Dok na stadionima Svjetskog prvenstva 2026. španska reprezentacija demonstrira vrhunski nogomet, razlozi za podršku ovoj selekciji iz Bosne i Hercegovine odavno nadilaze same sportske okvire. Od principijelnog stava Madrida prema palestinskom pitanju i otpora populizmu Donalda Trumpa, preko neraskidivih veza izgrađenih tokom opsade Sarajeva, od „Distrikta Sarajevo“ u Barceloni do obnove Vijećnice i žrtve španskih novinara, podrška Španiji čin je dubokog poštovanja prema zemlji koja je pokazala kako se i u politici i na terenu brani dostojanstvo

Nogometna prvenstva često se svode na banalne sportske analize, statističke podatke i trenutnu formu igrača na terenu. Ipak, za one koji igru promatraju kroz širu društvenu i historijsku prizmu, izbor tima za koji se navija rijetko je slučajan. Na ovogodišnjem Svjetskom prvenstvu 2026. godine, dok se na sjevernoameričkim stadionima lome koplja oko titule prvaka, podrška španskoj reprezentaciji ne dolazi samo iz estetskih razloga. Naravno, Španija igra vrhunski, prepoznatljiv nogomet koji spaja tehničko savršenstvo s taktičkom disciplinom, no stvarni razlozi za simpatije leže duboko u sferi morala, historijskog pamćenja i principijelne vanjske politike.

U vremenu kada globalni akteri ignoriraju ljudska prava, napadaju druge države, otimaju predsjednike drugih država iz njihovih spavaćih soba, Madrid je pokazao danas tako rijetku političku dosljednost. Španski jasan i artikuliran stav prema pravima palestinskog naroda i zvanično priznanje države Palestine nisu bili čin diplomatskog hira, već demonstracija privrženosti međunarodnom pravu i elementarnoj pravdi. U eri u kojoj se pragmatizam prečesto koristi kao paravan za kukavičluk, Španija je odlučila ostati na strani istine, ignorirajući pritiske moćnijih saveznika.

Taj isti gard Madrid je pokazao i u širem geopolitičkom kontekstu, otvoreno se suprotstavljajući populističkim i izolacionističkim narativima koje personificira Donald Trump. Španska politika odbila je kapitulirati pred logikom brutalne sile, pozicionirajući se kao glas razuma i humanizma u duboko podijeljenom svijetu.

Ta dosljednost u odbrani ljudskog dostojanstva nije novost za one koji pamte devedesete godine na Balkanu. Dok je veći dio Evrope bio paraliziran neodlučnošću i diplomatskim eufemizmima, dok je gledao sa podsmjeho i sa strane klanicu nad cijelim jednim narodom, Španija je prema Bosni i Hercegovini razvila konkretan odnos pun solidarnosti. Španski plavi šljemovi nisu bili samo hladni posmatrači tragedije; njihova uloga u dostavljanju humanitarne pomoći i zaštiti civilnog stanovništva ostala je upisana kao svijetao primjer vojničke i ljudske časti.

Ali ta veza bila je mnogo dublja od pukog prisustva međunarodnih snaga. Ona je građena kroz institucije i građansku solidarnost. Barcelona je tokom najtežih godina opsade Sarajeva proglasila glavni grad Bosne i Hercegovine svojim neformalnim jedanaestim distriktom. To nije bio samo simbolički gest, već platforma kroz koju je kanaliziran ogroman val pomoći i ljudske topline. Kada su topovi utihnuli, Španci nisu otišli. Njihovo učešće u rekonstrukciji Sarajeva bilo je ogromno, a kruna tog angažmana svakako je obnova Vijećnice. Simbol sarajevskog stradanja i kulturocida ponovo je uzdignut iz pepela zahvaljujući, u najvećoj mjeri, španskim donacijama i stručnosti.

U toj borbi za istinu o Sarajevu i Bosni i Hercegovini, Španija je dala i ono najdragocjenije, ljudske živote. Španski novinari i fotoreporteri, poput Jordija Pujola Puentea koji je poginuo u Sarajevu u maju 1992. godine, svjesno su riskirali sve kako bi svijetu prenijeli istinu o brutalnosti opsade i agresije. Njihovi izvještaji nisu bili neutralni u odnosu na zločin; bili su profesionalno precizni i moralno angažovani, odbijajući da izjednače žrtvu i agresora.

Veza sa Španijom građena je i kroz institucije, ali i kroz individualne činove vrhunskih intelektualaca i umjetnika koji su odbili šutjeti. Veliki španski pisac Juan Goytisolo dolazio je u opkoljeno Sarajevo, osuđujući ravnodušnost zapadnog svijeta i pretvarajući sarajevsku tragediju u centralnu temu svog moralnog i literarnog angažmana.

Čuveni fotograf Gervasio Sánchez svojom je kamerom dokumentirao razorne posljedice opsade, a njegova kultna fotografija unutrašnjosti zapaljene i srušene Vijećnice, kroz čiju razorenu kupolu prodiru snopovi svjetlosti na gomile šuta, postala je planetarni simbol memoricida i otpora.

Kada danas gledamo Španiju, vidimo zemlju koja je uspjela pomiriti tešku historiju s modernim, progresivnim društvom. To je zemlja sunca, neposrednosti i visoke kvalitete života, ali i zemlja koja ne bježi od teških pitanja i odgovornosti. Ona predstavlja sve ono što bi Bosna i Hercegovina, sa svojim potencijalima, geografijom i temperamentom, mogla i trebala biti u nekoj boljoj budućnosti.

Zato navijanje za Španiju na ovom Svjetskom prvenstvu nije stvar površnog sportskog hira niti sladunjave nostalgije. To je čin poštovanja prema naciji koja je u najtežim trenucima pokazala šta znači biti prijatelj, i koja u današnjem, često ciničnom svijetu, i dalje bira da stoji na strani pravde.