Posljednji dobitnik Pritzkerove nagrade, čileanski arhitekta Smiljan Radić, potpuna je antiteza globalnim zvjezdanim graditeljima. U svom skromnom studiju od svega pet zaposlenih, ovaj umjetnik hrvatskih korijena stvara arhitekturu koja spaja filozofiju, poeziju i koncept utočišta, prkosno poručujući da svaka kuća mora biti prostor namijenjen isključivo razvoju neponovljivog i jedinstvenog ljudskog života

„Vjerujemo da smo zemlja / a istina je da smo jedva pejzaž“, zapisao je čileanski pjesnik Nicanor Parra u svojoj zbirci „Obra gruesa“ iz 1969. godine. Koristeći se picassovskom strategijom uzimanja elemenata s različitih strana kako bi ih spojio u nešto posve novo i lično, arhitekta Smiljan Radić posudio je upravo taj naslov za svoju monografiju ilustrovane arhitekture. Daleko od obične galerije izgrađenih objekata, u njegovom opusu prepliću se stihovi Parre i Pessoe, priče Borgesa i Wildea, crteži Le Corbusiera i sopstveni akvareli. Sve to oblikuje Radića, dobitnika prestižne Pritzkerove nagrade svojevrsnog Nobela za arhitekturu i jednog od centralnih gostiju Svjetskog kongresa arhitekture u Barceloni.

Radić je po mnogo čemu atipičan laureat. U njemu ima nečeg od boemskog pjesnika, sokratovskog filozofa ili arheologa. Na kongresu koji okuplja oko deset hiljada stručnjaka, on se pojavljuje u kožnim sandalama, širokim pantalonama i s okruglim naočarima koje mu vise preko ležerne košulje. Njegova impresivna visina otkriva slavenske korijene, sin je oca Hrvata i majke Britanke. Rođen u Santiagu de Chileu 1965. godine, s porodičnim vezama koje ga spajaju s prostorom balkanskog juga, Radić i u šezdeset prvoj godini zadržava dugu kosu i prepoznatljiv asketski senzibilitet.

„Pritzker predstavlja priznanje koje se prihvata s zahvalnošću, ali i s nekom vrstom neobičnog osjećaja. Već je rečeno da je to poput cunamija koji stigne i potom ode. Čekam da se sve ponovo smiri“, objašnjava Radić s osmijehom.

Ta želja za mirom sasvim je prirodna kada se uzme u obzir da je njegova kuća u Santiagu ujedno i njegov radni prostor, zbog čega objekat ne postoji na aplikaciji Google Maps. Riječ je o projektu koji je nazvao Zgrada malog buržuja, nastalom nakon što je srušio prethodnu porodičnu kuću kako bi podigao betonsku strukturu koja predstavlja manifest njegovog načina života. Unutar tog strogo projektovanog bloka smjestio je sopstveni stan, kancelariju i arhiv Fondacije krhke arhitekture, dok se na krovu nalazi bujni vrt sa smokvama, mušmulama i aromatičnim biljem.

Dok većina dobitnika Pritzkerove nagrade vodi multinacionalne kompanije s desetinama zaposlenih, pretvarajući svoja prezimena u globalne brendove, Radić prkosno ostaje na margini tog korporativnog svijeta.

„Istina je da su se nakon nagrade pokrenuli projekti koji su bili na čekanju. Stigli su i mnogi novi, ali većinu ne mogu prihvatiti jer je moj studio veoma mali, imamo tim od svega pet ljudi. I tako će i ostati. Nemam nikakvu potrebu da ga širim“, priznaje čileanski arhitekta.

Njegov odnos prema fenomenu takozvanih starchitects lišen je sujete i profesionalne ljubomore. Slijeganjem ramena odbacuje nametnute etikete i objašnjava kako mu to zapravo nije bitno, sve dok se stvara dobra arhitektura.

