Priča o tankerima iz Ceyhana mnogo je složenija od naslova koji kruže dijelom bosanskih medija, posebno dok se u BiH bez većih reakcija održavaju događaji povezani s Izraelom.

U dijelu bosanskih medija posljednjih mjeseci često se pojavljuje tvrdnja da “Turska šalje naftu Izraelu”, uz pokušaj predstavljanja Ankare kao države koja jedno govori, a drugo radi. To su ustvari strane analize i vijesti koje pojedini mediji u BiH jedva dočekaju.

Možda bi prije svega trebalo postaviti i drugo pitanje: koliko Bosna i Hercegovina uopšte ima moralni kredibilitet da danas drži lekcije drugima?

Jer dok se u Sarajevu vode rasprave o tankerima koji prolaze kroz Ceyhan, supruga predsjedavajućeg Predsjedništva Bosne i Hercegovine Mirela Bećirović sjedi pored supruge Benjamina Netanyahua i drži govor o umjetnoj inteligenciji bez ijedne riječi o Palestini, Gazi ili ubijenoj djeci. Kao pojašnjenje dobijemo to da država ne snosi troškove putovanja supruge predsjedavajućeg, kao da je to najbitnije u cijeloj priči. Dok se analiziraju tankeri u istočnom Mediteranu, izraelski košarkaški klubovi bez problema igraju utakmice u sarajevskoj Zetri, uz osiguranje domaćih policijskih snaga i bez ozbiljnijeg institucionalnog otpora.

U Mostaru se održava obilježavanje izraelske nezavisnosti gotovo bez reakcija javnosti. Organizuje se i promocija knjige Netanyahuovog brata, događaj za koji veliki dio javnosti vjerovatno ne bi ni znao da se na njemu nisu pojavila braća Karčić, pa je i tu glavna reakcija bila na njihovo prisustvo dok se zanemarila činjenica da javnost u BiH apsolutno nije ni znala za pomenutu promociju.

Zato je licemjerno kada se u bosanskom javnom prostoru Turska pokušava predstaviti kao glavni simbol “dvostruke politike”, dok se istovremeno u Bosni i Hercegovini održavaju sportski, kulturni i politički događaji povezani s Izraelom, često uz minimalan institucionalni otpor. Građani protestuju, ali institucije uglavnom nastavljaju normalno funkcionisati. Upravo zato bi prije osuđivanja drugih trebalo pogledati i vlastito dvorište. Ako ćemo već govoriti o principima, onda oni moraju važiti jednako za sve.

Jer nije ozbiljno glumiti moralnu superiornost nad Ankarom zbog međunarodnog naftovoda i tankera koji skrivaju rute, dok se istovremeno u vlastitoj zemlji normalizuju politički i javni odnosi s izraelskim strukturama bez gotovo ikakve društvene reakcije.

Međutim, da se vratimo i na spomenute tankere. Kada se detaljnije analiziraju međunarodni energetski izvještaji, pomorski podaci i sam način funkcionisanja naftovoda Baku–Tbilisi–Ceyhan (BTC), vidi se da je stvar mnogo kompleksnija nego što to sugerišu pojednostavljeni naslovi.

Prije svega, ne radi se o “turskoj nafti”, nego uglavnom o azerbejdžanskoj nafti koja preko međunarodnog BTC sistema dolazi do turske luke Ceyhan. Taj naftovod funkcioniše na osnovu međunarodnih sporazuma između Azerbejdžana, Gruzije i Turske, a Ankara kao tranzitna država nema pravo jednostrano zaustavljati transport robe koja pripada drugim državama i međunarodnim kompanijama.

Turska je još u maju 2024. objavila prekid direktne trgovine s Izraelom, odnosno obustavu izvoza i uvoza robe. Međutim, protivnici Ankare kao argument navode činjenicu da određeni tankeri nakon utovara u Ceyhanu završavaju u izraelskim lukama.

Ali upravo tu dolazi detalj koji mnogi mediji prešućuju. Veliki broj tih transporta odvija se kroz netransparentne i manipulativne pomorske metode.

Brodovi koji prevoze naftu iz Ceyhana prema Izraelu često isključuju AIS sisteme za praćenje ili prijavljuju lažne destinacije. Drugim riječima, ni javni pomorski podaci često ne pokazuju stvarno odredište broda. Tankeri često prijave rutu prema Egiptu, Kipru ili Italiji, a zatim se kasnije pojave u izraelskim lukama. Kao primjer tanker FOLEGANDROS napustio je Ceyhan 1. januara 2025. uz prijavljenu rutu prema Italiji. Međutim, samo dan nakon isplovljavanja isključio je AIS sistem i četiri dana potpuno skrivao svoje kretanje. Tanker POLIEGOS napustio je Ceyhan 2. januara 2025. godine, da bi 7. januara ugasio signal. Prema dostupnim podacima, 11. januara iskrcao je teret i potom se vratio u Ceyhan.

Još zanimljiviji primjer je tanker VALFOGLIA. Taj brod je 9. septembra 2025. napustio Ceyhan s prijavljenom rutom prema Italiji. Već narednog dana pristao je kod južnog Kipra, ali bez iskrcavanja tereta. Nakon toga, 11. septembra ugasio je signal kod obala Ašdoda, da bi 13. septembra ponovo aktivirao AIS sistem upravo u blizini izraelske luke Ašdod.

Dakle, čak i iz samih pomorskih podataka vidi se da određeni brodovi skrivaju stvarne rute i krajnje destinacije. To automatski ruši pojednostavljenu priču po kojoj Turska “otvoreno i direktno šalje naftu Izraelu”.

Ako brodovi prijavljuju jednu destinaciju, gase sisteme za praćenje i skrivaju dio puta, onda je očigledno da se radi o mnogo složenijem međunarodnom energetskom i trgovačkom lancu u kojem tranzitna država nema kontrolu nad svakim pojedinačnim teretom nakon izlaska iz luke.

Naravno da nije problem postavljati pitanja Turskoj. Ali je problem kada se ista pitanja nikada ne postavljaju sebi. Prije nego što se drugima počnu dijeliti lekcije o principima i moralu, možda bi vrijedilo prisjetiti se stare poslovice da se prvo pomete ispred svojih vrata.