Otvaranje poslijeratnih arhiva Međunarodnog crvenog križa konačno je potvrdilo dugogodišnje sumnje: stotine istaknutih nacističkih i ustaških ratnih zločinaca, uključujući Adolfa Eichmanna, Josefa Mengelea i Ante Pavelića, izbjeglo je savezničku pravdu zahvaljujući logističkoj mreži unutar same Svete Stolice. Preko takozvanih „Pacovskih kanala”, skrivenih iza paravana humanitarnih crkvenih komisija i uz prećutno odobrenje pape Pija XII, visoki vatikanski zvaničnici obezbjeđivali su lažne identitete, novac i siguran prolaz ka Južnoj Americi i Bliskom istoku za ljude koji su samo nekoliko godina ranije hladnokrvno koordinirali uništenje miliona ljudskih bića

Holokaust je predstavljao sistematski progon i masovno ubistvo šest miliona Jevreja, ali i stotine hiljada Roma, homoseksualaca, komunista, liberala, konzervativaca, socijaldemokrata, Poljaka, osoba s invaliditetom, masona i Jehovinih svjedoka. Nacistička Njemačka posmatrala ih je kao građane trećeg reda u pokorenoj Evropi, koja je bila projektovana da postane ono što su najviši lideri Trećeg rajha nazivali „Hiljadugodišnjim rajhom“.

U kući na obali jezera Wannsee, u idiličnom predgrađu Berlina, 20. januara 1942. godine sastala su se četrnaestorica ljudi pod vodstvom Reinharda Heydricha, svemoćnog šefa SD-a, obavještajne službe SS-a. Među njima je bio i Adolf Eichmann, Heydrichova desna ruka i šef Odjela za jevrejska pitanja u Glavnom uredu sigurnosti Rajha (RSHA). Taj sastanak trajao je svega 87 minuta, ali je u tom kratkom vremenu koordinirana eliminacija miliona ljudskih bića širom Evrope.

Masovna strijeljanja počela su sedam mjeseci ranije, a u poljskom mjestu Chelmno gušenje Jevreja gasom vršilo se još od decembra 1941. godine. Wannsee, dakle, nije bio sastanak na kojem se donijela odluka o „Konačnom rješenju“, već operativni skup s ciljem da se taj proces provede brže i efikasnije. Svi prisutni dobro su razumjeli Hitlerove riječi od 30. januara te godine, kada je u Berlinu javno poručio da će rezultat rata biti potpuno uništenje Jevreja.

Historičar Herbert Luethy, u svom upečatljivom portretu „Der Führer“, objašnjavao je da Hitler nije bio nikakvo natprirodno biće, niti je na vlast došao osvajanjem poput Atile, biča Božijeg. Hitler je potekao iz bečke kanalizacije, a Göring, Himmler, Eichmann i mnogi drugi bili su tek sivi, bezlični ljudi iz sjenke. Više od 35 miliona ljudi stradalo je u Evropi tokom Drugog svjetskog rata od ruku ovih „sivih ljudi“. Najgora spoznaja leži u činjenici da je veliki broj tih dželata uspio pobjeći takozvanim „Pacovskim kanalima“, sigurnim putem koji su osmislili visoki zvaničnici Svete Stolice u sklopu Operacije Samostan ili Vatikanski hodnik, pod vodstvom biskupa Aloisa Hudala.

Na listi onih koji su iskoristili ove rute našli su se Eduard Roschmann, „Kasapin iz Rige“, Josef Mengele, „Anđeo smrti iz Auschwitza“, Franz Stangl, komandant Treblinke i Sobibora, Gustav Wagner, zamjenik komandanta Sobibora, Alois Brunner, organizator deportacija iz Francuske i Slovačke, Adolf Eichmann, jedan od glavnih arhitekata Konačnog rješenja, Erich Priebke, kapetan SS-a u Rimu i odgovoran za masakr u Ardeatinskim jamama, Otto Wächter, guverner distrikta Krakov odgovoran za smrt hiljada ljudi u gasnim komorama, Ante Pavelić, diktator pronacističke Nezavisne Države Hrvatske, Gerhard Bohne, koji je u okviru programa Aktion T4 usmrtio gasom 62.000 osoba s invaliditetom, Kurt Christmann, šef odreda smrti Einsatzgruppen D, Hans Fischböck, zadužen za eksproprijaciju jevrejske imovine u Austriji i Nizozemskoj, Albert Ganzenmüller, podsekretar Ministarstva transporta Rajha odgovoran za željezničke deportacije, Hans Hefelmann, ljekar odgovoran za ubistva hiljada djece s intelektualnim poteškoćama, Walter Kutschmann, koji je naredio strijeljanje poljskih profesora i intelektualaca u Lavovu, Erich Rajakowitsch, ključna figura Konačnog rješenja u Nizozemskoj, Walter Rauff, pukovnik SS-a i tvorac pokretnih gasnih komora, te Josef Schwammberger, komandant SS radnih logora u okolini Krakova. To su samo neka od imena hiljada nacista koji su vatikanskim rutama izbjegli pravdu i stigli do sigurnih utočišta u Južnoj Americi i na Bliskom istoku.

