U Velikoj galeriji Bosanskog kulturnog centra u Tuzli, otvaranjem izložbe i tribinom pod nazivom “Alija efendija Klančević: refleksija bošnjačkog antifašizma” autora Emira Šečića i Mehe Manjge, javnosti su predočeni rezultati višemjesečnog naučno-istraživačkog projekta koji osvjetljava jednu od najmonumentalnijih, a decenijama prešućivanih epizoda građanske hrabrosti u okupiranoj Evropi. Riječ je o dramatičnim događajima iz ljeta 1942. godine, kada je srebrenički imam Alija efendija Klančević, zajedno sa sinom Nazifom i grupom uglednih lokalnih Bošnjaka, direktnom intervencijom i izlaganjem vlastitih života ispred ustaških cijevi spriječio planirani pokolj oko 3.500 zatočenih Srba srebreničkog sreza

Naučno-istraživački projekti koji se bave marginaliziranim epizodama iz Drugog svjetskog rata na prostoru Bosne i Hercegovine rijetko donose samo historiografske podatke. Oni češće otvaraju duboka pitanja o mehanizmima kolektivnog zaborava i političke selekcije unutar zvaničnih narativa. Tribina i otvaranje izložbe pod nazivom “Alija efendija Klančević: refleksija bošnjačkog antifašizma” u Velikoj galeriji Bosanskog kulturnog centra u Tuzli, čiji su autori Emir Šečić i Meho Manjgo, predstavlja upravo takav historiografski rez.

Ovaj događaj, praćen umjetničkim doprinosom slikara Fikreta Ibričića i institucionalnom podrškom tuzlanskog muftije dr. Vahid-ef. Fazlovića, poslužio je kao povod za širu analizu sudbine srebreničkog imama Alije efendije Klančevića i lokalne društvene elite koja je u ljeto 1942. godine izvela jednu od najvećih, a istovremeno najmanje poznatih akcija spašavanja civilnog stanovništva u okupiranoj Evropi.

Zahvaljujući višemjesečnom radu autora na arhivskoj građi, javnosti je predočena dokumentacija o sprečavanju masovnog pokolja oko 3.500 građana srpske nacionalnosti sa područja srebreničkog sreza. Unatoč razmjerama ovog čina, ime Alije Klančevića i njegovih saradnika decenijama je ostalo izvan službenih udžbenika, monografija i javnog prostora. Razlozi za ovakvu amneziju nisu historiografske prirode, već su duboko ukorijenjeni u ideološkim okvirima poslijeratnog sistema koji nije dopuštao da nosioci građanskog i humanitarnog otpora fašizmu budu ličnosti iz vjerskog i tradicionalnog miljea.

Kako bi se u potpunosti razumjelo značaj intervencije srebreničkih Bošnjaka, potrebno je rekonstruirati vojni i politički kontekst istočne Bosne tokom 1942. godine. Nakon sloma ustaške vlasti u prvim mjesecima ustanka, na prostor Podrinja stižu elitne i ekstremne jedinice Nezavisne Države Hrvatske, predvođene Crnom legijom pod komandom Jure Francetića. U ljeto te godine, teror doseže svoj vrhunac. Lokalni ustaški zapovjednik, natporučnik Kurelac, pokreće masovna hapšenja srpskog civilnog stanovništva s ciljem potpune fizičke likvidacije na tom području.

Prostor srebreničkog sreza bio je poprište sistematskog sakupljanja muškaraca, žena i djece koji su privremeno zatvarani u lokalne barake i improvizirane logore. Historiografske analize potvrđuju da su ustaške vlasti već imale pripremljene jame za masovne egzekucije. Logika ustaškog aparata bila je brza i administrativno hladna, a eliminacija preostalog srpskog stanovništva smatrana je gotovom činjenicom. U situaciji potpunog bezvlašća i vojne nadmoći Crne legije, suprotstavljanje takvoj mašineriji značilo je direktan ulazak u zonu smrtne opasnosti za svakoga ko bi pokušao poremetiti planirani tok operacije.

