Nedugo nakon što je 1979. preuzeo vlast, Sadam Husein odlučio je uložiti milione u stvaranje iračke filmske industrije koja bi mogla konkurirati Zapadu. Njegov prvi veliki projekt trebao je biti historijski spektakl koji bi povezao njegovu stranku Ba'ath s revolucionarima koji su se borili za nezavisnost. Film, originalno nazvan “Al-Mas'ala Al-Kubra” (Veliko pitanje), trebao je biti irački odgovor na “Lawrencea od Arabije”. Za realizaciju ovog sna angažiran je iračko-britanski producent Lateif Jorephani.

U julu 1983. godine, film “Sukob lojalnosti” prikazan je prvi i gotovo posljednji put. Bio je to projekt rođen iz goleme ambicije, finansiran novcem od nafte i ličnom vizijom iračkog diktatora Sadama Huseina, koji je sanjao o stvaranju propagandnog epa koji bi parirao holivudskim blokbasterima. Film je trebao ispričati priču o rođenju modernog Iraka, o junačkoj pobuni protiv britanskih kolonijalista 1920-ih godina. No, priča iza kamere postala je daleko bizarnija i dramatičnija od one na platnu. Snimanje se pretvorilo u haotičnu odiseju obilježenu ratom, pijanim ispadima glavne zvijezde Olivera Reeda, međunarodnom špijunažom i brutalnim kaskaderskim scenama.

Nedugo nakon što je 1979. preuzeo vlast, Sadam Husein odlučio je uložiti milione u stvaranje iračke filmske industrije koja bi mogla konkurirati Zapadu. Njegov prvi veliki projekt trebao je biti historijski spektakl koji bi povezao njegovu stranku Ba'ath s revolucionarima koji su se borili za nezavisnost. Film, originalno nazvan “Al-Mas'ala Al-Kubra” (Veliko pitanje), trebao je biti irački odgovor na “Lawrencea od Arabije”. Za realizaciju ovog sna angažiran je iračko-britanski producent Lateif Jorephani. On je u filmskoj industriji radio još od 1950-ih godina, snimajući nekoliko niskobudžetnih filmova na Bliskom istoku. Kada su mu se za novi projekt obratili njegovi kontakti iz Huseinove vlade, novac nije bio nikakav problem. Zahvaljujući naglom rastu cijena nafte tokom 1970-ih godina, Irak je raspolagao velikim finansijskim sredstvima.

– Naši prijatelji u Bagdadu otišli su do velikog čovjeka i rekli mu: “Da bismo ušli u međunarodni filmski biznis, moramo razgovarati o novcu.” On im je rekao: “Koliko god je potrebno” – prisjetio se Jorephani.

S budžetom od oko 30 miliona dolara, usporedivim s onim koji je u isto vrijeme imao “Povratak Džedaja”, produkcija je mogla priuštiti velika imena. Muziku je komponovao Ron Goodwin, jedan od najvećih kompozitora filmske muzike, a glavna zvijezda bio je Oliver Reed, tada jedan od najpoznatijih, ali i najozloglašenijih glumaca.

Među britanskim glumcima koji su dobili ulogu bio je i Marc Sinden, sin slavnog glumca Donalda Sindena, mladić koji je tražio priliku za proboj. Za njega je put u Irak, zemlju o kojoj nije znao gotovo ništa, bio poput putovanja na Saturn. Međutim, njegova avantura dobila je neočekivan zaplet i prije nego što je napustio London. Nekoliko dana nakon što mu je izdata viza, na vrata su mu pokucala dvojica muškaraca u odijelima.

– Tvrdili su da su se predstavili kao službenici Foreign Officea. Pitali su me idem li u Irak. Nisam im morao reći datum, oni su ga već znali – ispričao je Sinden godinama kasnije.

Muškarci, za koje je Sinden pretpostavljao da su agenti MI6, apelirali su na njegov patriotizam. Objasnili su mu da je Sadam Husein, iako tada saveznik Zapada u ratu protiv Irana, nepredvidljiv vođa o čijem se režimu malo zna. Zatražili su od njega da tokom boravka u Bagdadu snimi nekoliko “turističkih fotografija” – komunikacijskih antena, vladinih zgrada, palača i svega što bi moglo imati vojnu vrijednost. Sinden je spakovao fotoaparat i krenuo na putovanje koje će mu zauvijek promijeniti život. Fotografije koje je snimio kasnije je prodao BBC-ju i ITN-u tokom Prvog zaljevskog rata, jer zapadne agencije nisu imale nikakve snimke Bagdada.

Snimanje u ratu

Filmska ekipa stigla je u zemlju koja je bila u ratu. Samo nekoliko sedmica prije početka snimanja, Sadam je napao Iran, započevši krvavi sukob koji će trajati osam godina. Producent Jorephani se sjećao kako su irački zvaničnici insistirali da se snimanje nastavi kako bi se stvorio privid normalnosti. Glumci su radili dok su iznad njihovih glava letjeli borbeni avioni na putu prema ratištu, a irački statisti i glumci nestajali bi sa seta preko noći, mobilizirani u vojsku, od kojih se mnogi nikada nisu vratili.

Središte društvenog života ekipe bio je hotel Mansour Melia u Bagdadu, oaza raskoši usred ratne zone. Upravo je ondje Sinden prvi put vidio Olivera Reeda. I to u nezaboravnoj pozi: visio je naglavačke s prozora na petom spratu, dok ga je za gležnjeve držao njegov tjelohranitelj, bivši francuski specijalac, dok je Reed urlao od smijeha.

