Jelo za koje se vjeruje da su ga prije nekoliko stoljeća iz Perzije donijeli Moguli, nekadašnji muslimanski vladari Indije, danas je meta hinduističkih nacionalista koji u njemu vide simbol neželjenog islamskog naslijeđa
Nogometni tereni i političke govornice nisu jedina mjesta na kojima se u Indiji crtaju linije razgraničenja; rat se već godinama vodi i u kuhinjama. Birijani, jedno od najpopularnijih jela od riže, mesa i aromatičnih začina na azijskom potkontinentu, našao se u središtu političko-religijskog sukoba.
Jelo za koje se vjeruje da su ga prije nekoliko stoljeća iz Perzije donijeli Moguli, nekadašnji muslimanski vladari Indije, danas je meta hinduističkih nacionalista koji u njemu vide simbol neželjenog islamskog naslijeđa.
Ono što je decenijama funkcionisalo kao kulinarski kohezivni faktor koji spaja različite kaste i religije, pod vladavinom desničarske Narodne partije Indije (BJP) pretvoreno je u političko oružje. Kampanja protiv birijanija eskalirala je do te mjere da su u pojedinim saveznim državama, poput Harijane, formirane takozvane „birijani policije“.
Ove patrole, često potpomognute radikalnim hinduističkim grupama koje se samozvano nazivaju zaštitnicima krava, upadaju u ulične radnje i privatne domove kako bi uzimale uzorke jela i provjeravale sadrži li ono govedinu čija je konzumacija zabranjena u većem dijelu zemlje jer hinduisti kravu smatraju svetom životinjom.
Sociolozi upozoravaju da ova vrsta gastronomskog nadzora ima mnogo dublju političku pozadinu od same brige o porijeklu mesa. Hrana je oduvijek bila temelj društvene gramatike, a u kontekstu indijske radikalne desnice, birijani se koristi za kreiranje narativa o „drugima“. Hinduističke supremacističke grupe aktivno nastoje pretvoriti riječ „birijani“ u uvredu i političku etiketu. Izraz „žderač birijanija“ postao je šifra za indijske muslimane, kojom se perfidno dovodi u pitanje njihova lojalnost državi.
Pritisak na ulične prodavce, uglavnom muslimane, intenzivira se u vrijeme velikih hinduističkih praznika kada se od njih zahtijeva da zatvore radnje, što direktno ugrožava njihovu egzistenciju. Narativ je otišao toliko daleko da su visoki politički zvaničnici vladajuće stranke tokom izbornih kampanja koristili retoriku u kojoj su demonstrante i političke neistomišljenike optuživali da ih opozicija „hrani birijanijem“, šaljući poruke da država prema njima treba primijeniti silu.
Historijski paradoks leži u činjenici da je birijani, uprkos svojim jasnim muslimanskim korijenima i evoluciji kroz mogulske dvorske kuhinje, odavno nadrastao religijske okvire i postao neslužbeno nacionalno jelo Indije. Podaci sa vodećih indijskih aplikacija za dostavu hrane godinama unazad pokazuju da je birijani najčešće naručivan obrok u zemlji, sa desetinama narudžbi u svakoj minuti. Svaka regija razvila je svoju autohtonu verziju, od hajdabadskog do malabarskog birijanija, koje podjednako konzumiraju i hinduisti i muslimani.
Ipak, u atmosferi naglašene polarizacije i projekta ubrzane „hinduizacije“ društva, hrana je postala najjeftinije sredstvo za mapiranje teritorije i nametanje vjerskih standarda sekularnoj državi. Inspekcije lonaca na ulicama Harijane ne služe održavanju javnog reda, već slanju jasne poruke manjinama o tome ko kontroliše javni prostor. Dok većina građana u birijaniju i dalje vidi isključivo vrhunski gastronomski užitak, vladajuća ideologija ga tretira kao istorijski ostatak koji treba staviti pod nadzor i politički neutralizirati.