„Ono što očekujem od Pritzkerove nagrade jeste da mi kupi vrijeme. Morao sam sedmicama putovati i odgovarati na intervjue poput ovog. Sada se nadam povratku projektovanju, što je jedino važno, kako bih se mogao još više posvetiti svojim idejama i podići njihov kvalitet.“

Priznaje da osjeća izvjesni zamor od velikih kongresa i konvencija, slikovito opisujući kako se čovjek u sedmoj deceniji života na takvim mjestima počinje osjećati poput uličnih propovjednika koji stalno ponavljaju iste teze, što na kraju postaje dosadno i samom govorniku. Iz tog razloga je svoje predavanje u Barceloni zamislio kao opušten razgovor s prijateljem i profesorom Enriqueom Walkerom o konceptu krhke arhitekture.

Pravi razlog njegovog boravka u Evropi je rad na konkretnim projektima. Nakon što je realizovao Solo Hotel u futurističkoj koloniji Solo Houses u španskoj regiji Aragon, Radić trenutno vodi ambicioznu rekonstrukciju Kongresne palate Fira u Barceloni. Njegov pobjednički projekat pod nazivom Artefakt predviđa laganu metalnu strukturu i povišenu zelenu pasarelu koja se prostire na više od dvije hiljade kvadratnih metara, što predstavlja direktnu primjenu njegovih krovnih vrtova na monumentalnoj skali.

Dok prolazi kroz konferencijske sale, mlađe kolege s divljenjem šapuću prepoznavajući u njemu posljednjeg laureata, ali Radićev vizuelni identitet više asocira na njegovo tromjesečno putovanje Indijom s polovine devedesetih godina, na koje je otišao sa suprugom, kiparkom Marcelom Correom. Upravo je s njom realizovao jedan od svojih prvih i najintimnijih projekata u čileanskim Andima.

„Ona mi je pričala o jednom mjestu na planinskom vijencu gdje ja nikada ranije nisam bio, opisujući mi kolibu od dvadeset četiri kvadratna metra. Na osnovu tog opisa projektovao sam kuću i potom smo je izgradili. Nismo je radili potpuno sami, ali smo bili maksimalno uključeni i veliki dio je napravljen ručno“, prisjeća s arhitekta.

U toj planinskoj kući rođena je ideja utočišta koja će ostati trajni potpis svih njegovih kasnijih monumentalnih djela, od vinarije VIK u čileanskom pejzažu do velikog Teatru del Biobío.

„Pojam utočišta ima veze s izolacijom, ali i sa spoznajom da se unutar tog prostora, bila to soba, kuća ili koliba, može odvijati jedan jedinstven život. To je život koji ima vrijednost sam po sebi, čak i kada djeluje standardizovano. Utočište se uvijek bavi time kako harmonizovati arhitekturu s tim neponovljivim životom koji se ne može proizvesti na nekom drugom mjestu. Tu nije riječ o individualizmu, već o unikatnosti svake osobe. To je ono što pećinu jednog pustinjaka transformiše: ne nazivate je pećinom, već kućom.“

Ta filozofija bila je vidljiva i u privremenom paviljonu Serpentine Gallery koji je projektovao u Londonu 2014. godine. Britanska štampa ga je proglasila najčudnijim paviljonom u istoriji, pitajući se da li je riječ o džinovskoj čahuri, scenografiji za paganske rituale ili kamenom bloku od šezdeset tona. Radić se danas s neskrivenim zadovoljstvom prisjeća tih reakcija, jer voli kada njegova arhitektura proizvodi osjećaj neobičnosti i provocira čula.

„Inspiraciju sam pronašao u tradiciji istorijskih paviljona iz romantičarskih vrtova, poput grčkih hramova ili japanskih ribnjaka. To su uvijek bili objekti koji su pozivali na putovanje, poput vremenskih kapsula. Pokušao sam taj koncept prevesti u savremeni kontekst“, objašnjava arhitekta.

