Nacija „izmišljena usred Atlantika“, sazdana od vjetra, soli, plovidbe i ljudi koji su naučili da naprave mnogo od malo čega, prešla je za samo nekoliko decenija put od „neodržive zemlje“ do jednog od lidera globalnog ekonomskog rasta. Igranje njene reprezentacije na Svjetskom prvenstvu još je jedan primjer priče o otpornosti, žrtvovanju i golemom radu

Tog jutra 1975. godine, vrućina u Praiji bila je gotovo fizički opipljiva, gusta poput suhe magle. U tišini nezavisnosti koja je još uvijek mirisala na proslavu, benzinski motor kamioneta Ujedinjenih nacija zabrujao je penjući se Avenijom Amílcara Cabrala, sve dok se nije zaustavio ispred Vladine palate. Unutra su stručnjaci Svjetskog programa za hranu razvijali grafikone koji su nosili težinu presude da je Cabo Verde potpuno neodrživ.

Pedro Pires, tadašnji premijer, nije skidao pogled s impersonalnih brojki iz izvještaja, te je mirnoćom koja je sjekla težak zrak u prostoriji odgovorio da su nezavisnost već uzeli i da ova zemlja mora biti održiva jer su oni već odlučili da jesu. Izvještaj je otišao u ladicu, tvrdoglavost je ostala, a Cabo Verde je s vremenom izmislio sam sebe.

To je priča koja kruži kroz mnoga usta i preko raznih ostrva, gdje jedni kažu da je Pedro Pires lupio rukom o sto, dok se drugi kunu da nije ni trepnuo. Svi se ipak slažu u tome da je izvještaj arhiviran, a odlučnost ostala. Danas su brojke dale za pravo toj kreolskoj tvrdoglavosti jer se nakon prelaznog perioda pod vlašću jednopartijskog sistema između 1975. i 1990. godine, bogatstvo po glavi stanovnika na Cabo Verdeu uvećalo se pet puta od uspostavljanja demokratije.

Od tada, ovo je osma zemlja na svijetu po brzini rasta bogatstva po stanovniku. Demokratija je stigla 1991. godine i danas je ovaj mali arhipelag, nasuprot tolikim afričkim državama, najslobodnija zemlja Afrike koja je prema organizaciji Freedom House slobodnija čak i od Sjedinjenih Američkih Država.

Prvi demokratski izabrani šef vlade Carlos Veiga, koji je vodio Pokret za demokratiju, prisjeća se tadašnjeg skepticizma i uočenih prepreka kada su preuzeli dužnost, a bivša vlada im nije prenijela apsolutno ništa. Na svom stolu je zatekao svega tri dosijea koji su se odnosili na situacije nastale još za vrijeme jednopartijskog sistema, no tranzicija je prošla bez ispaljenog metka i demokratija je započela. Bila su to izazovna vremena u kojima je postojalo državno preduzeće EMPA koje je uvozilo svu robu.

Cijene su bile kontrolirane, ali je vladala sistemska nestašica i za nabavku običnog voća bile su potrebne veze, a trgovci su robu gomilali da bi je kasnije prodavali po višim cijenama. Kasnije, s otvaranjem, ekonomija je liberalizirana, svaki trgovac je prodavao onako kako je mogao i proizvoda je bilo više.

Podaci su neumoljivi i govore da je između 1990. i 2024. godine Cabo Verde bio osma zemlja s najvećim rastom na svijetu u pogledu bogatstva po stanovniku, mjereno paritetom kupovne moći, rastući gotovo četiri puta brže od Portugala, dok ga u Africi nadmašuje samo Ekvatorijalna Gvineja koja je profitirala od naftnog buma.

Prema organizaciji Freedom House, ova zemlja je najslobodnija na afričkom kontinentu, s ocjenom višom od one koju imaju Sjedinjene Američke Države, jer tamo nema političkih zatvorenika, cenzure medija niti vojske na ulicama. Uprkos brojnim izazovima, demokratija ovdje stabilno opstaje već 35 godina kroz redovnu smjenu izbora i rotaciju vlada, što su potvrdili i parlamentarni izbori održani u maju ove godine.

