Aktivističke grupe koje stoje iza protesta dale su ilegalnim imigrantima proizvoljni rok do 30. juna da napuste zemlju, a mnogi se boje da će ultimatum prerasti u nasilje. U danima koji su prethodili roku, hiljade ljudi su u strahu napustile svoje domove i spavale napolju na trotoarima, otvorenim poljima i u improviziranim kampovima, nadajući se da će biti repatrirani u svoje matične zemlje. Nekoliko afričkih vlada je iznajmilo autobuse ili avione kako bi vratile svoje građane, a do danas je, prema policijskim podacima, repatrirano više od 25.000 ljudi.

U južnoafričkom gradu Durbanu, napetost je bila opipljiva. Prodavnice su spustile svoje roletne, a tišina, neuobičajena za ulice, bila je sveprisutna. Nekoliko hiljada demonstranata obučenih u zulu odjeću marširalo je kroz obalni grad. Mašući štapovima i palicama, vikali su „Abahambe!“ („Odlazi!“ na isi-zulu, najrasprostranjenijem jeziku u zemlji), fraza koja je postala glavni poklič antiimigracijskih protesta.

Južnoafrička Republika je u utorak zadržala dah dok su se širom zemlje odvijali novi masovni protesti, nakon višesedmičnog obračuna sa strancima u kojem su najmanje četiri osobe poginulo, a desetine hiljada ljudi je pobjeglo u potrazi za sigurnošću.

Aktivističke grupe koje stoje iza protesta dale su ilegalnim imigrantima proizvoljni rok do 30. juna da napuste zemlju, a mnogi se boje da će ultimatum prerasti u nasilje.

U danima koji su prethodili roku, hiljade ljudi su u strahu napustile svoje domove i spavale napolju na trotoarima, otvorenim poljima i u improviziranim kampovima, nadajući se da će biti repatrirani u svoje matične zemlje. Nekoliko afričkih vlada je iznajmilo autobuse ili avione kako bi vratile svoje građane, a do danas je, prema policijskim podacima, repatrirano više od 25.000 ljudi.

U gradu Pietermaritzburgu, 80 kilometara od Durbana, gdje je 29-godišnji državljanin Malavija ubijen od strane rulje nakon protesta 19. juna, stotine porodica su danima kampovale ispred napuštene zgrade.

Red se vijugao kroz zarasli vrt uoči protesta 30. juna. Iscrpljene majke i djeca sjedili su oko vatri, dok su ljudi utovarali svoje stvari, nagurane u torbe, u autobuse koji su išli prema sjevernoj granici Južne Afrike. Vlasti su brzo radile na deportaciji što većeg broja ljudi.

Jackson Makungwa stajao je u jednom od tih redova s  dva mala kofera: sve što je mogao ponijeti nakon 10 godina izgradnje života u Južnoj Africi. Dvadesetdevetogodišnjak, porijeklom iz Malavija, mislio je da je Južna Afrika „zemlja nade“, ali nije mogao obnoviti svoju radnu dozvolu dvije godine, objasnio je. „Nije da želim biti ilegalno u zemlji, ali sistem mi ne dozvoljava da ostanem legalno“, jadikovao je uzdišući.

Nepoželjni

Makungwa je sedmicama odolijevao sve većim molbama svoje majke da ode. Konačno je popustio nakon što je sedam muškaraca napalo prijatelja iz Malavija. „Rekli su da je rok 30., pa će me napasti ako ostanem“, objasnio je. Pokazao je fotografiju svog sina na telefonu, djeteta iz veze s majkom iz Južne Afrike. Nije uspio na vrijeme nabaviti putne dokumente za dijete. „Prisiljen sam da ga ostavim. Danas ima dva mjeseca“, rekao je.

Malo dalje, u improviziranom kampu koji su podigle porodice iz Zimbabvea, Lydiji Mpingashato je upravo rečeno da je otpuštena s posla čistačice. Djeca su trčala okolo dok su žene kuhale na otvorenoj vatri. Mnogi – uključujući i ljude s legalnim statusom – rekli su da su ih stanodavci iselili iz straha od odmazde zbog iznajmljivanja migrantima.

