Frankfurter Allgemeine Zeitung objavio je danas intervju sa visokim predstavnikom u kojem otvoreno i bez ustručavanja sugerira da su Sjedinjene Američke Države simbolički, „s pištoljem na čelu“, prisilile Schmidta da što prije spakuje kofere i napusti Sarajevo. Iako Schmidt u svojim odgovorima pokušava zadržati profesionalnu distancu, tvrdeći kako su svi razgovori bili mirni, bez upotrebe oružja, te da je dobrovoljno pristao odstupiti kako bi spriječio da suprotstavljeni stavovi postanu bezbjednosni rizik za sam Ured visokog predstavnika (OHR), u njegovim riječima se jasno osjeti duboka ogorčenost

Politička i diplomatska scena u Bosni i Hercegovini doživjela je novi, najteži poslijeratni tektonski poremećaj nakon što je visoki predstavnik Christian Schmidt podnio ostavku na ovu funkciju. Ipak, pozadina njegovog iznenadnog odlaska, kako to eksplicitno otkriva njemački list Frankfurter Allgemeine Zeitung (FAZ), daleko je od uobičajenog, dostojanstvenog diplomatskog protokola.

Prema tvrdnjama vodećeg političkog novinara FAZ-a Michaela Martensa, Schmidt je do samog kraja očajnički pokušavao zaustaviti objavljivanje svog intervjua za taj list. Tek kada je postao potpuno svjestan da bi gruba cenzura i stopiranje teksta izazvali još veći međunarodni skandal, te privukli dodatnu pažnju svjetskih medija, njemački diplomata je popustio i nevoljno pristao da intervju ide u štampu.

Kroz analizu ovog dramatičnog razgovora, Martens otvoreno i bez ustručavanja sugerira da su Sjedinjene Američke Države simbolički, „s pištoljem na čelu“, prisilile Schmidta da što prije spakuje kofere i napusti Sarajevo. Iako Schmidt u svojim odgovorima pokušava zadržati profesionalnu distancu, tvrdeći kako su svi razgovori bili mirni, bez upotrebe oružja, te da je dobrovoljno pristao odstupiti kako bi spriječio da suprotstavljeni stavovi postanu bezbjednosni rizik za sam Ured visokog predstavnika (OHR), u njegovim riječima se jasno osjeti duboka ogorčenost.

Nakon pet godina provedenih na dužnosti, što predstavlja drugi najduži mandat u istoriji međunarodne uprave u Bosni, on priznaje da odlazak ili dolazak jedne osobe neće riješiti hronične sistemske probleme u zemlji, otvoreno aludirajući na to da se u Washingtonu donose odluke koje ne zadiru u suštinu bosanskohercegovačke krize.

Iznenadni odlazak Christiana Schmidta ponovo otvara bolno, ali ključno pitanje o polukolonijalnoj prirodi međunarodne uprave u Bosni i Hercegovini i potpunoj kapitulaciji briselske spoljne politike na Balkanu. Martens podsjeća na historijsku izjavu Angele Merkel iz 2017. godine, kada je na skupu CSU-a slavno poručila da su vremena u kojima se Evropa mogla potpuno i slijepo osloniti na SAD prošla, te da Evropljani moraju preuzeti sudbinu u svoje ruke. Schmidt se u potpunosti slaže s tom ocjenom, ali istovremeno upućuje oštru, gotovo poražavajuću kritiku Briselu, postavljajući direktno pitanje: šta je Evropa zapravo učinila da razvije vlastitu strategiju na Balkanu i gdje su evropske institucije u odnosima s ovom zemljom?

Kao najdrastičniji primjer evropske jalovosti i pasivnosti, Schmidt navodi pitanje energetske nezavisnosti Bosne i Hercegovine. Država se trenutno snabdijeva isključivo ruskim gasom, koji stiže preko teritorije Srbije, što je stavlja u izuzetno ranjivu geopolitičku poziciju. Projekat izgradnje novog plinovoda „Južna interkonekcija“, koji bi vodio od Hrvatske do unutrašnjosti BiH i tako osigurao alternativni izvor snabdijevanja, godinama je bio strateški cilj same Evropske unije.