Objašnjavajući kako je Cabo Verde, bez ikakvog prethodnog višovjekovnog demokratskog iskustva, tako zdušno prihvatio i ispoštovao ovaj sistem, književnica Rosário Luz ističe da postoji radikalna razlika u modelima kolonizacije jer ova ostrva nisu kolonizovana zajedno s ostatkom Afrike, već u kontekstu Novog svijeta.

Prema njenim riječima, država Cabo Verde je formulirana skupa s Brazilom, Karibima i Sjedinjenim Američkim Državama, što je proizvelo potpuno drugačiji odnos prema državnom aparatu, a činjenica da zemlja nije prošla kroz razarajući rat za oslobođenje i da ima u osnovi formalnu vojsku koja djeluje kao neka vrsta administrativnog odjela, pružila je društvu mir neophodan za stabilan ekonomski rast. Iako najnoviji izvještaj Međunarodnog monetarnog fonda izuzetno pohvalno govori o Cabo Verdeu, naglašavajući da stabilnost u zemlji koja nema ni dijamante ni naftu za MMF vrijedi više od zlata, ove impresivne makroekonomske brojke ipak još uvijek ne stižu do džepa svakog običnog građanina na prašnjavim otočkim ulicama.

Ta promjena bila je rezultat konkretnih politika i stvaranja pravnog i političkog okvira koji bi omogućio strane investicije, jer Cabo Verde nije imao unutrašnje resurse za pokretanje razvoja. Najdostupniji sektor bio je turizam koji je doživio ogroman skok zahvaljujući stranim investicijama privučenim u to vrijeme. Nakon 35 godina, turizam je i dalje glavni ulog, iako poslovi koji se stvaraju za mnoge ostaju teški, s dugim radnim satima i niskim platama.

Ostrvo Sal je dragulj u kruni tog turizma i tamo stiže više od polovine posjetilaca, dok se hoteli poput Hiltona ili Melie redaju duž obale kao bijeli brodovi. Tradicionalni sektori i dalje opstaju, ali se ekonomija okreće i modernijim projektima, pa tako na vrhu jednog brda na ostrvu Santiago 14 vjetroturbina snažno koristi vjetar Atlantika, a ovaj projekat vrijedan 60 miliona eura danas napaja više od 50 hiljada domova domaćom tehnologijom i znanjem.

Ako je turizam bio motor, obrazovanje je bilo gorivo napretka. Bivši premijer i aktuelni predsjednik Republike, José Maria Neves, opisuje tihu revoluciju u kojoj je ulaganje u obrazovanje funkcionisalo kao najmoćniji društveni lift. Demokratizacija pristupa nastavi omogućila je da djeca ministara, ribara, stolara ili zidara studiraju u istoj javnoj školi, a zatim preko državnih stipendija završavaju fakultete širom svijeta.

Oličenje tog sistema je i nekadašnji guverner centralne banke Olavo Correia, koji je odrastao u siromašnom naselju u Praiji, a kasnije je zahvaljujući javnom školstvu i državnoj stipendiji stigao do Njemačke i u tridesetim godinama preuzeo ključne finansijske funkcije u zemlji, ostvarivši impresivnu karijeru koju u velikoj mjeri duguje i preduzetničkom duhu svoje majke. Književnica Rosário Luz objašnjava da specifičnost Cabo Verdea leži u drugačijoj historiji kolonizacije koja se odvijala u kontekstu Novog svijeta, skupa s Brazilom i Karibima, a činjenica da zemlja nije prošla kroz oslobodilački rat i da ima tek formalnu vojnu administraciju, pružila joj je potreban mir za stabilan razvoj.

Pojam „Kreolska avantura“, koji potiče iz istoimene knjige Manuela Ferreire, savršeno oslikava ideju da Cabo Verde nije kopija ničega, ni Portugala ni kontinentalne Afrike, već nacija izmišljena usred Atlantika i sazdana od ljudi koji su kroz istoriju naučili da naprave mnogo od malo čega. Još je 1967. godine Ferreira zapisao kako strašna borba za opstanak protiv suša, hronične i potpune gladi, nikada nije spriječila čovjeka s ovih prostora da postane društveni i ekonomski pokretač samog sebe i veliki graditelj otočkog kulturnog razvoja, što potvrđuje i činjenica da demokratija ovdje stabilno opstaje već 35 godina kroz redovne izmjene vlasti, uključujući i parlamentarne izbore održane u maju ove godine.

