Zbog simboličkog značaja sedmog maja, Rijaset Islamske zajednice proglasio je ovaj datum Danom džamija u Bosni i Hercegovini. To je podsjetnik na uništavanje hiljada vjerskih i vakufskih objekata, ali i sjećanje na postratne pokušaje obnove

Kada je u ranim jutarnjim satima sedmog maja 1993. godine snažna detonacija potresla Banju Luku, taj je grad izgubio puno više od puke građevine od kamena i olova. Rušenje Ferhadije, remek-djela osmanske arhitekture 16. stoljeća, bio je tek najvidljiviji čin u sistematskom brisanju islamskog kulturnog naslijeđa na području Bosne i Hercegovine koje su pod svojom kontrolom držale srpske snage. Između aprila i septembra 1993. godine, svih šesnaest banjalučkih džamija sravnjeno je sa zemljom, čime je započet proces radikalnog mijenjanja historijske slike grada koji je svoj uspon doživio upravo zahvaljujući vizijama velikih vakifa.

Razaranje nije bilo ograničeno samo na molitvene prostore. Na meti su se našli sahat-kula, šadrvani, turbeta i brojni drugi objekti koji su činili tkivo starog Donjeg Šehera. U noći s nedjelje na ponedjeljak, petog jula te godine, minirane su četiri džamije odjednom, ali su najteži udarci naneseni u maju, kada su stradale Ferhadija i Arnaudija.

Dok je Ferhadija, izgrađena 1579. godine, bila simbol državne moći i estetskog vrhunca, Arnaudija, podignuta samo pet godina kasnije voljom tefterdara Hasana, činila je njen nerazdvojni arhitektonski i duhovni par. Ukupni gubici na širem području Banjalučkog muftijstva bili su zastrašujući; oko 200 džamija je oštećeno ili potpuno uništeno, što svjedoči o razmjeri kulturocida koji je pratio ratna zbivanja.

Zbog simboličkog značaja sedmog maja, Rijaset Islamske zajednice proglasio je ovaj datum Danom džamija u Bosni i Hercegovini. To je podsjetnik na uništavanje hiljada vjerskih i vakufskih objekata, ali i sjećanje na postratne pokušaje obnove. Tragedija ovog datuma dobila je i svoju ljudsku žrtvu u mirnodopskom periodu. Kada se sedmog maja 2001. godine pokušalo s polaganjem kamena temeljca za ponovnu izgradnju Ferhadije, ekstremističke grupe izazvale su nerede u kojima je teško povrijeđen Murat Badić iz Cazina. Od zadobijenih povreda Badić je preminuo 26. maja, čime je proces obnove natopljen krvlju onih koji su vjerovali u povratak simbola grada.

Da bismo razumjeli šta je Banja Luka izgubila 1993. godine, moramo se vratiti u 16. stoljeće, u vrijeme kada Ferhad-paša Sokolović udara temelje urbanog razvoja. Njegova vakufnama nije samo pravni dokument o imovini, već stvarni rodni list moderne Banje Luke. Ferhad-paša je prepoznao geostrateški potencijal lokacije na obali Vrbasa i odlučio je transformirati u administrativno i kulturno sjedište.

Iako su precizni podaci o njegovom rođenju, kao i kod mnogih ličnosti tog doba, ostali nepoznati, pretpostavlja se da je rođen između treće i četvrte decenije 16. stoljeća u selu Sokolovići kod Rudog. Poticao je iz ugledne porodice koja je Osmanskom Carstvu podarila niz državnika. Njegov uspon bio je brz i briljantan. Došavši na funkciju sandžak-bega Bosanskog sandžaka 1573. godine, Ferhad-paša je započeo seriju osvajanja preko rijeke Une, šireći granice Carstva ka sjeverozapadu.

Te akcije nisu bile samo vojni uspjeh, već su stvorile potrebu za novom administrativnom organizacijom. Tako je 1580. godine osnovan Bosanski ejalet, a Ferhad-paša je imenovan za njegovog prvog beglerbega. Pod njegovom upravom nalazio se prostor od Šapca do Jadranskog mora, teritorija veća od bilo koje kojom su vladali srednjovjekovni bosanski kraljevi.

Međutim, Ferhad-paša nije bio samo vojnik. On je bio vakif, dobrotvor koji je svoju moć i bogatstvo usmjeravao u javno dobro. U Banjoj Luci je u kratkom periodu od 1579. do 1587. godine dao izgraditi više od 216 objekata. Njegova vizija uključivala je džamije, obrazovne ustanove, hamame, hanove i prve moderne saobraćajnice. Time je Banja Luka iz skromne kasabe prerasla u regionalni centar s jasno definisanom urbanom strukturom.

