Jedan od najznačajnijih naučnih događaja u bosanskohercegovačkoj historiografiji u posljednje vrijeme nesumnjivo je sarajevska promocija dvotomne knjige doktora Safeta Bandžovića, objavljene u izdanju Instituta za historiju Univerziteta u Sarajevu, pod naslovom “Rusija i istočno pitanje — izazovi deosmanizacije i balkanski odgovori”; promotori knjige bili su dr. Ramiza Smajić, dr. Jasmin Medić i dr. Edin Veladžić, koji su u svojim izlaganjima istakli značaj ovog dvotomnog djela za razumijevanje Istočnog pitanja, procesa deosmanizacije i šireg historijskog konteksta Balkana i Istočne Evrope
Kada se u historiografskim krugovima spomene „Istočno pitanje“, prva asocijacija obično su diplomatski saloni Beča, Berlina ili Sankt Peterburga, gdje su zapadna gospoda, nad nagnutim mapama, povlačila linije koje su sudbinski određivale živote miliona. Međutim, dvotomna knjiga „Rusija i istočno pitanje: Izazovi deosmanizacije i balkanski odgovori“ autora Safeta Bandžovića, promovirana danas u Sarajevu, ponudila je bitno drugačiju vizuru.
Umjesto suhoparnog nizanja datuma, dobili smo vivisekciju procesa koji, prema riječima urednika izdanja Jasmina Medića, svjedoče o dubokom kontinuitetu ruske politike na Balkanu od druge polovine 18. stoljeća pa sve do konačnog sloma osmanskog poretka. Bandžovićevo djelo, na ogromnih 1363 stranice pojačane sa 3747 fusnota do u detalje dekonstruira ovaj period I ono što mislimo da znamo o njemu.
“Ovo je knjiga koja svjedoči o kontinuitetu ruske politike na Balkanu od samog početka istočnog pitanja, koje je, prema stavu eminentnih istoričara, započelo u drugoj polovini 18. stoljeća, a okončano raspadom Osmanskog carstva”, naglasio je urednik knjige, Jasmin Medić, moderator današnje promocije.
Recenzentica knjige, Ramiza Smajić, krenula od naizgled jednostavne slike: mapa, granice, boje, jasno povučene linije. “Sve to djeluje uvjerljivo, gotovo smirujuće, ali znate, svaka mapa krije jednu vrstu iluzije, jer ona uvijek izgleda urednije nego što je stvarnost ikada bila.”
Upravo ta napetost između karte i stvarnosti, između urednog papira i kaotičnog života, za Smajić predstavlja polazišnu tačku razumijevanja istočnog pitanja. “Balkan je prostor daleko od toga da je bio jasan i stabilan. Za svakom linijom na karti stoje ljudi i to ljudi koji su te linije morali prelaziti, drage volje ili silom. Neki su ostajali s one strane, neki su preko noći postajali drugi.”
Ono što je posebno istaknula jeste da Bandžovićeva deosmanizacija nije linearni prelaz iz jednog poretka u drugi. “Njeni obrisi postaju vidljivi mnogo ranije, u trenutku kad osmanska država ulazi u fazu vojnih i političkih poraza i kad se počinje mijenjati ravnoteža moći u Evropi. Deosmanizacija nije događaj, nego historijski tok”, rekla je Smajić.
Smajić se osvrnula i na jedan od kroničnih propusta historiografije: marginalizaciju čovjeka u korist diplomatije i granica. “U velikom dijelu zapadne historiografije, kao i u političkim narativima koji su pratili razvoj istočnog pitanja, često su u središtu pažnje bile države, diplomatija i granice, dok su ljudi ostajali na margini. Koliko je bilo stanovnika na određenom prostoru, koliko ih je protjerano, koliko ubijeno, koliko prisilno preobraćeno, ta pitanja su rijetko bila u fokusu”, kazala je, nastavivši:
“Ova knjiga ide suprotnim putem. Ona nas podsjeća da je deosmanizacija bila i proces masovnih pomjeranja stanovništva, dubokih demografskih rezova, dugotrajnih društvenih trauma. U tom smislu ona vraća ljude u njihov historijski period, vraća ih u historiju ne kao apstrakne kategorije, nego kao stvarne aktere i stvarne posljedice historijskih promjena. Knjiga nas zatim vodi kroz nekoliko stoljeća odnosa između imperialnih politika i lokalnih društava, ali pritom izbjegava jednu od najčešćih historiografskih zamki, da Balkan prikaže kao jedan tako pasivni prostor između velikih sila. Naprotiv pokazuje kako su lokalni akteri neprestano reagirali, prilagođavali se, pregovarali i u granicama mogućeg oblikovali svoju historijsku sudbinu. Tu posebno mjesto zauzima Rusija.”
