Masovnost ubistava u Prijedoru zahtijevala je brzu i organiziranu inženjerijsku podršku kako bi se sakrili tragovi zločina. Već krajem maja 1992. godine, na lokalitetu rudnika Tomašica locirani su teški bageri i građevinske mašine. Tomašica će postati najveća masovna grobnica na tlu Evrope nakon Drugog svjetskog rata. Dokumenti iz vojnih arhiva, uključujući bilješke Ratka Mladića, potvrđuju da su se lokalne vlasti suočavale s problemom asanacije terena, odnosno uklanjanja oko 5.000 leševa nakupljenih nakon julskih pokolja na Brdu i u Kozarcu

Sudbina Prijedora i njegove okolice tokom 1992. godine predstavlja jedan od najplastičnijih primjera radikalnog inženjeringa prostora i sistematskog uništavanja jedne civilne populacije. Iako je u kolektivnoj memoriji i javnom diskursu 31. maj 1992. godine prepoznat kao centralna tačka prijedorske tragedije, historijska rekonstrukcija događaja nalaže detaljnije posmatranje procesa koji su toj hronologiji prethodili. Pogrom u Prijedoru nije bio izoliran incident niti spontana reakcija na terenu, već precizno vođena, administrativno podržana i vojno-policijski realizirana kampanja čišćenja čiji su ciljevi definirani znatno prije proljeća 1992. godine.

Procesi su radikalizirani 30. aprila 1992. godine, kada je Srpska demokratska stranka, uz direktnu tehničku, logističku i taktičku podršku jedinica Jugoslavenske narodne armije, izvršila nasilno preuzimanje vlasti u Prijedoru. Legalno i demokratski izabrani organi općinske uprave suspendirani su u nekoliko sati, a na ključne upravne, policijske i privredne pozicije postavljeni su kadrovi lojalni novom kriznom štabu.

Među prvim metama ove administrativne eliminacije bio je i legalni predsjednik općine, profesor Muhamed Čehajić. Njegovo hapšenje i potonja likvidacija ostat će zabilježeni kao jedini dokumentirani slučaj ubistva gradonačelnika jednog krupnog urbanog centra tokom čitavog rata u Bosni i Hercegovini. Padom legalnih institucija, nestali su i posljednji ustavno-pravni mehanizmi zaštite za nesrpsko stanovništvo, koje je u tom trenutku činilo apsolutnu većinu u ovoj privredno razvijenoj bosanskohercegovačkoj općini.

Zabluda koja se često ponavlja u savremenim medijskim osvrtima jeste teza da je stradanje nesrpskog stanovništva u Prijedoru započelo tek s izdavanjem famozne naredbe o bijelim trakama 31. maja. Historijski izvori i sudska svjedočenja jasno pokazuju da je do tog datuma infrastruktura uništenja već bila u punoj funkciji. Nakon proglašenja opće mobilizacije srpskog stanovništva 21. i 22. maja, vojna mašinerija je pokrenuta s jasnim taktičkim ciljevima. Prvi masovni udar izvršen je 23. maja na bošnjačko selo Hambarine, smješteno na strateški važnom uzvišenju iznad grada. Napad je poslužio kao obrazac za sve potonje operacije: artiljerijsko granatiranje civilnih objekata, pješadijski upad, selektivne likvidacije na licu mjesta i masovno odvođenje preživjelih.

Od 24. do 26. maja uslijedio je sveobuhvatan napad na područje Kozarca i okolnih naselja. Kozarac, kao kompaktna i ekonomski vitalna bošnjačka sredina, bio je izložen razornom djelovanju teške artiljerije. Tokom ovog napada, među prvim žrtvama bili su jedanaestogodišnji Muhamed Kenjar i sedamnaestogodišnji Almir Talundžić. Unatoč pokušajima lokalnog stanovništva da organizira predaju i pregovara o evakuaciji ranjenika i djece, komanda srpskih snaga odbila je bilo kakve humanitarne ustupke.

U općem metežu i bjekstvu prema šumskim masivima Kozare, 26. maja ubijeni su sedamnaestogodišnjaci Armin Žerić i Faruk Mahmuljin, kao i šesnaestogodišnji Edin Bešić, mladić s teškim tjelesnim invaliditetom koji je odveden iz ruku vlastite majke dok su ga pokušavali nositi u platnu. Njegovi posmrtni ostaci ni decenijama kasnije nisu locirani. Istovremeno s napadom na Kozarac, 27. maja započelo je granatiranje Briševa, naselja s isključivo hrvatskim, katoličkim stanovništvom, čime je postalo jasno da je kriterij za eliminaciju bio isključivo etno-konfesionalni, a ne vojni.