– Nikada nismo saznali šta mu je Olly rekao da ga je toliko razljutio – smijao se Sinden.

Reedov boravak u Iraku bio je obilježen alkoholom. Izvan seta, pio je viski na flaše, izazivao svakoga na obaranje ruke i, na Sindenovo gađenje, pokazivao polaroidne fotografije sebe i svoje tada 17-godišnje djevojke Josephine Burge. Jednom je prilikom u hotelskom restoranu urinirao u praznu flašu vina i zatražio od konobara da to “uz njegove pozdrave” pošalje za susjedni sto, što je izazvalo tuču i bijes iračkih vlasti koje su tražile da ga se izbaci iz zemlje. Jorephani ga je jedva spasio. Ipak, kolege su tvrdile da je na setu Reed bio besprijekoran profesionalac – uvijek tačan, uvijek je znao svoj tekst.

Režiser Mohamed Shukri Jameel, smatran najvećim iračkim sineastom, vodio je set čvrstom rukom, često koristeći jahaći bič kako bi usmjeravao statiste. Vrhunac filma trebala je biti masovna konjička jurišna scena. Za nju je Jameel insistirao na korištenju zloglasne kaskaderske tehnike poznate kao “Running W”. Radilo se o žici postavljenoj tako da konjima u punom galopu saplete noge, uzrokujući njihov spektakularan, ali često smrtonosan pad. Tehnika je bila zabranjena u cijelom svijetu zbog okrutnosti prema životinjama, ali ne i u Iraku.

– Odlučili su da ćemo snimiti slavnu konjičku jurišnu scenu. Nakon pet ponavljanja i smrti nekoliko konja, scena je konačno bila gotova – rekao je Sinden, zgrožen brutalnošću kojoj je svjedočio.

Sadam Husein bio je emocionalno i finansijski uložen u projekt, do te mjere da je Reeda i Sindena lično pozvao na večeru u svoju predsjedničku palaču. Okružen generalima i svojim zloglasnim sinom Udayem, diktator je održao strastven govor na arapskom jeziku.

– Nisam imao pojma o čemu govori, ali jednostavno je poludio! Mogao sam to usporediti jedino s gledanjem Goebbelsa, čista snaga govorništva… Bili smo uvučeni u to – prisjetio se Sinden.

Jedan čovjek, međutim, nije bio impresioniran. Oliveru Reedu je bilo dosta. Htio je piće i povratak u hotel. Nagnuo se prema Sindenu i, pretpostavljajući da niko ne razumije engleski, glasno promrmljao: “Kakav kreten!” (What a cunt!). Večera je naglo završila. Dok je ispraćao goste, Sadam je prišao Reedu, rukovao se s njim i na savršenom engleskom rekao: “Gospodine Reed, nadam se da vas nisam previše udavio.” Ta je večera, kako se kasnije pokazalo, Sindenovom kolegi vjerovatno spasila život.

Nekoliko dana kasnije, dok je Sinden fotografirao po Bagdadu, osjetio je ruku na ramenu. Pripadnici Sadamove tajne policije, Mukhabarata, pratili su ga danima, pitajući se zašto se mladi Englez toliko zanima za najbezličnije dijelove grada. Odveden je u centar za ispitivanje i bačen u ćeliju bez prozora koja je zaudarala na povraćku. Skoro dva dana slušao je krikove mučenja iz susjednih ćelija, vjerujući da će i on doživjeti istu sudbinu. Još uvijek je imao rolu filma skrivenu u cipeli.

Nakon 30 sati, doveli su ga na ispitivanje. Polugolog su ga posadili na stolicu, a ispitivač mu je postavljao pitanja. U jednom trenutku, Sinden je izgovorio čarobne riječi.

Snimci u smeću

– Ovdje sam na poziv vašeg slavnog vođe, Sadama Huseina. On finansira film koji snimam. Večerao sam s njim prije sedmicu dana – rekao je.

Zbunjeni oficir je otišao. U roku od deset minuta, Sinden je bio u uredu upravnika, koji mu se izvinjavao, objašnjavajući da je iz palače stigla naredba za njegovo puštanje. Shvatio je da je vrijeme za bijeg. S izlaznom vizom koja je vrijedila samo 24 sata, Sinden je u kostimu britanskog oficira iz 1920-ih godina stigao na set, odradio svoju posljednju scenu, uskočio u taksi koji ga je čekao i pojurio prema aerodromu. U avionu Iraqi Airwaysa, dok su ga ispraćala dva borbena aviona, odahnuo je zajedno s ostalim putnicima. Kada je sletio na Heathrow, kleknou je i poljubio pistu.

Uprkos haosu, “Sukob lojalnosti” je završen. Prikazan je na Londonskom filmskom festivalu 1984. i čak je osvojio nagradu u Moskvi. No, nikada nije osigurao širu distribuciju. Nakon što je Sadam napao Kuvajt 1990. godine, sankcije UN-a učinile su bilo kakvu promociju nemogućom. Film je pao u zaborav, a filmske role su godinama skupljale prašinu u garaži producenta Jorephanija u Surreyju. Činilo se da je Sadamov ep zauvijek izgubljen.

A onda, decenijama kasnije, režiser Mohamed Shukri Jameel, koji je živio u egzilu u Jordanu, prekapao je po kontejneru ispred nedavno zatvorenog nacionalnog filmskog arhiva. Među hiljadama odbačenih rola, pronašao je ono što je tražio: jednu VHS kopiju filma “Al-Mas'ala Al-Kubra”. To bizarno remek-djelo, svjedočanstvo jedna lude ambicije i još luđe produkcije, tako je spašeno od zaborava.

Izvor: Express