensko državljanstvo ili obezbijede garancije za povratak. Pravilo FNRJ bilo je neumoljivo: potpisom zahtjeva za iseljenje trajno se odričete državljanstva i prava na povrat imovine.

Iz opštine Bitolj stigao je dopis o slučaju Marije Kon Dobrovšek i njenog supruga Vladislava Kona. Marija, po rođenju katolkinja, podnijela je molbu da ne ostane bez jugoslavenskog pasoša. Bojala se šta će se dogoditi ako joj suprug u Izraelu umre, želeći sačuvati legalnu mogućnost da se vrati majci i braći u Jugoslaviju. Arhiv ne bilježi odgovor, ali zakon nije davao prostor za takve ustupke.

Nasuprot njoj, bračni par Jova i Draga Gigović tražili su službenu potvrdu da će garantovano dobiti izraelsko državljanstvo onog trenutka kada kroče na tlo nove države. Unaprijed prestrašeni mogućnošću da ostanu u pravnom vakuumu, bez jugoslavenskog, a još uvijek bez izraelskog pasoša, odbijali su potpisati dokumente o ispustu iz državljanstva dok ne dobiju čvrste garancije.

Ovi pojedinačni slučajevi nisu bili samo administrativne bizarnosti, već najbolji pokazatelj dubokog unutrašnjeg loma kroz koji su prolazili migranti. Unatoč razočarenjima, birokratskim preprekama i izgubljenim koferima, ogromna većina jugoslavenskih Jevreja na kraju je uspjela pustiti korijenje u novoj domovini. Prilagođavanje je bilo sporo: nekadašnji vlasnici radnji stajali su za mješalicama na gradilištima, dojučerašnji studenti učili su upravljati teškim poljoprivrednim mašinama u kibucima, a gradske porodice navikavale su se na život u improviziranim naseljima. Bilo je, naravno, i onih koji razočarenje nisu mogli prebroditi, tokom pedesetih godina zabilježeni su pojedinačni i grupni zahtjevi za povratak u Jugoslaviju, naročito u trenucima akutnih političkih i vojnih kriza na Bliskom istoku, poput one 1956. godine.

Ipak, za većinu od preko sedam hiljada ljudi koji su između 1948. i 1952. godine napustili luke na Jadranu, odlukom da sjednu na kofere i zakorače u neizvjesnost započeto je potpuno novo poglavlje u kojem su osobna anksioznost i strah od sutrašnjice postepeno ustupili mjesto izgradnji novog života.

IZVOR: Milan Radovanović: “Anxiety and the Process of Organized Jewish Emigration from Yugoslavia to Israel (1948 – 1952)”