Međutim, dok je Brisel teoretizirao, Washington je preuzeo potpunu kontrolu nad projektom i nametnuo svoju agendu. Evropska unija je naknadno povukla podršku projektu pod bizarnim izgovorom da on ne uključuje obnovljive izvore energije, čime je, prema Schmidtovim riječima, direktno osudila Bosnu i Hercegovinu na trajnu zavisnost od ruskih energenata. Za odlazećeg visokog predstavnika, evropska politika se pretvorila u puko, sterilno kritikovanje tuđih poteza s distance, bez ikakve spremnosti za donošenje teških odluka na terenu.

Međutim, novinar FAZ-a s pravom ogoljava pozadinu američkog energetskog proboja, dokazujući da se iza navodne brige za stabilnost kriju čisti poslovno-finansijski interesi. U zakonodavstvo koje odobrava izgradnju ovog plinovoda uključena je privatna kompanija u vlasništvu rođenog brata Michaela Flynna, bivšeg savjetnika Donalda Trumpa za nacionalnu sigurnost, firma koja je do juče bila potpuno nepoznata čak i najužim stručnjacima iz ove industrije.

Schmidt ne negira ove frapantne informacije i otvoreno se slaže s konstatacijom da je čitav proces provedbe projekta netransparentan i protivan svim standardima dobrog upravljanja. Ipak, umjesto osude Washingtona, on krivicu ponovo svaljuje na Evropljane, pitajući se zašto je dopušteno da stvari uopšte odu tako daleko i zašto Brisel nije ponudio fleksibilniju alternativu.

Najskandalozniji i najkontroverzniji dio poslijeratne diplomatske istorije u Bosni i Hercegovini krije se u zvaničnim bazama podataka američkog Ministarstva pravosuđa (FARA), gdje je deponovan zvanični ugovor o lobiranju koji su vlasti Republike Srpske sklopile s izraelsko-kanadskom kompanijom Dickens & Madson iz Montreala. Ključne klauzule tog ugovora, koje je Martens predočio javnosti, zvuče zastrašujuće direktno: „Nezavisnost Republike Srpske od Bosne i Hercegovine naš je krajnji cilj. Također ćemo osigurati podršku američke vlade za smjenu Christiana Schmidta s mjesta visokog predstavnika.“ Za ove namjene, režim Milorada Dodika potrošio je milione dolara javnog novca, što je iznos koji je, prema Schmidtovom priznanju, gotovo jednak cijelom godišnjem budžetu OHR-a.

I dok Schmidt pokušava umanjiti značaj ovog ugovora tvrdeći da ga je primio na znanje kao važno upozorenje o koordinisanom napadu na njegov ured, novinar FAZ-a nemilosrdno konstatira surovu političku realnost na terenu: prvi od dva strateška cilja iz lobističkog ugovora je u potpunosti postignut, Schmidt odlazi pod pritiskom, dok Milorad Dodik ostaje na vlasti, jači nego ikada prije. Štaviše, proruska vlast u Banjoj Luci, koja je godinama sistemski blokirala svaki američki predlog i projekat, preko noći je promijenila ploču. Dodikov Savez nezavisnih socijaldemokrata odjednom po hitnoj, ekspresnoj proceduri učestvuje u donošenju zakona o gasu, koje direktno zahtijevaju i forsiraju krupni biznismeni bliski Donaldu Trumpu.

Schmidt izbjegava direktno komentirati ovu političku trgovinu, tvrdeći da se o Dodiku ionako previše govori, ali otvoreno poziva na rasvjetljavanje „neprozirnog okruženja i kronizma“ kojim se Republika Srpska transformiše u poluautoritarni regionalni okrug pod prećutnim pokroviteljstvom stranih centara moći.

Na direktno pitanje da li Trumpova administracija i pokret MAGA zapravo tajno podržavaju stvarne secesionističke ambicije Republike Srpske, posebno nakon zvanične posjete Donalda Trumpa mlađeg Banjoj Luci i njegovog učešća na ekonomskoj konferenciji s Dodikom, Schmidt upućuje dramatično upozorenje. On naglašava da svako ko vjeruje da će prekrajanje granica na Balkanu riješiti historijske probleme pati od teške političke sljepoće. Takve ideje su, prema njegovim riječima, ekstremno opasne jer nude lažni osjećaj sigurnosti za konflikte koji se na taj način ne mogu riješiti, barem ne bez prolijevanja krvi.