U istom tom kritičkom prozoru, između 24. i 26. maja 1992. godine, Krizni štab u Prijedoru donosi odluke o formiranju tri velika koncentraciona logora: Omarska, Keraterm i Trnopolje. To znači da su u trenutku kada je lokalni radio emitirao upute o obilježavanju kuća, hiljade ljudi već bile unutar fabričkih krugova i logorskih žica, izložene sistematskom izgladnjivanju, batinanju i vansudskim egzekucijama. Pokušaj grupe slabo naoružanih bosanskih patriota da 30. maja izvrši prepad i vrati grad pod kontrolu legalnih vlasti propao je uslijed ogromne vatrene nadmoći srpskih snaga. Ovaj neuspjeh poslužio je vlastima kao izgovor za radikalizaciju mjera i pokretanje završnog talasa čišćenja u samoj urbanoj zoni grada, s posebnim naglaskom na historijsku četvrt Stari grad.

Usljed potpunog informativnog mraka i blokade komunikacija, Krizni štab općine Prijedor izdaje naredbu putem lokalne radiostanice kojom se nalaže nesrpskom stanovništvu da svoja domaćinstva označi bijelim zastavama ili čaršafima, a da prilikom kretanja na javnim mjestima oko ruke vežu bijele trake. Ova mjera, koja je u modernoj povijesti imala direktan ekvivalent jedino u nacističkim uredbama o obilježavanju Jevreja žutim trakama, imala je dvostruku funkciju.

S jedne strane, ona je služila kao administrativni mehanizam za brzu vizuelnu identifikaciju onih koje je trebalo lišiti građanskih prava, imovine i, na koncu, života. S druge strane, trake su imale psihološku ulogu potpune dehumanizacije i getoizacije preostalog stanovništva u gradu.

Nošenje bijele trake nije nudilo nikakvu sigurnosnu garanciju. Ono je tek olakšavalo posao patrolama i vojnim jedinicama koje su vršile pretres i selekciju civila. Šesnaestogodišnji Idriz Dženanović iz Hambarina, koji se u junu 1992. godine zatekao u gradu s uredno vezanom bijelom trakom, likvidiran je bez ikakvog povoda. Istovjetnu sudbinu doživio je i Almir Habibović, koji je nestao unutar vojnog obruča. Administrativno obilježavanje bilo je tek vizuelni uvod u masovnu ekspediciju u logore smrti.

Kroz prijedorski sistem logora prošlo je, prema zvaničnim izvještajima i kasnijim istraživanjima, oko 30.000 muškaraca, žena i djece. Svaki od tri glavna logora, Omarska, Keraterm i Trnopolje, imao je specifičnu ulogu u mehanizmu etničkog čišćenja.

U logoru Omarska, zatočenici su bili podvrgnuti ispitivanjima koja su redovno završavala batinanjem do smrti. Među 28 evidentiranih maloljetnika koji su prošli kroz ovaj rudnički kompleks bio je i šesnaestogodišnji Fehim Đonlagić, čije je tijelo kasnije ekshumirano iz masovne grobnice Jakarina kosa. U Keratermu je brutalnost kulminirala u julu, kada je u zatvorenoj prostoriji pušten toksični plin, nakon čega je na zatočenike koji su pokušavali pobjeći otvorena vatra iz automatskog oružja. Među žrtvama tog masakra bila su i četvorica mladića rođena 1976. godine: Nedžad Kadirić, Amir Karagić, Nihad Avdić i Sakib Pašić.

Trnopolje je, zbog svoje masovnosti, predstavljalo rezervoar za deportacije. Uslovi su bili katastrofalni, a higijenska i prehrambena kriza namjerno je održavana. U oktobru 1992. godine, u krugu ovog logora, petogodišnja Emira Mulalić stajala je pored svog oca kada ju je pogodio hitac iz snajpera ispaljen s obližnje zgrade. Dijete je preminulo u naručju majke na ulazu u banjalučku bolnicu, a ovaj slučaj ostaje zabilježen kao jedan od najstrašnijih primjera direktnog ciljanja najmlađe populacije unutar objekata pod kontrolom vojnih vlasti.

Najobimnija vojna operacija s jasnim elementima genocidne namjere izvedena je između 20. i 25. jula 1992. godine na području smještenom na lijevoj obali rijeke Sane, poznatom kao Mataruško Brdo. Ovo područje obuhvatalo je šest velikih mjesnih zajednica s dominantno bošnjačkim stanovništvom: Čarakovo, Hambarine, Zecovi, Rakovčani, Rizvanovići i Bišćani. Akcijom je rukovodila 43. motorizirana brigada Prvog krajiškog korpusa Vojske Republike Srpske.