Informacija o pripremanom pokolju stigla je do ustaških krugova sasvim slučajno, kada je jedan oficir prenio operativne namjere natporučnika Kurelca Nazifu Klančeviću, sinu srebreničkog imama. Shvatajući hitnost situacije, Nazif je odmah alarmirao svog oca Aliju efendiju Klančevića. U tom trenutku pokreće se specifičan mehanizam lokalne solidarnosti koji demantira tezu o pasivnosti civilnog društva pod okupacijom. Imam Alija Klančević je odmah okupio najuglednije bošnjačke prvake Srebrenice.

Među ključnim akterima ove grupe našli su se Hakija Siručić, Avdo Siručić, Suljo Mehmedović i Sulejman-beg Hafizbegović. Ova neformalna, ali izuzetno utjecajna grupa srebreničkih Bošnjaka odlučila je upotrijebiti sav svoj društveni i porodični ugled kako bi se suprotstavila vojnim vlastima. Intervencija je tekla na dva kolosijeka: direktnim fizičkim i verbalnim suprotstavljanjem lokalnim ustaškim komandantima u samoj Srebrenici, te hitnim slanjem apela i pritisaka prema regionalnim vlastima u Tuzli.

Izvještaji i kasnija svjedočenja potomaka ukazuju na dramatične trenutke u kojima su ovi ljudi vlastitim životima stali između naoružanih ustaških jedinica i zatvorenih civila, jasno dajući do znanja da se egzekucija ne može izvršiti bez eliminacije same bošnjačke elite. Rezultat ovog koordiniranog i hrabrog pritiska bio je neočekivan za ustaški aparat: iz Tuzle stiže zvanično naređenje o hitnom puštanju svih zatvorenih Srba na slobodu, čime je planirani masakr privremeno osujećen, a sakupljeni narod vraćen kućama.

Da bi se razumio motivacijski sklop čovjeka koji predvodi ovakav čin, nužno je analizirati njegov životni put kroz dokumentaciju koja se danas čuva u Gazi Husrev-begovoj biblioteci. Alija efendija Klančević rođen je 1881. godine u Srebrenici. Njegovo obrazovanje, započeto u rodnom mjestu, nastavljeno je u zvorničkoj Podrinjskoj medresi na samom kraju devetnaestog stoljeća. Nakon povratka u Srebrenicu, sa suprugom Safijom osniva porodicu i dobija sinove Nazifa i Abdulaha, posvetivši se imamskom pozivu koji će obavljati punih pola vijeka.

Njegov radni vijek, koji se protezao od 1901. do smrti 1951. godine, obuhvatio je četiri potpuno različita društveno-politička sistema: Austro-Ugarsku monarhiju, Kraljevinu Jugoslaviju, Nezavisnu Državu Hrvatsku i rani period socijalističke Jugoslavije. Tokom svih ovih faza, Klančević je radio u izuzetno teškim materijalnim okolnostima, često bez redovnih primanja, preživljavajući od skromne pomoći lokalnog vakufa i solidarnosti stanovništva.

Iako je kao pismen i školovan čovjek imao brojne prilike za prelazak u profitabilniju državnu službu, njegova privrženost Islamskoj zajednici i lokalnoj zajednici ostala je nepokolebljiva do kraja života. Ta vrsta duboke ukorijenjenosti u etički kodeks vlastite tradicije objašnjava i njegovu reakciju iz 1942. godine; za njega zaštita komšija nije bila stvar političkog kalkuliranja, već fundamentalna vjerska i ljudska dužnost.

Fenomen potpunog prešućivanja ovog događaja nakon 1945. godine otvara prostor za kritičko preispitivanje načina na koji je socijalistička Jugoslavija konstruirala pojam antifašističkog otpora. Službena politika sjećanja favorizirala je isključivo partizanski, komunistički organizirani otpor, dok su svi oblici autonomnog, građanskog ili vjerski motiviranog humanizma sistematski marginalizirani. U Srebrenici su nakon rata javne ustanove, poput osnovne škole i gimnazije, dobile imena po partizanskim herojima Mihajlu Bjelakoviću i Midhatu Haćamu, ličnostima koje nisu bile iz tog kraja, dok su lokalni spasioci Alija i Nazif Klančević ostali potpuno izostavljeni iz javnog pamćenja.