Ali Rusija, kako kaže Smajić, nije samo jedna od velikih sila, ona je akter koji na poseban način povezuje ideologiju i interese. S jedne strane tu je ideja zaštite pravoslavnih naroda i nasljeđa Vizantije, ona poznata predstava o Moskvi kao trećem Rimu. S druge strane, to su vrlo konkretni strateški ciljevi moreuzi, izlaz na Sredozemlje, kontrola prostora koji povezuje kontinente.
“I u toj napetosti između ideje i interesa, ova knjiga vrlo jasno pokazuje kako se oblikovala politika Rusije prema Balkanu. Jer kako vidimo, kroz cijeli ovaj period, religija, identitet i solidarnost često su bili jezik politike, ali je njen sadržaj gotovo uvijek bio određen interesom”, potcrtava Smajić, zaključujući: “Ono međutim, što ovu studiju čini posebno vrijedno, jeste to što ne ostaje na nivou visoke politike. Ona nas pušta na teren stvarnog života, na migracije, na izbjegličke tokove, na sudbine ljudi koji su velike strategije pomjerale preko granica. I tu dolazimo možda i do najtežeg dijela ove knjige. Jer suočava nas sa činjenicama, sa etničkim čišćenjima, prisilnim migracijama i s instrumentalizacijom identiteta.“
Edin Veladžić, drugi recenzent knjige, kazao je kako Bandžović majstorski pokazuje kako su pojmovi poput „Orijenta“ ili „opasnog Drugog“ konstruirani na Zapadu radi osjećaja vlastite superiornosti, dok su se na samom Balkanu te ideje transformirale u procese lančanog orijentaliziranja susjeda.
Bandžović nas podsjeća, nastavio je, „da historija nije puki skup činjenica, već poprište sukobljenih interpretacija, odnosno selektivna rekonstrukcija podložna ideološkim utjecajima i nacionalističkim narativima. Upozorava nas da su sjećanje i pisanje u prošlosti rijetko nevine radnje. Majestralno dekonstruira kako su nacionalne elite koristile istoriju za stvarane zajednice pamćena, birajući šta će se pamtiti, a šta često nasilno zaboraviti kako bi se učvrstili novi kolektivni identiteti. Takođe, dekonstruira koncept balkanizma, onog pežorativnog zapadnog diskursa koji je naš prostor decenijima opisivao kao zvjerinjak Evrope.”
Veladžić posebno potcrtava kako je Bandžović, analizirajući rusko-osmanske ratove, osvijetlio dinamiku u kojoj su se interesi velikih sila sudarali preko leđa malih balkanskih naroda. “Posebno su intrigantni, a za današnjeg čitavca izvjesno aktualni, opisi rada ruskih konzulata, njihove agitacije, propagande i finansijske pomoći, što vjerno pokazuje kako je diplomatska igra često bila u potpunom nesuglasju sa romantičarskom retorikom o nacionalnom oslobođenju. Autor nas vodi kroz lavirinte Stan Stefanskog ugovora i Berlinskog kongresa zatim dalje kroz aneksiju nekrizu i balkanske ratove, objašnjavajući kako su balkanske države često bile sredstvo u igri velesila i kako je revizija granica direktno generirala nove tenzije koje osjećamo i danas. Ova studija vjerno ilustrira da u međunarodnoj politici nema trajnih prijateljstava, već samo trajnih interesi.”
Posebno potresan segment knjige, kako je istakao Veladžić, odnosi se na „muhadžirsku tragediju“, slijepu mrlju naše prošlosti koja je u velikoj mjeri prešućena, a koja predstavlja duboku društvenu i kulturnu traumu masovnog iseljavanja muslimanskog stanovništva.
