Predavao je na zagrebačkoj Školi primijenjene umjetnosti i dizajna, dva je desetljeća vodio vlastitu „autorsku slikarsku školu” na zagrebačkom učilištu Agora, a kao docent na Akademiji primijenjenih umjetnosti u Rijeci pokrenuo je i slikarsku koloniju Oraj – Lovran. Godine 2011. postao je član-osnivač Bošnjačke akademije nauka i umjetnosti u Bosni i Hercegovini. Iza sebe ima oko pedeset samostalnih i više stotina skupnih izložaba u zemlji i inozemstvu te niz međunarodnih nagrada i pohvala

U Galeriji Waldinger u Osijeku u proteklih je mjesec dana (24.4. – 21. 5. 2026.) bila postavljena izložba „Načelo varijacije” slikara Dine Trtovca, jednoga od najvrsnijih suvremenih bošnjačkih i hrvatskih kolorista. Postav okuplja radove nastale u posljednje dvije godine i predstavlja nastavak autorova više od četiri desetljeća dugoga dijaloga s kromatikom i kompozicijom, koji je započeo još sedamdesetih godina prošloga stoljeća.

Na otvorenju su uz autora govorili likovni kritičari Igor Loinjak i Milan Bešlić.

„Najteže se baviti onim stvarima koje su tako bazične. On se bavi upravo bazičnim stvarima, a bazična stvar u slikarstvu je dvodimenzionalno platno i boja”, istaknuo je Loinjak, dodajući kako Trtovac u svojim slikama stavlja u suglasje ono što kolorit crpi iz sebe i ono što daje – te kako u tome, ocijenio je, uspijeva izvanredno.

Bešlić je objasnio koncepciju izložbe: kolorit je u Trtovca, kazao je, dionica koja je u svakom čitanju suvremene hrvatske likovne produkcije danas nezaobilazna, a posebnost mu je rad u serijalima i ciklusima upravo na načelu varijacije – po čemu je izložba i naslovljena. Apstraktno-ekspresionističkim kolorističkim slikarstvom Trtovac u suvremenu hrvatsku produkciju, dodao je, unosi i dragocjen duh njujorške slikarske škole.

Sam je autor naglasio trajnu vrijednost slikarskoga rukotvorja: „Mislim da prava umjetnost s pravim kistovima, bojama i koloritima nikada neće nestati. Nemoguće je da će je zamijeniti bilo kakva umjetna inteligencija, nova tehnologija ili novi mediji. Ono što se rukom napravi – to je apsolutno to.”

Iza osječkoga postava stoji opus koji je već odavno predmet ozbiljnih likovnokritičkih čitanja. U monografiji izdanoj u nakladi Art magazina Kontura, Tonko Maroević Trtovčev rad naziva „bajanjem bojama” – više od trideset godina dosljednoga njegovanja radikalno nemimetičkog izraza, u kojem se kromatski pojasevi ne pretvaraju u znakove vanjskoga svijeta, nego ostaju ono što jesu: senzibilan i afektivan rukopis boje. Maroević Trtovca smješta uz baštinu Kandinskog, Kleea, Wolsa i Poliakoffa, a osobito uz „svjetioničko” iskustvo Marka Rothka i američke postslikarske apstrakcije – Kennetha Nolanda i Morrisa Louisa.

Trtovac je rođen 9. aprila 1947. u Šaronjama kod Novoga Pazara, gdje je završio osnovnu školu i petogodišnju Učiteljsku školu s pedagoškim i muzičkim usmjerenjem. Pet godina sviranja violine ostavit će dubok trag i vječnu glazbenu podlogu njegovu slikarstvu. Diplomirao je 1977. na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti u klasi profesora Nikole Reisera.

Već sljedeće godine, kao stipendist francuske vlade, specijalizira na pariškoj L’École Supérieure des Beaux-Arts u klasi Jacquesa Lagrangea, a 1983. na poziv britanske vlade odlazi na Slade School of Fine Arts u Londonu, gdje kod profesora Leonarda M’Comba upoznaje tajne engleske škole akvarela. Sljedećih desetak godina živi između Pariza, Zagreba i Londona, izlažući na pariškim salonima i družeći se s tamošnjim slikarima, književnicima i sineastima.

Predavao je na zagrebačkoj Školi primijenjene umjetnosti i dizajna, dva je desetljeća vodio vlastitu „autorsku slikarsku školu” na zagrebačkom učilištu Agora, a kao docent na Akademiji primijenjenih umjetnosti u Rijeci pokrenuo je i slikarsku koloniju Oraj – Lovran. Godine 2011. postao je član-osnivač Bošnjačke akademije nauka i umjetnosti u Bosni i Hercegovini. Iza sebe ima oko pedeset samostalnih i više stotina skupnih izložaba u zemlji i inozemstvu te niz međunarodnih nagrada i pohvala. Živi i radi u Zagrebu i Cavtatu.

Pjesnik Enes Kišević u monografiji se zaustavlja na detalju koji možda najljepše govori o ovome opusu: nije slučajno, piše, što je Dino rođen u Šaronjama, „u srcu Božjeg šarenila”.