Centralno mjesto u Ferhad-pašinom vakufu zauzimala je džamija koja nosi njegovo ime. Podignuta u nekadašnjem Donjem Šeheru, na prostoru između Crkvine i Vrbasa, Ferhadija je bila najvredniji primjer islamske kupolne bogomolje na Balkanu. Njen arhitektonski značaj bio je toliki da ju je Evlija Čelebi u svom putopisu 1660. godine opisao kao “carsku”, a pjesnici su je slavili kao velebno zdanje koje nadrasta svoje okruženje.

Iako ime glavnog arhitekte nije sačuvano u pisanim dokumentima, stručne analize ukazuju na to da je projektant morao doći iz kruga Mimar Sinana, najslavnijeg osmanskog graditelja. Ferhadija pripada rijetkom tipu takozvanih zavijeli džamija, kakva je i Gazi Husrev-begova u Sarajevu. Karakteriše je višeprostorni koncept u obliku izvrnutog slova T, sa šadrvanom u dvorištu i minaretom koji je svojom elegancijom dominirao panoramom grada.

Zanimljiva je historijska činjenica da je džamija izgrađena novcem od otkupnine za grofa Wolfa Auersberga, kojeg je Ferhad-paša zarobio nakon bitke kod Budačkog. Trideset hiljada zlatnika i sloboda stotinu muslimanskih zarobljenika pretvoreni su u klesani kamen koji je vijekovima svjedočio o historijskim preplitanjima.

Uz džamiju su podignuti i drugi objekti koji su upotpunjavali kompleks. Turbe u dvorištu, koje je paša podigao još za života, postalo je njegovo vječno počivalište nakon što je 1590. godine mučki ubijen u Budimu. Njegovi posmrtni ostaci su, prema njegovoj želji, preneseni u Banju Luku, grad koji je najviše zadužio. Ekonomsku osnovu za održavanje ovih objekata činilo je 200 dućana, bezistan, hanovi i karavan-saraji. Posebno se isticao imaret, javna kuhinja koja je besplatno hranila putnike i siromašne, te hamam s razvijenim vodovodnim sistemom. Voda iz vrela Bejbunar dovođena je glinenim cijevima do šadrvana pred džamijom, a taj sistem je ostao u funkciji sve do početka 20. stoljeća.

Sudbina banjalučkih spomenika usko je povezana s radom onih koji su ih pokušavali sačuvati. Arhitektica Sabira Husedžinović decenijama je radila na zaštiti i restauraciji kulturnog blaga Banje Luke. Nakon razornog zemljotresa 1969. godine, a potom i onog iz 1981, ona je vodila precizne sanacione radove na Ferhadiji, Arnaudiji i sahat-kuli. Njen rad omogućio je da ovi objekti uđu u 1990-e godine u punom sjaju, uvršteni na liste svjetske baštine.

Nažalost, Husedžinović je bila i svjedokom njihovog nestajanja. U proljeće i ljeto 1993. godine, izlažući se opasnosti, dokumentovala je ruševine i pokušavala spasiti fragmente ornamentike prije nego što ih bageri uklone. Njeni zapisi i istraživanja potvrđuju sistematičnost razaranja. Banja Luka je nekada imala 44 mahale, a broj džamija se mijenjao kroz historiju. Austrijski izvori iz 1884. godine bilježe 38 džamija u gradu.

Do Drugog svjetskog rata taj broj je opao zbog urbanističkih promjena, a nakon 1945. godine srušeno je još 14 objekata. Ipak, onih preostalih 16 džamija koje su dočekale 1992. godinu predstavljale su srž historijskog jezgra. Njihovim rušenjem, a potom i odvoženjem ostataka na smetljišta ili mrvljenjem u šljunčari, pokušalo se izbrisati sjećanje na viševjekovno postojanje jednog naroda i njegove kulture na ovom prostoru.

Proces obnove Ferhadije bio je dug i mukotrpan, trajući punih petnaest godina od onog nesretnog pokušaja polaganja kamena temeljca. Svečano otvorenje sedmog maja 2016. godine nije bilo samo proslava završetka građevinskog projekta, već pobjeda nad namjerom da se historija trajno izbriše. Nova Ferhadija izgrađena je uz korištenje originalnih fragmenata koji su pronađeni u jezerima i na deponijama oko grada, čime je postignuta maksimalna moguća autentičnost.

Historijski tekstovi o Banjoj Luci često se fokusiraju na njene rijeke, zelenilo ili industrijski uspon, ali bez razumijevanja vakufa Ferhad-paše Sokolovića, slika o gradu ostaje nepotpuna. On je bio taj koji je prepoznao potencijal ovog mjesta, uvezao ga u svjetske tokove onovremene administracije i umjetnosti, te mu podario arhitektonski pečat koji je preživio i same rušitelje. Sudbina 16 banjalučkih džamija ostaje opomena o krhkosti kulture pred naletima ideološkog sljepila, ali i dokaz da se duh grada, utemeljen na viziji i dobročinstvu, ne može tako lako samljeti u prah.