„To je tema koja je u velikoj mjeri prešućena u zapadnoj, ali i u regionalnoj historiografiji, ta tragedija i masovno iseljavanje muslimanskog stanovništva sa Balkana. Fokusirajući se na ljudsku dimenziju, autor ne bježi od takozvanih teških tema, poput etničkog čišćenja, genocidnih politika i psiholoških trauma onih koji su u jednom historijskom trenutku postali nepoželjni u svojim domovima i domovinama. Ona suočava s činjenicom da su ratovi i prisilne imigracije trajno izmijenili demografsku i religijsku sliku Evrope, ostavljajući za sebe duboke ožiljke. Zato će autor i zapisati da pojam deosmanizacije nije samo politički proces povlačenja jedne imperije, već duboka društvena i kulturna trauma. U ovoj knjizi imat ćete priliku čitati kako je u 19. stoljeću stvoren specifičan pogled na svijet podijeljen na civilizirane evropske nacije i one druge, koji su nerijetko bili lišeni pravne zaštite i prepušteni dominaciji jačih”, tvrdi Veladžić, zaključujući: „Ovdje se susrećemo sa fenomenom takozvanog naučnog rasizma i stereotipa Orijenta koji su poslužili kao opravdanje za kolonijale pretenzije i nasilno prekrajanje granica. Pozivanje na kulturu superiornosti pobjednika koristilo se da bi se zločinačko ubijanje i protjerivanje stanovništva predstavilo kao efikasan model podizanja civilizacijskih standarda.”
Izlaganje Safeta Bandžovića, autora danas promovirane knjige, bilo je pravi naučni događaj, mini-esej pun erudicije, osobnih uvida i dramatičnih primjera koji su publici držali pažnju, koja je slušala sa zanimanjem kakvo se tek ponekad doživljava na sličnim skupovima.
“Istočno pitanje je golemo pitanje. Stotine i stotine članaka je napisano na tom polju. U ovoj knjizi nalazi se preko 150 stranica bibliografije vezane za tu tematiku. I ona naravno nije sva iscrpljena”, rekao je Bandžović, naglašavajući da su teme kojima se bavi uvijek otvorene, da se “vrata za istraživanje nikad ne zatvaraju, da smjene epoha, ideologija, nestanci država uvijek utiču na promišljanje prošlosti.”
Jedan od ključnih Bandžovićevih fokusa bio je na predrasudama i stereotipima koji su oblikovali zapadnu percepciju Balkana. S ironijom je naveo primjer koji rječito govori o dubini tog neznanja: “Godine 1938., kada su velike sile bukvalno izručile Čehoslovačku Hitleru, britanski premijer Chamberlain je to popratio riječima da je Čehoslovačka jedna daleka strana zemlja o kojoj se malo zna. Ako vi 1938. godine govorite o Čehoslovačkoj na taj način, šta onda reći o Balkanu i predrasudama, predstavama velikih sila?”
Bandžović je potcrtao da je “Balkan prostor gdje velike sile pokazuju da su velike sile, prostor na kojem one dokazuju svoju moć i gdje ispadaju priredbe velikih sila do dana današnjeg. Slike koje su stvorene u tom vremenu prate nas i dalje.” Tome je dodao i upozorenje koje nosi svevremenu težinu: “Jedan američki književnik je rekao da prošlost zapravo nikad ne prolazi, da je uvijek oko nas. I da svi oni koji smatraju da povijest počinje od njih prave veliku grešku. Toga trebamo biti svjesni.”
Bandžović je potom prešao na središnju temu svoje knjige, rusku politiku prema Balkanu. Citirao je ruskog ministra vanjskih poslova Gorčakova, koji je u drugoj polovini 19. stoljeća izjavio: “Balkan je vitalna zona Rusije.” Taj stav, naglasio je Bandžović, Rusi su dosljevno slijedili: “Od 1774. godine, Küçük Kaynačkog mira, kada Rusija stiče pravo na zaštitu kršćana u Osmanskoj državi, sve do Lozanskog ugovora postoji taj san ruskih slavenofila i ruske politike, ulazak u Carigrad, stavljanje krsta na Aja Sofiju, osvajanje Moreuza.”