Dana 20. jula 1992. godine započeo je frontalni napad s ciljem potpune fizičke likvidacije muškog stanovništva i trajnoga izgona žena i djece. U samo nekoliko dana na ovom prostoru ubijeno je blizu 1.800 civila. U Bišćanima su istog dana likvidirani sedamnaestogodišnjaci Muhamed Avdić, Kemal Ramulić, Damir Dedić i Fikret Hegić. Istu sudbinu doživjeli su i Enes Duratović te njegov petnaestogodišnji rođak Halid Duratović. Likvidacije su vršene po dvorištima, seoskim putevima i kućnim pragovima, bez ikakve selekcije po starosnoj dobi.

Posebno brutalnu sudbinu doživjelo je hrvatsko selo Briševo, koje je pretrpjelo najteži masakr nad hrvatskim civilnim stanovništvom u Bosni i Hercegovini. Selo je sravnjeno sa zemljom, a civili, među kojima je bio i šesnaestogodišnji Luka Mlinar, ubijani su na najsvirepije načine u svojim domovima.

Unutar općeg pogroma na lijevoj obali Sane, događaji u selu Zecovi, preciznije u zaseoku Gradina, predstavljaju vrhunac sistematskog istrebljenja čitavih porodičnih stabala. Dana 25. jula 1992. godine, pripadnici Rasavačke čete Šestog bataljuna 43. motorizirane brigade, pod komandom Dušana Milunića, opkolili su kuću u kojoj se sklonilo preko trideset civila, uglavnom žena i djece iz porodice Bačić.

Nakon što su istjerani pred kuću, vojnici su otvorili vatru. U tom jednom danu, na jednom mjestu, ubijeno je ili zauvijek nestalo jedanaestero djece iz ove porodice. Najmlađi, Ernest Bačić, imao je svega tri godine. Uz njega su ubijeni Semir (pet godina), Nermina (šest godina), Jasmin (osam godina), Zikreta (deset godina), Elvisa (jedanaest godina), Ferida (trinaest godina), Nermin (trinaest godina), Sabahudin (trinaest godina), Refika (pet godina) i Zikret (šesnaest godina). Istovremeno su ubijena i braća Senadin i Aladin Behlić, te Nermin i Nermina Horozović. Likvidacija djece s leđa, dok su pokušavali pobjeći na biciklima ili dok su stajali uz roditelje, jasno demonstrira odsustvo bilo kakvog vojnog imperativa i ogoljuje namjeru biološkog zatiranja jedne etničke grupe na tom prostoru.

Masovnost ubistava u Prijedoru zahtijevala je brzu i organiziranu inženjerijsku podršku kako bi se sakrili tragovi zločina. Već krajem maja 1992. godine, na lokalitetu rudnika Tomašica locirani su teški bageri i građevinske mašine. Tomašica će postati najveća masovna grobnica na tlu Evrope nakon Drugog svjetskog rata. Dokumenti iz vojnih arhiva, uključujući bilješke Ratka Mladića, potvrđuju da su se lokalne vlasti suočavale s problemom asanacije terena, odnosno uklanjanja oko 5.000 leševa nakupljenih nakon julskih pokolja na Brdu i u Kozarcu.

Izvod iz zapisa operativnih timova na terenu ukazuje na to da su tijela u Tomašici ukopavana na velikim dubinama pod specifičnim geološkim uslovima, što je usporilo proces dekompozicije i omogućilo očuvanje tkiva, a time i preciznu kasniju sudsko-medicinsku identifikaciju žrtava i uzroka smrti.

Usljed straha od međunarodne istrage i satelitskih snimanja, Inženjerijski bataljon Vojske Republike Srpske iz Bijeljine u julu 1993. godine provodi operaciju prekopavanja grobnice. Više od polovine tijela ekshumirano je iz Tomašice i transportirano na lokalitet Jakarina kosa. Ova sekundarna grobnica dodatno je tretirana eksplozivom i hemijskim sredstvima kako bi se kosti usitnile i sakrile, što je proces ekshumacije koji su vodili Institut za nestale osobe BiH i Međunarodna komisija za nestale osobe pretvorilo u izuzetno složen i traumatičan forenzički proces. Kada je Tomašica konačno otkrivena u septembru 2013. godine, pronađeni ostaci bili su tek dio prvobitne mase tijela, ali su pružili neoborive dokaze o planskom i masovnom karakteru zločina.

Istrebljenje nesrpskog stanovništva nastavljeno je i nakon što su zatvoreni veliki logori u jesen 1992. godine. Manje grupe Bošnjaka pokušavale su preživjeti u dubinama planine Kozare. Najpotresniji primjer jeste grupa civila koja je uspjela izgraditi sistem zemunica i preživjeti surovu zimu 1992/1993. godine, skrivajući se od stalnih potjera koje su srpski mediji opravdavali lovom na navodne preostale ekstremiste.

