Autori su istraživanje zasnovali na arhivskoj građi, terenskom radu, svjedočenjima, relevantnoj stručnoj literaturi, izvještajima sudskih vještaka i obimnoj vizuelnoj dokumentaciji. U prvom dijelu knjige Bosanska krajina predstavljena je kao historijsko-geografski prostor, uz razmatranje uništavanja vjerskih objekata u kontekstu zločina protiv čovječnosti. Autori donose i širi prikaz uništavanja i oštećivanja džamija i drugih objekata Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini 1992-1995. godine.
U izdanju Univerziteta u Sarajevu – Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava objavljena je knjiga “Tragovi rušenja: Porušene i oštećene džamije u Bosanskoj krajini 1992–1995. godine i njihova obnova“, autora prof. dr. Muje Begića i Davora Midžića.
Djelo predstavlja rezultat višegodišnjeg, sistematičnog i empirijski utemeljenog istraživanja uništavanja i oštećivanja džamija i drugih objekata Islamske zajednice na prostoru Bosanske krajine tokom agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu od 1992. do kraja 1995. godine, kao i procesa njihove poslijeratne obnove.
Autori su istraživanje zasnovali na arhivskoj građi, terenskom radu, svjedočenjima, relevantnoj stručnoj literaturi, izvještajima sudskih vještaka i obimnoj vizuelnoj dokumentaciji. U prvom dijelu knjige Bosanska krajina predstavljena je kao historijsko-geografski prostor, uz razmatranje uništavanja vjerskih objekata u kontekstu zločina protiv čovječnosti. Autori donose i širi prikaz uništavanja i oštećivanja džamija i drugih objekata Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini 1992-1995. godine.
Središnji i najopsežniji dio knjige posvećen je pojedinačnom dokumentovanju porušenih, oštećenih i nakon agresije obnovljenih džamija na područjima medžlisa Islamske zajednice u Banjoj Luci, Bihaću, Bosanskoj Dubici, Bosanskoj Gradišci, Bosanskoj Kostajnici, Bosanskoj Krupi, Bosanskom Novom, Bosanskom Petrovcu, Cazinu, Ključu, Kotor-Varošu, Kozarcu, Mrkonjić-Gradu, Prijedoru, Prnjavoru, Sanskom Mostu i Velikoj Kladuši.
Rezultati istraživanja pokazuju da je od ukupno 248 džamija, koliko ih je na prostoru Bosanske krajine bilo 1992. godine, njih 208, odnosno 83,7 posto, potpuno uništeno ili oštećeno u većoj ili manjoj mjeri.
U općinama koje su bile pod privremenom okupacijom vojske samoproglašene Republike srpske uništene su gotovo sve džamije, mesdžidi i brojni drugi vakufski objekti. Džamije na područjima pod kontrolom Armije Republike Bosne i Hercegovine bile su izložene artiljerijskom i tenkovskom djelovanju srpskih jedinica, kao i jedinica samoproglašene Autonomne pokrajine Zapadna Bosna. Autori zaključuju da rušenje džamija nije predstavljalo niz izoliranih i pojedinačnih postupaka, nego dio strategije srpskih vojnih i policijskih snaga usmjerene na ubrzavanje progona Bošnjaka s područja pod njihovom okupacijom. Posebnu vrijednost djela predstavlja veliki broj fotografija porušenih i kasnije obnovljenih džamija i drugih objekata Islamske zajednice.
U trećem dijelu knjige obrađene su sudbine ubijenih i poginulih imama i učenika Gazi Husrev-begove medrese, kao i imama i drugih vjerskih službenika koji su bili nezakonito zatočeni, izloženi psihofizičkom zlostavljanju i drugim oblicima nasilja. Prema rezultatima istraživanja, na prostoru Bosanske krajine ubijeno je ili poginulo 19 imama i učenika Gazi Husrev-begove medrese.
Veliki broj imama bio je zatočen u koncentracionim logorima Omarska, Keraterm, Trnopolje i Manjača, kao i u drugim mjestima nezakonitog zatočenja koja su formirale srpske vlasti. Jedan broj imama bio je zatočen i u logorima pod kontrolom snaga Fikreta Abdića.
Djelo dokumentuje i proces poslijeratne obnove objekata Islamske zajednice. Prilikom obnove i ponovne izgradnje džamija na području bosanskohercegovačkog entiteta Republike srpske, vlasti u pojedinim općinama na različite su načine pokušavale spriječiti, otežati ili odugovlačiti njihovu izgradnju. Proces obnove pratile su i administrativne prepreke, promjene namjene vakufskih parcela, odugovlačenje izdavanja potrebnih dozvola i protivljenje ponovnoj izgradnji džamija na mjestima na kojima su se nalazile prije njihovog rušenja.
Uprkos tim preprekama, porušene džamije obnovljene su prvenstveno zahvaljujući upornosti, radu i materijalnoj podršci povratnika, vjernika, imama, muftija i drugih predstavnika Islamske zajednice.
Urednik knjige dr. sc. Muamer Džananović, te recenzenti prof. dr. Amir Duranović i dr. sc. Jasmin Medić istakli su da knjiga predstavlja rezultat višegodišnjeg, sistematičnog, empirijski utemeljenog i metodološki dosljednog istraživanja. Prema njihovoj ocjeni, posebna vrijednost djela ogleda se u korištenju širokog spektra izvora, uključujući arhivsku građu, rezultate terenskih istraživanja, svjedočenja, stručnu literaturu, izvještaje sudskih vještaka i obimnu fotografsku dokumentaciju. Takav pristup omogućio je autorima da sveobuhvatno prikažu razmjere i obrasce uništavanja džamija i drugih objekata Islamske zajednice, kao i institucionalni, vojni, policijski i politički kontekst u kojem je njihovo uništavanje izvršeno. Posebno je naglašeno da su autori događaje kontekstualizirali kroz historijski, demografski i društveno-politički prikaz svakog obrađenog područja, nakon čega su predstavili historijat pojedinih vjerskih objekata, okolnosti njihovog rušenja ili oštećivanja i proces poslijeratne obnove. Korištena su i svjedočenja imama, muftija, predstavnika Islamske zajednice i neposrednih svjedoka uništavanja, kao i stručne studije pripremljene za potrebe sudskih postupaka. Veliki broj fotografija porušenih i kasnije obnovljenih objekata ocijenjen je kao jedna od najznačajnijih odlika djela.
Prof. dr. Mujo Begić profesor je na Islamskom pedagoškom fakultetu i Pedagoškom fakultetu Univerziteta u Bihaću te šef Područnog ureda Bihać Instituta za nestale osobe Bosne i Hercegovine, dok je Davor Midžić uposlenik Muzeja Unsko-sanskog kantona.