Ovakva praksa bila je direktna poslijedica ideološke matrice prema kojoj su vjerski službenici, a posebno imami, apriori etiketirani kao konzervativni ili reakcionarni elementi. Priznavanje da je jedan tradicionalni imam, koristeći resurse islamske građanske elite, izveo akciju spašavanja 3.500 ljudi narušilo bi monopol Komunističke partije nad tekovinama antifašizma. Sličnu sudbinu doživio je i tuzlanski muftija Šefket-ef. Kurt, čija je intervencija na Badnje veče 1942. godine spriječila uništenje tuzlanskih Srba i njihove crkve.

Iako su u naučnim krugovima ovi postupci prepoznati kao ekvivalent onome što je u evropskoj historiografiji prepoznato kroz djelovanje ličnosti poput Oskara Schindlera, u domaćem kontekstu oni su svjesno prepušteni tišini privatnog porodičnog sjećanja. Nazif Klančević, unatoč svom obrazovanju i činjenici da je odbio članstvo u Partiji, nakon rata nije proganjan upravo zbog prešutnog poštovanja lokalnog srpskog stanovništva koje je pamtilo njegovu ulogu, ali sistem nikada nije dopustio da to poštovanje preraste u institucionalno priznanje.

Mora se reći i kako se historija Srebrenice i okoline tokom Drugog svjetskog rata ne može posmatrati kroz linearne i jednostavne narative. Godinu dana prije Klančevićeve intervencije, u jesen 1941. godine, Srebrenica je pretrpjela teror četničkih jedinica iz okoline Vlasenice, Milića i Bratunca. Pod komandom Rajka Ćelonje, ove formacije su opljačkale grad i izvršile prva ubistva civilnog stanovništva, među kojima je bio i Vejsil Ustić, djed poznatog bosanskohercegovačkog glumca Emira Hadžihafizbegovića. Ti događaji unijeli su dubok strah među lokalne Bošnjake, što ulogu Alije Klančevića iz 1942. godine čini još kompleksnijom: on i njegovi saradnici štite sunarodnike onih koji su samo godinu dana ranije vršili teror nad njihovim porodicama.

Međutim, krhki mir koji je uspostavljen nakon puštanja zatočenih Srba prekinut je novim valom nasilja 1943. godine. Prema kasnijim svjedočenjima, povod za naknadni ustaški pokolj nad srpskim stanovništvom bila je lična osveta Jure Francetića nakon pogibije njegovog mlađeg brata, pripadnika Ustaške mladeži, koji je stradao tokom partizanskog napada na grad. Taj potonji zločin izvršen je u tajnosti, mimo znanja bošnjačkih mahala koje su tek naknadno saznale za razmjere tragedije, što svjedoči o tome da lokalna elita, uprkos svom utjecaju, nije mogla trajno kontrolirati destruktivni aparat fašističke države.

Konačni, najtragičniji paradoks ove historijske hronike odigrao se na samom kraju dvadesetog stoljeća. Potomci porodice Klančević, koji su ostali živjeti u Podrinju, podijelili su sudbinu svog naroda tokom genocida u Srebrenici 1995. godine. Unuk Alije efendije, Jusuf Klančević, dokumentirao je gubitak velikog broja bliskih srodnika s očeve i majčine strane, uključujući porodice Đozić i druge srodne loze. Danas u Srebrenici više nema nijednog člana porodice Klančević. Ova činjenica zatvara tragičan krug u kojem je potomstvo čovjeka koji je spasio hiljade života svojih sugrađana nestalo s istog onog prostora na kojem je njihov predak demonstrirao vrhunski čin humanosti.

Izložba i tribina u Tuzli stoga nisu samo pokušaj korekcije historiografskih nepravdi, već i bolno podsjećanje na cijenu zaborava u društvima koja vlastitu historiju pišu isključivo po diktatu trenutnih političkih ideologija.

FOTOGRAFIJE: Medžlis IZ Tuzla