Ipak, taj mukotrpni historijski put blisko je povezan s emigracijom u Portugal, gdje danas živi više od 43 hiljade kaboverdijskih imigranata, čineći petu nacionalnost po brojnosti u toj zemlji, iako su dugo predstavljali najbrojniju i jednu od najstarijih doseljeničkih zajednica. Prvi veliki talasi iseljenika stigli su šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća bježeći od surove gladi, naseljavajući trošne zone u centru Lisabona ili gradeći barake na periferijama, s unaprijed određenom sudbinom u kojoj su muškarci radili na teškim građevinskim radovima kojima se Portugal ponosio, dok su žene postajale nevidljive čistačice u kancelarijama.

Iako su tokom osamdesetih godina Portugalci rado posjećivali prostore u kojima se prikazivala njihova kultura, uživali u tradicionalnoj kachupi i plesali uz ritmove morne i funanáe, ta naklonost je uglavnom ostajala u domenu iluzije jer se zajednica u stvarnom životu suočavala s dubokom isključenošću i teškim radom. Jedna od najvećih istorijskih mrlja u tom odnosu bilo je uskraćivanje državljanstva drugoj generaciji imigranata, čime su djeca rođena u Portugalu ostajala stranci u sopstvenom domu, a stigma opasnih predgrađa i geta ispunjenih siromaštvom i znojem trajno je obilježila sudbinu zajednice u državi koja je Cabo Verde oduvijek licemjerno nazivala svojim „omiljenim sinom“ i zemljom prema kojoj gaji najveće simpatije.

Uspjeh na nogometnom terenu idealno preslikava ovu državnu strategiju povezivanja i snalažljivosti. Sa svega 500.000 stanovnika na ostrvima, fudbalska baza bila bi previše oskudna da se selektor Pedro Leitão Brito Bubista nije okrenuo dijaspori koja broji blizu dva miliona ljudi. U grupi od 26 fudbalera pozvanih na Mundijal, njih 12 je rođeno na Cabo Verdeu, dok su preostala 14 potomci iseljenika u Holandiji, Portugalu i Sjedinjenim Američkim Državama.

Svi do jednog igraju u inozemstvu a njihovo ujedinjenje kroz osjećaj pripadnosti podrazumijevalo je da svi nauče pjevati nacionalnu himnu i progovore kreolski jezik, koji je zvanični u reprezentaciji. Primjer je kapiten Roberto Lopes Pico, koji je rođen u Irskoj i govorio samo engleski, a kreolski jezik i tradicionalne plesove naučio je tek u reprezentaciji, što pokazuje kako se grade snažne veze unutar tima.

U taboru Plavih morskih pasa vlada stroga kohezija bazirana na tradiciji, zajedničkom spremanju tradicionalnog jela kachupa, te slušanju autohtonih muzičkih žanrova kao što su funaná i morna.

Kada se igraju utakmice u unutrašnjosti afričkog kontinenta, ovi nogometaši bez ikakvog prigovora mijenjaju po nekoliko aviona i putuju ekonomskom klasom, a ukoliko žele bolje, sami doplaćuju razliku iz svog džepa, stavljajući interes nacionalnog tima ispred ličnog komfora.

Iako na samom arhipelagu nema profesionalnih nogometaša i većina momaka trenira tek nakon završenog radnog dana na poslovima koji trpe pritisak ljetnog turizma i otežanog međuotočkog transporta, izgradnja novih trening centara i vještačkih terena polako pokreće i domaći izvoz talenata kroz FIFA-ine mehanizme solidarnosti.

Selektor ističe da veličina zemlje i broj stanovnika ne određuju ispunjenje ciljeva te da njihov nastup na Svjetskom prvenstvu predstavlja signal nade za čitavu Afriku. Bez rezultatskog pritiska i frustracija, s jasnom željom da pokažu svoj ponos i identitet cijelom svijetu, ovi momci donose na veliku scenu autentični duh svoje zemlje koji najbolje oslikava dobro poznata deviza o gostoljubivosti i životu bez stresa.

Cijeli tekst u magazinu VISAO.