U izuzetno oštroj polemici koja je u pojedinim trenucima prelazila granice klasičnog intervjua, Michael Martens je direktno doveo u pitanje svrhu i smisao postojanja OHR-a nakon četvrt stoljeća mikromenadžmenta koji nije dao željene rezultate. Schmidta je nazvao „carem bez odjeće“, konstatujući da u slučaju stvarnog, nasilnog raspada zemlje i izbijanja sukoba postojanje visokog predstavnika u Sarajevu ne bi značilo apsolutno ništa, jer bi se njegova moć svela na izdavanje oštro sročenih, ali potpuno beskorisnih protestnih nota na internetu.

Schmidt je ovu tezu kategorički i burno odbacio, naglašavajući da su ovlaštenja visokog predstavnika po prirodi nedovoljna za rješavanje otvorenog pokušaja secesije, jer u takvom ekstremnom scenariju na scenu stupaju diplomatske i vojne moći velikih sila i međunarodne mirovne operacije. Ipak, njemački diplomata je stao u odbranu naslijeđa svojih prethodnika, tvrdeći da osnovno funkcionisanje državnog aparata u BiH postoji isključivo zahvaljujući odlučnim intervencijama visokih predstavnika kroz historiju.

Kao svoj lični pečat i najveći trijumf izdvaja nametanje izbornih pravila prema kojima će se predstojeći oktobarski parlamentarni izbori održati uz biometrijsku identifikaciju birača i stroga načela OSCE-a. S druge strane, on priznaje poražavajuću činjenicu da u Bosni i Hercegovini politika predstavlja samo „nastavak rata drugim sredstvima“ (parafrazirajući Clausewitza) i da u zemlji i dalje djeluju destruktivne sile koje svakodnevno dovode u pitanje sam opstanak države, dok evropske integracije napreduju puževim tempom.

U samoj završnici teksta, Martens koristi brutalnu i slikovitu istorijsku analogiju iz romana bosanskog nobelovca Ive Andrića, „Travnička hronika“, podsjećajući na scenu u kojoj osmanski vezir u Travniku pred svoje goste iznosi vreće i korpe pune odsječenih nosova i ušiju svojih neprijatelja kako bi demonstrirao apsolutnu, sirovu moć nad lokalnim stanovništvom. Konstatira da čitava situacija oko Schmidtove smjene neodoljivo podsjeća na ovu scenu, te da u očima domaće i međunarodne javnosti sve izgleda kao da su Amerikanci simbolično uzeli Schmidtovu glavu i predali je Miloradu Dodiku na srebrnom pladnju kako bi osigurali prolaz za svoje ekonomske projekte.

„Ja to tako ne vidim. Moja je odluka što sam učinio. Glava mi je na vratu i tu će i ostati“, prilično defanzivno i uznemireno je odgovorio Schmidt. Kada mu je Martens direktno predočio da niko u Bosni i Hercegovini, ko iole poznaje političke prilike, neće smatrati uvjerljivim objašnjenje da zemlju napušta svojom slobodnom voljom i u trenutku koji je sam izabrao, Schmidt je burno reagirao, pitajući da li zaista pred javnošću mora objašnjavati da nije „skalpiran“, ocjenjujući takve historijske paralele kao direktan i pretjeran napad na njegov lični integritet i diplomatski ugled.

Ono što odlazećeg visokog predstavnika istinski i najdublje brine na kraju ovog turbulentnog mandata jeste dramatična radikalizacija javnog prostora i otvorena, agresivna islamofobija koju sistemski potiču vlasti u Republici Srpskoj. Schmidt upozorava da se u političkom i medijskom diskursu svakodnevno koristi najbrutalniji govor mržnje, gdje se sve raspoložive uvrede bacaju na račun bosanskih muslimana, do te mjere da se istorijski izraz „Turčin“ planski i sistematski upotrebljava kao neprihvatljiva, dehumanizujuća uvreda. Prema njegovim riječima, ta potpuna odsutnost bilo kakve kočnice i suzdržanosti predstavlja stvarnu, tinjajuću opasnost koja bi mogla ponovo zapaliti zemlju nakon što on napusti Sarajevo.

Christian Schmidt odlazi iz Bosne i Hercegovine s tvrdnjom da je slobodan čovjek. Ipak, iza njega ostaje institucija čiji je suverenitet trajno kompromitovan prekograničnim političko-poslovnim talovima, kao i gorak ukus spoznaje da u areni visoke geopolitike proklamovani principi međunarodnog prava i demokratskih standarda vrlo lako i brzo pokleknu pred naletom sirovog lobističkog novca, privatnih interesa i pragmatične realpolitike velikih sila.