U proljeće 1993. godine, vojne patrole su locirale ove zemunice na lokalitetu Bešića poljana. Svi zatečeni civili su likvidirani na licu mjesta, uključujući dvanaestogodišnju Maidu Bašić, petnaestogodišnjeg Envera Bašića i Armina Jakupovića. Sporadična ubistva preostalih civila bilježe se i tokom 1993. i 1994. godine, poput ubistva sedamnaestogodišnjeg Elvedina Mešića u Puharskoj ili petnaestogodišnjeg Krešimira Pranjića u selu Ćela, čime je održavan konstantan pritisak dok i posljednji nesrbin nije napustio općinu. Do kraja rata, preko 50.000 ljudi deportirano je s ovog prostora.

Historijski bilans prijedorske tragedije iznosi 3.176 ubijenih civila, među kojima je registrirano 102 djece. Do danas su pronađeni i identificirani posmrtni ostaci oko 2.500 žrtava, dok se za više od 550 osoba i dalje aktivno traga kroz mutne slojeve neistraženih lokaliteta.

Tri decenije nakon ovih događaja, Prijedor se nalazi u stanju dubokog društvenog i komemorativnog rascjepa. Dok preživjeli i udruženja porodica žrtava svakog 31. maja obilježavaju Dan bijelih traka kao simbol sjećanja na žrtve fašisoidne administrativne mjere, lokalne vlasti i dalje pružaju institucionalni otpor potpunom suočavanju s prošlošću. Inicijativa za podizanje dostojanstvenog spomen-obilježja za 102 ubijene prijedorske djece u gradskoj zoni kontinuirano se opstruira ili ignorira od strane općinskih struktura.

Neke organizacije, uz prešutnu ili otvorenu podršku vladajućih struktura, aktivno rade na negiranju historijskih činjenica, pokušavajući osporiti samu naredbu o bijelim trakama i postojanje logora, unatoč stotinama svjedočanstava i pravosnažnih presuda Međunarodnog krivičnog suda u Haagu i Suda Bosne i Hercegovine. U usporedbi s nekim drugim općinama u entitetu Republika Srpska, poput Foče ili Zvornika gdje je sjećanje na žrtve gotovo potpuno izbrisano iz javnog prostora, Prijedor bilježi marginalne iskorake u smislu dozvoljavanja komemorativnih skupova, ali institucionalno priznanje i katarza ostaju nedosanjani ciljevi.

Vijeće bošnjačke nacionalne manjine Grada Zagreba, u suradnji s Udrugom Stara Rijeka i okolica, u ponedjeljak je obilježilo Dane bijele trake u Zagrebu u znak sjećanja na 3176 ubijenih i nestalih civila Prijedora i okolice. Povodom obilježavanja Dana bijele trake, 102 pjesnika iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Slovenije, Srbije i Crne Gore napisala su 102 pjesme u spomen na 102 djece ubijene u Prijedoru.

Pjesme će biti objavljene u knjizi ”Spomenik u srcu, svojevrsnom spomeniku ljubavi, sjećanja i humanosti – dio njih bio je predstavljen javnosti na skupu u zagrebačkom Novinarskom domu, a dio će biti i predstavljen na Trgu bana Josipa Jelačića 31. svibnja.

„Skupiše se pjesnici sa svih strana svijeta i izniješe istinu na sunce. Pa sada, umjesto jednog spomenika, sto i dva spomenika putuju svijetom. Možeš te spomenike držati u krilu, možeš ih dodirnuti čelom, nositi ih u torbi, džepu ili u srcu, ako ti je ovu knjigu teško čitati“, kazao je pjesnik i književnik Enes Kišević na predstavljanju pjesama na kojima su sudjelovali i neki od autora.

Predsjednik Vijeća bošnjačke nacionalne manjine Grada Zagreba Armin Hodžić podsjetio je na okolnosti ratnih zločina 90-ih i ukazao na potrebu održavanja kulture sjećanja. „I dalje moramo nastaviti govoriti, upozoravati da se takve stvari više ne događaju. Pola stoljeća nakon Drugog svjetskog rata, mi smo opet imali ljude koje su morali nositi bijele trake oko ruku samo zato jer su druge nacionalnosti ili vjeroispovijesti“, kazao je Hodžić.

Organizatori su poručili i da je to bio prvi put od 1939. i nacističkog proglasa prema kojem su poljski Židovi morali nositi žute trake s Davidovom zvijezdom oko ruke, da su članovi jedne etničke ili religijske grupe na ovaj način obilježeni za istrebljenje. Kako su dodali, ni dan danas vlasti Republike Srpske ne dozvoljavaju Bošnjacima i Hrvatima da obilježe mjesta stradanja izgradnjom spomenika u Prijedoru i na mjestu logora Omarska, Keraterm i Trnopolje.