Prvi planovi za evakuaciju osmišljeni su dva mjeseca prije samog završetka rata. Vidjevši da je sve izgubljeno, Heinrich Himmler je pokrenuo operaciju Aussenweg (Put ka vani), a na njeno čelo postavio tridesetčetvorogodišnjeg SS kapetana Carlosa Fuldnera. Ovaj njemačko-argentinski oficir postat će u narednih pet godina, sve do 1950, ključna figura u bjekstvu ratnih zločinaca od savezničke pravde. Španija, Portugal, Maroko, Austrija i Italija pretvorile su se u tranzitne zone pod zaštitom Vatikana. Bjegunci su putovali s lažnim dokumentima i identitetima koje su većinom kreirali visoki zvaničnici Svete Stolice, od kojih su mnogi lično djelovali kao vodiči i zaštitnici zločinaca.

U Rimu se Fuldner sastao s ocem Krunoslavom Draganovićem, upravnikom hrvatskog zavoda Svetog Jeronima u ulici Via Tomacelli 132. Draganović je Himmlerovom izaslaniku potvrdio da je njegova organizacija spremna pružiti pomoć i utočište nacističkim zvaničnicima koji odluče pobjeći u Južnu Ameriku. Također je uvjerio Fuldnera da uživaju podršku Vatikana preko podsekretara Državnog sekretarijata, monsinjora Giovannija Battiste Montinija (budućeg pape Pavla VI). U dokumentu od 10. maja 1946. godine, agenti američke protivobavještajne službe izričito su ukazali na bliske odnose između Montinija i Ante Pavelića.

Fuldner je u Madridu uspostavio prvi kontakt s argentinskim biskupom Antoniom Caggianom, kojeg će papa Pio XII ubrzo proglasiti kardinalom. Caggiano, uvjereni antikomunista, putovao je u pratnji Stefana Guisana, franjevačkog sveštenika rođenog u Bernu. Otac Guisan je od 1944. godine sarađivao sa zavodom Svetog Jeronima pod komandom Draganovića, a radio je u sjedištu Papinske komisije za pomoć (PCA). Ova komisija je bila vatikansko tijelo zaduženo za izdavanje lažnih dokumenata bjeguncima.

Unutar PCA djelovalo je tridesetak svećenika iz različitih redova, najviše franjevaca, koji su krivotvorili pečate međunarodnih organizacija za pomoć izbjeglicama. Pomoć se sastojala od skrivanja, osiguravanja lažnih dokumenata, finansiranja putovanja i ustupanja spiskova s kontaktima na svakoj etapi bijega. Američki obavještajni izvještaji ukazuju na to da Draganović nije bio vrhovni autoritet u Operaciji Samostan; stvarna siva eminencija Vatikanskog hodnika bio je ultrakonzervativni i antikomunistički kardinal Eugène Tisserant.

Većina nacista izabrala je Vatikanski hodnik ili Rutu samostana kao najsigurniji pravac. Uglavnom su prolazili kroz crkvene institucije u Milanu ili Rimu, odakle su prebacivani do crkve Sant'Antonio di Pegli u Đenovi. Tamo su ih štitili svećenici Carlo Petranović i Edoardo Dömöter, a iz đenovljanske luke brodovima su isplovljavali prema Južnoj Americi.

Primjera radi, francuski kolaboracionisti i ratni zločinci Marcel Boucher, Fernand de Menou, Robert Pincemin i Émile Dewoitine dobili su specijalne vize za ulazak u Argentinu po direktnom nalogu kardinala Caggiana. Sva četvorica imala su pasoše Crvenog križa izdate u Rimu sa uzastopnim serijskim brojevima i preporuke samog Vatikana, a utočište su prethodno pronašli upravo u Svetom Jeronimu.

U ljeto 1948. godine u Rim su stigli Franz Stangl i Gustav Wagner. „Čuo sam da izvjesni Alois Hudal, vatikanski biskup u Rimu, pomaže katoličkim oficirima SS-a“, izjavio je Stangl tokom kasnijeg boravka u zatvoru u Njemačkoj, u intervjuu s novinarkom Gittom Sereny. Američki diplomata u Rimu, Vincent La Vista, zapisao je u svom izvještaju: „Od 1947. godine Vatikan je stvorio jednu od najvećih organizacija uključenih u ilegalno kretanje emigranata, uključujući i tražene naciste. U zemljama u kojima Crkva ima dominantnu ulogu, Vatikan je vršio pritisak na diplomatska predstavništva latinoameričkih država kako bi bivši nacisti, fašisti i drugi desni politički bjegunci dobili azil, pod uslovom da su antikomunisti. Opravdanje Vatikana za učešće u ovoj ilegalnoj trgovini ljudima svodi se na puko širenje vjere.“

