Cionizam je ideologija koja se može dovesti u pitanje, kao i svaka druga. U njenoj osnovi je vjerovanje u jevrejsku nadmoć između rijeke Jordan i Sredozemnog mora, a kao i svaka druga ideologija koja zagovara rasnu, nacionalnu ili vjersku nadmoć, ona je nelegitimna

Nije lako biti Izraelac i anticionist. To je gotovo nemoguće. Ta se kombinacija u Izraelu percipira kao izdaja, jeres, kao nešto lišeno svakog legitimiteta. Tako je bilo još od vremena onog „dobrog, starog“ Mapaija, davno prije mračnih dana Benjamina Netanyahua i Itamara Ben-Gvira. Još od Sovjetskog Saveza nije postojala država s tako isključivom i grabežljivom ideologijom, ideologijom koja je zabranjivala svaku sumnju ili poricanje, kao što je cionistička država Izrael. Čak ni biti anticionist u egzilu nije lako, naročito za „princa“ cionističke aristokratije.

Omer Bartov je renomirani izraelsko-američki historičar, istraživač genocida i stručnjak za Holokaust koji predaje na Univerzitetu Brown u Providenceu. Nakon dvogodišnjeg promišljanja, Bartov je došao do zaključka da je Izrael zaista počinio genocid u Pojasu Gaze. U listu The New York Times objavio je dva autorska teksta koji odražavaju proces kroz koji je prošao po pitanju etikete genocida, što je izazvalo reakcije širom svijeta. Jedna od knjiga koju je napisao njegov otac, književnik i novinar Hanoch Bartov, nosi naslov „Odrastati i pisati u Zemlji Izraelovoj“. Bartovljeva posljednja knjiga naslovljena je „Izrael: Šta je pošlo po zlu?“, što je, ukratko, čitavo njegovo putovanje pretočeno u naslov.

Povodom izlaska knjige, Bartov je dao intervju za Haaretz (Etan Nechin, 30. april) u kojem je požurio izjaviti kako on nije anticionist, toliko je takvo priznanje bolno i teško. „Odrastao sam u cionističkom domu. Bilo mi je samorazumljivo da je Izrael moje mjesto“, rekao je, objašnjavajući zašto nije „anti“. No, on je taj dom napustio prije više decenija, a njegove izjave navode na pitanje o njegovim strahovima, ili možda sramu, da prizna kako je anticionist, što navodno i dalje nema legitimitet.

Bartov kaže da je cionizmu suđeno da nestane, da Izrael ne može postojati kao normalna država pod ovom ideologijom i da, ako cionizam može dovesti do genocida u Gazi, on više ne može opstati kao ideologija. Teško je osmisliti tvrdnje koje su hrabrije i ispravnije ili anticionističnije od ovih. Ako je tako, zašto Bartov oklijeva da sebe nazove anticionistom? Nema boljeg dokaza od ovoga za indoktrinaciju duboko usađenu u srce svakog Jevreja koji je ovdje odrastao. Izraelski intelektualac u iseljeništvu, kritičan i oštar, ne usuđuje se definisati kao anticionist, iako njegovi argumenti potvrđuju da on to jeste.

Nužno je razbiti ovu zabranu. Izraelcu, čak i onom u egzilu, dozvoljeno je da bude anticionist i da pritom zadrži legitimitet. Cionizam je ideologija koja se može dovesti u pitanje, kao i svaka druga. U njenoj osnovi je vjerovanje u jevrejsku nadmoć između rijeke Jordan i Sredozemnog mora, a kao i svaka druga ideologija koja zagovara rasnu, nacionalnu ili vjersku nadmoć, ona je nelegitimna.

Bartovljev pristup se razlikuje od anticionističkih trendova koji sada cvjetaju širom svijeta. On je uvjeren da je nešto pošlo po zlu u toj čistoj i nevinoj zemlji koja je nekada bila njegova, i da se nešto izvitoperilo u njenoj čistoj cionističkoj ideologiji. Postojala je ideologija koja je dovela do uspostavljanja visokomoralne države, i odjednom je nešto krenulo po zlu. Ova tvrdnja možda može olakšati muke Bartovljevog bolnog rastanka s cionizmom, ali je upitno da li je ona istinita.

Bartov kaže da ne vjeruje u onu vrstu historije gdje na kraju kažete: „Oduvijek smo znali da će se ovako završiti“. Ali, na kraju krajeva, tako je počelo. Nastavak nije bio neizbježan, ali da bi bio drugačiji, moralo je doći do ispravke, a to se nikada nije dogodilo. Cionizam je okrenuo leđa starosjedilačkom stanovništvu koje je živjelo u Palestini od svojih najranijih dana, još od vremena „osvajanja rada“, pozivajući Jevreje da rade u poljoprivredi i industriji, što je bilo prvo cionističko oduzimanje posjeda. Davno prije arapskih nemira 1929. i Holokausta, ovaj pokret je težio izvlaštenju i protjerivanju lokalnog stanovništva.

Tada, kao i sada; Yigal Allon, kao i Bezalel Smotrich. To je bio početak, i bio je ukaljan. Omere, cionizam nije postao nešto drugo; on je oduvijek bio takav. Volio bih da je postao nešto drugačije. Možda još uvijek nije prekasno.