Mpingashato je čekala taksi u susjedstvu u kojem je živjela 17 godina kada joj je jedan muškarac prijetio. „Rekao mi je da će mi zapaliti kuću i ubiti porodicu“, rekla je. „Sada nemam plan; samo da se vratim kući i budem sigurna“, objasnila je. Njen 17-godišnji sin također je bio prisiljen pobjeći iz onoga što je bio jedini dom koji je ikada poznavao, ostavljajući za sobom mnoge južnoafričke prijatelje. „Kada je vidio kamp, rekao mi je: ‘Nikada nas zapravo nisu htjeli.'“

Mnogi Južnoafrikanci krive migrante iz drugih dijelova kontinenta za visoku stopu nezaposlenosti i kriminala u zemlji. „Ksenofobija i afrofobija nastaju tamo gdje se preklapaju ekonomska nesigurnost, visoka nezaposlenost, nejednakost, slabo upravljanje i loše upravljanje migracijama“, kaže Philile Ntuli iz Južnoafričke komisije za ljudska prava.

Zemlja, koja prema popisu iz 2022. godine ugošćuje oko 2,4 miliona stranaca (dokumentovanih i nedokumentovanih), ima dugu historiju nasilja nad migrantima. Ksenofobni neredi 2008. godine odnijeli su 62 života i raselili više od 150.000 ljudi. Još jedan val napada 2015. godine ostavio je najmanje pet mrtvih.

Kao odgovor na najnovije tenzije, vlada je pokušala smiriti bijes intenziviranjem obračuna s nedokumentiranom imigracijom. Policija kaže da je od januara uhapsila više od 50.000 nedokumentiranih migranata. U ponedjeljak navečer, predsjednik Cyril Ramaphosa sastao se s nekim od vođa protesta i upozorio Južnoafrikance da ne uzimaju zakon u svoje ruke.

Dok su marševi započinjali širom zemlje, raspoređene su jake sigurnosne snage u iščekivanju potencijalnih nemira. U Durbanu su helikopteri kružili iznad glava dok su policija i privatni zaštitari stajali na oprezu iz oklopnih vozila. Organizatori su pozvali demonstrante da ostanu mirni i izbjegavaju pljačku, ali neki učesnici su uputili jedva prikrivene prijetnje o tome šta će se dogoditi nakon “roka”.

Dok je gomila marširala pored oronulih stambenih zgrada, neki demonstranti su pokazivali na porodice koje su posmatrale s prozora, vičući im da napuste zemlju i praveći gestove prerezivanja grla. „Mogu namirisati strance“, rekao je čovjek koji je nosio štit.

„Bili smo ljubazni. Sutra nećemo biti. Poduzet ćemo mjere“, rekao je Nkosi Ndlovu, 48-godišnji pastor koji optužuje migrante da prodaju drogu lokalnoj omladini, uključujući i njegovu snahu.

Na rubu marša, 40-godišnja Mfundo Zulu izjavila je da migranti oduzimaju poslove Južnoafrikancima prihvatajući niže plate. „To su naša djeca, naša omladina je mrtva“, rekla je, pokazujući na kamp za beskućnike. S obzirom na to da su hiljade ljudi pobjegle iz zemlje posljednjih sedmica, rekla je da odjednom ima mnogo dostupnih poslova. „Sada će život biti bolji“, dodala je njena prijateljica. „Ne mrzimo ih, ali su predugo ostali.“

“Živimo kao da smo već mrtvi”

Mukandjwa Shomri iz Foruma organizacija za izbjeglice Južne Afrike smatra da južnoafrička vlada „ne čini dovoljno“ da počinioce ksenofobičnog nasilja pozove na odgovornost. „Kada pokušate podnijeti prijavu policiji, prvo što traže su vaši dokumenti“, objašnjava. „Napadaju nas na ulicama, u zajednici i u vladinim uredima.“

„Nada koju su mnogi od nas imali kao izbjeglice kada smo stigli u zemlju – da Južna Afrika brani ljudska prava, zemlja međunarodno priznata kao demokratska država – više ne postoji“, kaže on.

Razgovarajući telefonom iz skloništa, Leon kaže da se boji onoga što bi se moglo dogoditi nakon 30. juna. Ovaj tražitelj azila iz Demokratske Republike Kongo, koji je u Južnoj Africi od 2014. godine, bio je prisiljen da se skriva nakon što je njegov šator napadnut 19. juna. Traži da ga se identifikuje samo imenom.

„Čak nam i policija otvoreno govori da im je dosta nas, da bismo trebali napustiti zemlju“, kaže on drhtavim glasom. Uznemiravanje je uobičajeno godinama, „ali sada imaju priliku da to rade otvoreno“, dodaje. „Nakon 30. juna situacija će biti još gora“, boji se on.

Nekih dana Leon žali što je potražio utočište u Južnoj Africi, zemlji u kojoj je mislio da će pronaći mir. „Živimo kao da smo već mrtvi“, kaže on, dodajući: „Očekujemo sve.“

Izvor: El Diario