Sličan javni dijalog izazvao je i pomenuti Teatro del Biobío, kada je Radić postavio monumentalnu bijelu kocku na obali rijeke u gradu Concepciónu. Iako u početku nije naišao na odobravanje lokalne zajednice zbog svoje stroge i monotone spoljašnjosti, objekat je ubrzo počeo osvajati međunarodne nagrade, a turski i evropski kritičari hvalili su unutrašnji prostor koji potpuno mijenja percepciju posjetilaca.

„Ono što je zaista važno jeste da smo kroz taj projekat pokušali promijeniti skalu javnih institucija u Čileu. Za razliku od Evrope, javne narudžbe u Čileu tradicionalno imaju domaće, skromne dimenzije. Mi smo naduvali volumen, ali smo radili s izuzetno oskudnim i jeftinim materijalima kako bismo ostali u okvirima skromnog budžeta“, napominje Radić.

Ovaj refleks prema društvenoj stvarnosti vuče korijene iz njegovih studentskih dana na Pontifikalnom univerzitetu, koje su obilježili posljednji trzaji Pinochetove diktature i studentski protesti koji su prethodili referendumu 1988. godine.

„Politika je na presudan način uticala na arhitekturu. Arhitektura je politika, ona nikada nije neutralna jer je neraskidivo povezana s javnim kontekstom. U Čileu je javni prostor istorijski zapostavljen i nerazvijen, tako da imate veliku sreću kada dobijete priliku da radite za državnu administraciju“, ističe laureat, dodajući da je upravo u trenucima sticanja diplome njegova zemlja zakoračila u demokratiju i ekonomski rast koji je otvorio prostor za obnovu trgova i parkova izgubljenih tokom vojne hunte.

Ipak, u malim formama i privatnim narudžbama Radić pronalazi prostor za stvaranje onoga što naziva kućama izvan sebe.

„Mrzim tkućaste kuće“, kaže rezolutno, objašnjavajući da pod tim pojmom podrazumijeva objekte koji imaju neku vrstu lažne poze, šminku koja treba zadovoljiti opšteprihvaćenu sliku o tome kako dom treba izgledati, gubeći pritom svoju početnu jednostavnost.

„Kuća izvan sebe polazi od dubokih kulturoloških korijena, ali se transformiše u nešto potpuno drugačije, nešto što gubi tlo pod nogama. To je kao kada neko izgubi sposobnost da razluči šta je stvarnost, a šta ne. Takve kuće su izuzetno privlačne i nevjerovatno teške za izvođenje. Čovjek mora biti malo lud da bi ih napravio kako treba. Ako ste potpuno zdravi ili nemate taj malo lutajući um, takav projekat jednostavno ne uspijeva.“

Dok završava posjetu Evropi, ovaj arhitekta s dušom pustinjaka već dugo razmišlja o svom idealnom projektu, svojoj konačnoj kući. Objekat još uvijek nema definisanu lokaciju jer zahtijeva vrijeme za razvoj, ali Radić zna da će biti izgrađen od drveta i da će predstavljati kolaž sastavljen od dijelova kuća koje je vidio širom svijeta. Biće to prostor koji će u sebi nositi najbolje stubove, vrata i tavanice koje je sreo na svojim putovanjima.

Kada govori o idealnom svodu, nema nikakvu dilemu da je to onaj koji pruža pogled sa crkve San Salvador kod mosta Rialto u Veneciji, gdje tri kupole u nizu stvaraju specifičan svjetlosni efekat. Na pitanje da li je moguće venecijansko nebo preseliti u Čile, Radić se samo zagonetno smješka. Možda običan graditelj to ne može izvesti, ali arhitekta koji razmišlja kao pjesnik svakako može, podsjećajući nas na Parrine riječi da ljudi na kraju ionako postaju samo dio pejzaža koji ih okružuje.

IZVOR: El Mundo