Krajnje odredište dvojice visokih SS oficira bio je zavod Santa Maria dell'Anima, još jedna ključna tačka Operacije Samostan. Upravnik zavoda, austrijski biskup Alois Hudal, bio je glavni operativac Vatikanskog hodnika. Hudal, koji je bio na čelu ove institucije od 1923. godine, bio je poznat i kao „Crni biskup“ zbog svojih otvorenih simpatija prema nacističkom režimu i Heinrichu Himmleru. Agent američke protivobavještajne službe u Austriji, John Hobbins, zabilježio je: „Ako ste VIP član, trošak bjekstva iznosio bi oko 1400 dolara. Ruta je počinjala u Njemačkoj, nastavljala se kroz Austriju i završavala u nekom od vatikanskih samostana u Đenovi, odakle se kretalo brodom ka južnoameričkim lukama.“

Niko od njih u poslijeratnim procesima nije negirao Holokaust, deportacije, vozove smrti, gasne komore ni krematorijume. Rudolf Höss, bivši komandant Auschwitza koji je obješen 16. aprila 1947. godine, ostao je zapamćen po priznanju da je lično naredio ubistvo „najmanje milion Jevreja“. U svojim memoarima „Ja, komandant Auschwitza“, pisanim pred pogubljenje, zabilježio je svoju reakciju kada je saznao da će se u logorima uvesti gas radi brže likvidacije: „Priznajem bez oklijevanja da me je uvođenje gasa umirilo; uvijek sam se užasavao strijeljanja, naročito žena i djece. Nakon što smo pošteđeni tog krvoprolića, osjećao sam se smirenije.“ Slično tome, Franz Stangl je pred podređenima ponosno isticao da je uspješno rukovodio uništenjem stotina hiljada ljudi: „To je moj posao, uživam u njemu i osjećam se ispunjenim.“

Posebno mjesto u historiji beščašća zauzima Adolf Eichmann, SS-Sturmbannführer i glavni arhitekta Konačnog rješenja. Tokom suđenja u Jerusalemu tvrdio je da je prisustvovao masovnim ubistvima samo kao posmatrač. Uprkos detaljnim informacijama koje je iznio o mehanizmu likvidacije, Eichmann nikada nije priznao ličnu krivicu za ubistvo bilo koga, braneći se tvrdnjom da je bio zadužen isključivo za organizaciju transporta željeznicom. Eichmann je nakon rata pobjegao u Argentinu s lažnim dokumentima preko vatikanskih kanala. Drugi nacisti koji su izbjegli pravdu na ovaj način proveli su ostatak života skrivajući se, a pojedini su presudili sami sebi; Gustav Wagner se ubio 1980. godine na jednom imanju u Brazilu, dok se Hermann Höfle, stručnjak za istrebljenje i desna ruka Odila Globocnika, objesio 1962. u bečkoj zatvorskoj ćeliji čekajući suđenje.

Možda je najbolju definiciju ovih zločinaca, koji su pod stare dane u gradovima širom svijeta, pa i u njemačkim i austrijskim staračkim domovima za oboljele od Alchajmerove bolesti, izgledali kao bezopasni starci, dao čuveni lovac na naciste Simon Wiesenthal: „Od Eichmanna i Stangla naniže, devedeset posto mojih ‘klijenata’ bili su, i prije i poslije rata, ljudi čvrstih porodičnih principa, odani svojoj djeci, vjerni prijateljima, vrijedni radnici, uredni platiše poreza i divne komšije koje su uzgajale lijepe vrtove. Ali, kada bi obukli uniformu, pretvarali bi se u čudovišta, sadiste i ubice iz fotelje. Čim bi skinuli uniformu, ponovo bi postajali uzorni građani. Ja radim samo s činjenicama i svjedocima, ne bavim se psihoanalizom, ali često razmišljam o tome. Ključ je u onome što su radili ‘iz dužnosti’.“

Otvaranje arhiva Međunarodnog crvenog krsta iz poslijeratnog perioda konačno je stavilo tačku na dilemu da li su nacistički i ustaški ratni zločinci imali podršku Vatikana prilikom bjekstva prema Južnoj Americi, Siriji, Australiji ili Južnoj Africi. Odgovor je nedvosmislen: kardinali Montini, Tisserant i Caggiano osmislili su rute; uticajni biskupi i nadbiskupi poput Hudala, Sirija i Barrèrea vodili su procese kreiranja lažnih identiteta; dok su svećenici poput Draganovića, Heinemanna, Dömötera, Bucka i Petranovića vlastitom rukom potpisivali zahtjeve za izdavanje pasoša Crvenog križa osvjedočenim ubicama. Sve se to odvijalo uz prešutno odobrenje pape Pija XII.

IZVOR: Muy Historia