Nobelovac u Buenos Airesu o kolonijalnim genocidima nad starosjedilačkim narodima Amerike, Afrike i Oceanije

J. M. Coetzee rijetko pokazuje emocije u javnosti. Povučen i odmjeren, jedan od najvećih savremenih književnika ovih dana u Buenos Airesu djeluje neuobičajeno potreseno. Južnoafrički nobelovac postao je najistaknutije lice velikog susreta intelektualaca globalnog juga, iz Amerike, Afrike i Oceanije, povezanih zajedničkom i mračnom historijom: organizovanim uništavanjem starosjedilačkih naroda.

Na Međunarodnom sajmu knjiga u Buenos Airesu Coetzee govorio je bez zadrške. “Kolonijalni genocidi nisu plod naše mašte”, kaže pisac. “Postoje podaci, brojke i dokumentovane činjenice koje potvrđuju masakre.” Dok se u hodnicima sajma raspravlja o nedavnim pokušajima opravdavanja evropskih osvajača u Latinskoj Americi, Coetzee upozorava da je zaborav oblik saučesništva. “Svi mi koji smo ovdje nasljednici smo ogromnog kriminalnog poduhvata, kolonijalne eksproprijacije i genocida. Vrijeđamo mrtve kada ih guramo u prošlost, kada zaboravljamo i ponašamo se kao da su nam ruke čiste.”

Uz njega sjedi argentinska mapučka pjesnikinja Liliana Ancalao, koja govori još direktnije: “Izlazili su da nas love. Pucali su na nas. Ubijali su nas glađu.”

Coetzee i argentinski pisac Fabián Martínez Siccardi upravo su objavili knjigu posvećenu kolonijalnim zločinima nad domorodačkim narodima na tri kontinenta. Autori tvrde da su tokom susreta u Argentini i Australiji otkrili zapanjujuće sličnosti između zemalja južne hemisfere, uprkos njihovoj geografskoj udaljenosti. “Shvatili smo da postoje gotovo identični obrasci nasilja i brisanja čitavih naroda”, kaže Siccardi.

Jedna od centralnih tema razgovora bio je argentinski nacionalni mit prema kojem je zemlja gotovo isključivo evropskog porijekla. “To je izmišljena priča o bijeloj Argentini”, kaže Siccardi. “Ogroman dio stanovništva, starosjedilački narodi, sistematski je ušutkivan i potisnut. Zbog toga pitanje Indijanaca u Argentini ostaje na margini i gotovo da se o njemu ne govori.” Prema njegovim riječima, mnogima nije lako prihvatiti da je moderna država nastala “na krvi i patnji hiljada nevinih ljudi”.

Coetzee odbacuje tvrdnje da se prošlosti ne može suditi današnjim moralnim kriterijima. Na pitanje šta bi rekao nekom svom pretku koji bi smatrao da ga historija nepravedno osuđuje, odgovara bez oklijevanja: “Kada si ubio nenaoružanog čovjeka, kada si silovao njegovu suprugu i porobio njegovu djecu, znao si, morao si znati, da činiš zločin.”

Siccardi podsjeća da su i savremenici tih događaja javno osuđivali zločine. Navodi članak objavljen u argentinskom listu La Nación 1878. godine o strijeljanju šezdeset zarobljenih Indijanaca, opisanom kao “barbarski i kukavički čin koji sramoti civilizaciju”. Podsjeća i na govore senatora Aristóbula del Vallea protiv porobljavanja i prisilne prostitucije domorodačkog stanovništva.

Coetzee potom izgovara možda i najpotresnije riječi cijelog susreta: “Moji preci, ljudi koji su sebe nazivali kršćanima, lovili su druge ljude hladnokrvno. Osjećam samo gađenje. Ne mogu ih razumjeti i ne mogu im oprostiti. Vidim ih kao zle ljude.”

Pisac priznaje da nikada ranije nije napisao historijsku knjigu, ali da ovaj projekat doživljava kao “mali pokušaj vraćanja duga”. Taj dug je i ličan. Coetzee se prisjeća djetinjstva u Južnoj Africi, kada je na porodičnom imanju upoznao potomke naroda kojima je zemlja bila oteta. Bili su radnici na farmama njegove porodice. Sjeća se Rosa i Freeka, pripadnika naroda Khoi i San. “Freek je bio moj heroj. Vozio bi bicikl trideset kilometara do sela”, govori Coetzee. Rosa se, priznaje, kao dječak pomalo bojao, naročito kada bi gledao kako kastrira tek rođene janjce.

“Ti ljudi nisu sebe vidjeli kao preživjele vlastitog naroda”, kaže nobelovac. “Prvo zato što su bili nepismeni. Drugo zato što je genocid izbrisao kolektivno sjećanje.” Danas, kaže, volio bi da im je tada mogao reći da su njihovi preci živjeli na toj zemlji “stotinama ili hiljadama godina prije dolaska Nizozemaca”.

Coetzee posebno upozorava na ulogu zapadne nauke u kolonijalnom projektu. Ne samo zato što je tehnološka nadmoć omogućila vojne pobjede kolonizatora, već zato što je “prestiž zapadne nauke korišten da prikrije eksploataciju i genocid”. Siccardi podsjeća na osvajanje Patagonije krajem 19. stoljeća, kada je argentinska država ogromne teritorije oduzela starosjedilačkom stanovništvu i predala ih veleposjednicima. “Osvajanje Patagonije podrazumijevalo je masakre, silovanja, pljačke, koncentracione logore, kao i porobljavanje desetina hiljada ljudi”, kaže argentinski pisac.

Politiku istrebljenja predvodio je tadašnji ministar rata, a kasnije predsjednik Argentine, Julio Argentino Roca. Siccardi ističe da su mediji, književnost i vizuelna umjetnost aktivno učestvovali u dehumanizaciji domorodačkih naroda, prikazujući ih kao “divljake bliže životinjama nego ljudima”. Čak su i zoološki vrtovi organizovali izložbe domorodačkog stanovništva.

Ni Katolička crkva, prema autorima, nije ostala izvan tog sistema. Iako su pojedini svećenici osuđivali zločine, crkvene institucije često su učestvovale u mehanizmima opravdavanja genocida. Siccardi navodi da je u matičnim knjigama uvedena posebna kategorija “Indijanac”, čime su djeca starosjedilaca praktično prepuštana na milost i nemilost njihovim prisvajačima.

Da su zločini bili poznati još u 19. stoljeću potvrđuje i zapis Charles Darwin iz 1833. godine. Posmatrajući masovna ubistva na prostoru današnje Argentine, Darwin je zapisao: “Još strašnija je nepobitna činjenica da su sve žene starije od dvadeset godina ubijane hladnokrvno.”

Za Coetzeea i učesnike skupa u Buenos Airesu savremeni svijet tek posljednjih decenija ozbiljno postavlja pitanje kolonijalnih zločina. Posebno nakon što je poslije Drugog svjetskog rata definiran pojam genocida. “Čovječanstvo se danas konačno pita”, kaže Coetzee, “kako smo mogli učiniti nešto ovakvo i šta možemo učiniti da to ispravimo.”

IZVOR: La Vanguardia