Zbog toga su oni dio izgubljene generacije. Oni su društveni mejnstrim; možda će glasati za Demokrate, možda za Itamara Ben-Gvira, ali se od svog siledžijskog ponašanja nikada neće oporaviti. Stekli su ga tokom služenja vojnog roka

Prošlo je tek nešto više od podneva u ponedjeljak na kontrolnom punktu na sjevernom izlazu iz Ramale. Kolona automobila proteže se u nedogled. Svakih nekoliko minuta dogodi se tek neznatno pomjeranje. Ovo je punkt DCO, na sjeveru Ramale. Ovo nije poput punkta za prelazak Zelene linije, koja razgraničava Zapadnu obalu, gdje se redovi protežu satima. Ovo je prije „lakši“ unutrašnji kontrolni punkt, jedina izlazna tačka iz nezvanične palestinske prijestolnice.

Niko ne svira, niko ne gunđa, niko ne pokušava preteći automobil ispred sebe. Ljudi sjede u svojim vozilima i čekaju na podnevnoj vrućini. Apatija onih koji čekaju u redu presudan je dokaz njihovog konačnog poraza. Neki automobili imaju žute (izraelske) registarske tablice, njihovi vozači su ili izraelski Arapi ili Palestinci iz Istočnog Jerusalema, dok drugi imaju palestinske tablice. Jevreja ovdje nema, jer u Ramali još uvijek nema jevrejskih naselja.

Dva maskirana vojnika upravljaju ovim beskrajnim redom, naoružani i zaštićeni od glave do pete, nalik na likove iz naučnofantastičnog filma. Njihovi pokreti su nagli i nervozni; vjeruju da moraju neprestano demonstrirati silu i jedva suzdržano nasilje. U nas su, naprimjer, uperili repetirano oružje. Lica su im prekrivena, možda iz stida, možda iz straha da ne budu snimljeni kamerom, ili pak kako bi djelovali što zastrašujuće.

Godinama čekam na kontrolnim punktovima, ali ovaj ovosedmični me demoralisao više od prethodnih. Nije bio ni nasilniji, ni ponižavajući, ni represivniji, ali je nekako bio drugačiji.

Nakon što je izbio rat u Gazi, Zapadna obala je također doživjela potpunu promjenu. Palestinci kažu da se to posebno primjećuje u načinu na koji se vojnici sada odnose prema njima, bez trunke ljudskosti. U poređenju s njima, nekadašnji vojnici sada im djeluju poput pripadnika Vojske spasa. Na Zapadnoj obali čeznu za vojnicima koji nisu propuštali trudnice na porođaju niti umiruće putnike. Ali tada su vojnici bar razgovarali sa svojim žrtvama.

Dolazi red na nas da priđemo kontrolnom punktu. Dok su se vojnici bavili automobilom ispred nas, njihova estetika pokreta i govor tijela odavali su nervozu i gubitak kontrole. Vozač ispred nas usudio se pomjeriti nekoliko centimetara naprijed bez prethodnog signala. To nisu bili vojnici iz neke manje obučene vojne jedinice. Njihova skupa oprema svjedočila je suprotno. Nisu izgledali niti zvučali kao ljudi s margina izraelskog društva. Kada su vidjeli moju ličnu kartu i novinarsku propusnicu, kao i dokumente fotografa Alexa Levaca, potpuno su izgubili razum.

„Vi ste Jevreji?“, zaprepaštenje je brzo zamijenio bijes. „Šta ste radili u Ramali?“, podviknuo je jedan od njih, dva puta. Susreli smo se s nekim ljudima. Ta kombinacija riječi, susreli-smo-se-s-nekim-ljudima-u-Ramali, za njih je bila potpuno neshvatljiva. Nije postojala u opsegu mogućnosti u njihovim glavama. U Ramali nema ljudi. Bili su bjesomučni.

„Uništavate zemlju!“, povikao je jedan od njih dva puta, dok su mu oči zamalo ispale iz duplji. Ožiljak mnogih takvih okršaja na kontrolnim punktovima natjerao me da šutim. Tek kada sam se udaljio, obuzela me tuga kakvu nikada ranije nisam osjetio na okupiranim teritorijama.

Ovi vojnici ove sedmice nisu ubijali djecu u Pojasu Gaze, niti su bilo koga bombardovali. Nego su njihovo siledžijsko, nasilničko ponašanje i osionost već toliko duboko usađeni u njih da se obrušavaju na svakoga koga sretnu. Ovi mladi ljudi obučeni su da budu nasilni hordići i rasisti u svakoj situaciji. Za njih više nema povratka. Nositi će to sa sobom do kraja života.

Zbog toga su oni dio izgubljene generacije. Oni su društveni mejnstrim; možda će glasati za Demokrate, možda za Itamara Ben-Gvira, ali se od svog siledžijskog ponašanja nikada neće oporaviti. Stekli su ga tokom služenja vojnog roka. Progutali su sve čime su ih hranili u vezi s ljudima koji prolaze pored njih na kontrolnim punktovima. Obučeni su da vjeruju kako štite našu sigurnost i ponosni su na svoje „smisleno“ služenje vojsci. Njihovi roditelji i prijatelji također su ponosni na njih. To doista i jest služba koja ostavlja dubok trag, zauvijek će iznutra razoriti vlastito društvo.