Slučaj predavača sa Univerziteta u Oxfordu, Matta Rattleyja, otvorio je pitanje gdje završava lični izraz, a počinje profesionalna odgovornost prema studentima
Dok se univerziteti širom svijeta suočavaju s izazovima vještačke inteligencije, padom kvaliteta obrazovanja, problemima finansiranja nauke i sve većim pritiskom na akademske standarde, jedna od najpoznatijih obrazovnih institucija na svijetu posljednjih sedmica našla se u centru pažnje iz sasvim drugog razloga. Ne zbog naučnog otkrića, revolucionarnog istraživanja ili izuzetnih rezultata svojih studenata, nego zbog izgleda jednog predavača.
Matt Rattley, predavač biohemije na Oxfordu, dospio je u fokus međunarodne javnosti nakon što su društvenim mrežama počeli kružiti snimci na kojima drži nastavu noseći žensku odjeću, šminku i velike protetske grudi. Sama činjenica da odrasla osoba izvan radnog mjesta nosi odjeću kakvu želi ne bi bila vijest. Međutim, pitanje koje je otvorilo polemiku jeste da li univerzitetski profesor u učionici ima iste granice kao bilo koji drugi zaposlenik koji radi s mladim ljudima.
Upravo tu počinju kritike koje ne dolaze samo od korisnika društvenih mreža nego i od samog dijela akademske zajednice. Profesor Michael Biggs sa Oxforda izjavio je za medije da postoji ozbiljan argument da takvo ponašanje može stvarati degradirajuće i uvredljivo okruženje, posebno za studentice, te je postavio pitanje profesionalnih granica u obrazovnim ustanovama. Slične kritike iznio je i biolog Ace North, koji je javno poručio da se osjeća uvrijeđeno činjenicom da univerzitet to toleriše, istovremeno tvrdeći da se kritički glasovi često marginalizuju.
Ovdje se ne radi isključivo o ideološkim okvirima ili nametanju određenih narativa. U gotovo svakom zanimanju postoje jasne granice ponašanja i odijevanja. Sudije nose toge, policajci uniforme, a ljekari mantile. Nastavnici i profesori takođe predstavljaju instituciju u kojoj rade. Te granice ne postoje zato što društvo želi kontrolisati privatni život pojedinaca, nego zato što određena zanimanja nose duboku odgovornost prema drugima, a posebno prema mladima.
Problem se ne iscrpljuje u tome što predavač s bradom nosi žensku odjeću i kao takav drži predavanja, nego što se koristi izrazito naglašenim fizičkim atributima koji skreću pažnju s nastavnog procesa na samu osobu. Drugim riječima, pitanje nije šta profesor predaje, nego zašto studenti uopšte pričaju o njegovom izgledu umjesto o biohemiji.
To je možda i najvažnija kritika cijele priče jer bi univerzitet trebao biti mjesto gdje su ideje važnije od pojedinaca, a profesor posrednik znanja, a ne zvijezda predstave. Kada izgled nastavnika postane glavna tema medijskih izvještaja, društvenih mreža i studentskih razgovora, može se reći da je izgubljen sam fokus zbog kojeg univerzitet uopšte postoji.
Zanimljivo pitanje odnosi se i na dvostruke standarde, odnosno na to da li bi ista pravila važila za sve. Da li bi univerzitet prihvatio da profesorica svakodnevno dolazi na nastavu u izrazito provokativnoj odjeći i da li bi uprava smatrala da to nema nikakvog uticaja na profesionalno okruženje? Ako je odgovor negativan, onda se postavlja pitanje zašto bi standardi bili različiti za različite osobe.
Oxford zasad nije javno osudio Rattleyjevo ponašanje niti je objavio da je prekršen bilo koji interni pravilnik. Istovremeno, univerzitet već godinama aktivno promoviše politiku inkluzivnosti i zaštite osoba različitih rodnih identiteta.
Najveća šteta za Oxford možda nije sama kontroverza nego poruka koju ona šalje. Oxford je vijekovima bio simbol akademske izvrsnosti. Kada se njegovo ime danas pojavljuje u međunarodnim medijima, javnost bi očekivala da je razlog novo naučno otkriće ili vrhunsko istraživanje. Umjesto toga, raspravlja se o protetskim grudima jednog predavača s dugom muškom bradom.
Jedna od najuglednijih akademskih institucija svijeta dopušta da pažnja bude usmjerena na spektakl umjesto na znanje. Otuda se nameće opravdano pitanje dolazi li suština obrazovanja na drugo mjesto, iza ideoloških i identitetskih prava.
Možda je zato najvažnije pitanje cijele priče vrlo jednostavno: kada student izađe s predavanja, šta bi trebalo ostati u njegovom sjećanju – lekcija koju je naučio ili izgled osobe koja ju je predavala? Od odgovora na to pitanje zavisi i odgovor na mnogo širu dilemu o tome gdje završava lična sloboda, a gdje počinje profesionalna odgovornost prema obrazovanju i instituciji koju predstavljamo, a posebno prema mladima kojima bi profesori trebali biti uzor.
