Historija pamti bizarne povode za velike tragedije, ali malo koji se može mjeriti s onim iz 1830. godine, kada su nemogućnost dvojice jevrejskih trgovaca da naplate dug i jedna turska lepeza pokrenuli francusku invaziju na Alžir

Dvojica alžirskih Jevreja, koji su razvili unosne trgovačke veze s Francuskom, godinama su potraživali novac od Pariza. Kako je dug ostajao neizmiren, u priču se umiješala tamošnja osmanska administracija. U ime Osmanskog carstva, moćni turski zvaničnik, daj Husein, zatražio je od Francuza isplatu, no s druge strane uočen je potpuni nemar; Pariz se nije udostojio ni da odgovori. Uslijedila je odmazda i zapljena dva broda koji su plovili pod francuskom zastavom.

Francuski konzul stigao je na sastanak s dajem Huseinom, ali ne s namjerom da pregovara, već da uputi uvrede. Nakon što je strpljenje turskog namjesnika iscrpljeno, Husein je izgubio kontrolu i konzulov drski nastup prekinuo udarajući ga lepezom po licu. Sreća u nesreći bila je što je u tom trenutku u rukama imao samo lepezu.

Ipak, Francusko carstvo je ovaj čin protumačilo kao neoprostiv napad na nacionalni ponos i objavilo rat. Rezultat je bio poražavajući: Francuska je 1830. godine okupirala Alžir, čime je jedna osmanska teritorija po prvi put službeno pala pod stranu kontrolu. Nemoćno Osmansko carstvo na ovu je okupaciju odgovorilo tek pukim diplomatskim protestom, bez ikakvog vojnog otpora.

Kolonijalna uprava u Alžiru održavala se duže od vijeka bez radikalnijeg otpora lokalnog stanovništva. A onda je stigla 1945. godina i masakr u Setifu, ključna prekretnica koja je zauvijek promijenila odnose između Pariza i kolonije.

Alžirci, koji su masovno mobilisani da ginu za slobodu Francuske u ratu protiv Hitlera, shvatili su da njihovi gospodari više nisu tako moćni kao što su bili. Pariz, koji je u tom periodu gubio kontrolu nad Tunisom i Marokom, smatrao je Alžir potpuno “francuziranim” i odbijao je čak i pomisao na nezavisnost. Tokom proslave Dana pobjede nad fašizmom, osmog maja 1945. godine, francuske nacionalističke snage bezbjednosti otvorile su vatru na alžirske demonstrante u gradovima Setif i Guelma. U strašnim odmazdama koje so uslijedile, u samo jednom danu brutalno je ubijeno oko 45.000 Alžiraca.

Ideju o protjerivanju iz Afrike i sa Bliskog istoka Francuska je doživljavala kao uvredu za svoju “veliku civilizaciju”. Iako tek oslobođena od nacističke okupacije, bez oklijevanja je primijenila najbrutalnije metode nad sopstvenim kolonijalnim podanicima.

Kao odgovor na oslobodilačku borbu koju su pokrenuli Alžirci i Front nacionalnog oslobođenja (FLN), francuska elita je 1958. godine vratila na vlast generala Charlesa de Gaullea pod parolama: “Živio de Gaulle! Živio francuski Alžir!”. Međutim, uvidjevši da je alžirski proces nepovratan, De Gaulle je na kraju odlučio podržati njihovo pravo na samoopredjeljenje. Nacionalistička struja koja ga je i dovela na vlast pokušala ga je zbog toga svrgnuti vojnim udarom 14. juna 1960. godine, ali puč nije uspio.

Nakon sticanja nezavisnosti, ostala je nacija koja je francuski jezik govorila bolje od svog maternjeg arapskog; nacija koja nije uspjela postati francuska, ali nije mogla pronaći ni vlastiti identitet. Vremenom su svi ti elementi potisnuti, ostavljajući iza sebe režim pod snažnim uticajem islamskih pravila, daleko od demokratskog. Alžircima je ostavljen identitet koji je dijelom arapski, dijelom francuski, dijelom ‘socijalistički’, ali u najvećoj mjeri islamski.

Slične traume, u većoj ili manjoj mjeri, proživjeli su i Maroko, Tunis i Sirija. Francuska je na Bliskom istoku i u Africi ostala kronični krivac, donoseći krv, suze i destrukciju. Dekadama kasnije, zvanični Pariz i dalje bježi od istorijske odgovornosti, što je svojevremeno sažeo i bivši francuski predsjednik Nicolas Sarkozy riječima: “Djeca ne mogu biti odgovorna za grijehe svojih očeva. Ostavimo to historičarima.”

Krug se zatvorio. Okupacija, eksploatacija i stradanje miliona Alžiraca, u konačnici, počeli su zbog neplaćenog duga dvojici trgovaca i jednog dramatičnog udarca lepezom.

IZVOR: GZT