Paradoks historije, dodao je Bandžović, u tome je što su “konačno stotine hiljada ruskih vojnika ušlo u Istanbul u 21. godini, ali kao izbjeglice. I tu se na neki način raspao taj san o Aja Sofiji i uzimanju Istanbula i potvrđivanju doktrine Trećeg Rima.”
Jedan od najzanimljivijih dijelova Bandžovićevog izlaganja odnosio se na metodologiju istraživanja i opasnosti koje krije arhivska građa. On je upozorio da dokumenti često nisu ono što se na prvi pogled čini. Iznio je primjer rada slavjanofilskih komiteta u Bosni i Hercegovini, čija je prepiska koristila složene šifrarnike. Naime, Bandžović je imao uvid u šifrarnike pomoću kojih je mogao saznatio šta zapravo stoji u diplomatskoj korespodenciji. “Kada čitate dokument u kojem stoji da treba poslati tri sanduka knjiga u Kragujevac, vi u tome ne vidite nikakav problem. Ali šifrarnik pokazuje nešto sasvim drugo. U šifrarniku je Kragujevac jednako Hercegovina. Knjige su jednako puške. Šifra za Bosnu je biblioteka.”
Ovo otkriće, zahvaljujući ruskim historičarima koji su do šifrarnika došli, mijenja čitavo razumijevanje dokumenata koje je bosansko-hercegovačka historiografija do sada koristila. “Ta dokumenta koja smo nekad koristili danas imaju, zahvaljujući prije svega ruskim historičarima, neko drugo značenje i zaista moramo biti oprezni kada ih ponovo citiramo i gledamo.”
Bandžović je napravio i zanimljivo razlikovanje unutar same ruske historiografije, onu nastalu u doba Sovjetskog Saveza i onu postsovjetsku. “U sovjetsko doba bila je praksa citirati Lenjina i Marxa, pa onda pisati historiju. Danas je toga oslobođena.” Kao ilustraciju naveo je posve drugačiji pogled ruskih historičara na Rusko-osmanski rat 1877–1878. godine. “Posvetio sam dosta pažnje Osmansko-ruskom ratu, to je bio sukob kojeg su u doista velikoj mjeri pripremili mediji, štampa. Bila je takva nevjerojatna propaganda da je rat bio neminovan. Ruska historija danas otvorno piše o tim detaljima”, kazao je, nastavljajući: “Savremeni ruski historičari danas otvoreno pišu o kulturološkom šoku ruskih vojnika koji su, dolaskom u Dunavski vilajet, u Bugarsku, zatekli mnogo bolji životni standard onih koje su oni došli ‘oslobođati’. Rusi danas otvoreno pišu da su im Bugari odbijali dati hranu, da nisu primali novac, nego tražili zlato.” Takav pogled, naglasio je Bandžović, “samo pokazuje ono što sam rekao na početku izlaganja, da historija ne trpi diktiranje, da se uvijek tim temama možete vraćati iz nekih drugih uglova.”
Deosmanizacija za Bandžovića nije apstraktan pojam, to je “duboka društvena i kulturna trauma” čije posljedice još uvijek živimo. “Muslimanske zajednice počele su se promatrati samoizolirano, bez šireg konteksta koji daje potpuniju sliku. Teško ćete danas naći nekoga tko je svjestan da smo s nekim Arapima živali 400-500 godina u istoj državi, a kamoli da smo s bugarskim muslimanima bili u istoj državi. I ta parcelizacija tog prostora utječe na formiranje jasnije slike.”
Autor je naglasio da su svi pokreti na Balkanu bili direktno vezani za ponašanje i volju velikih sila. Ta moć da se nekom narodu odredi ime, da se proglasi nacijom ili mu se to pravo uskrati, bila je apsolutna. Na Berlinskom kongresu 1878. godine, zahtjevi Albanaca su odbačeni uz obrazloženje da „oni nisu nacija“, da bi samo tri decenije kasnije, 1913. u Londonu, ista ta međunarodna zajednica presudila suprotno. Bandžović je upozorio da su kreatori tih mapa često znali vrlo malo o ljudima čiju su sudbinu krojili, ali je njihova moć bila tolika da su njihove arbitrarne odluke generirale tenzije koje osjećamo i danas.
“Stereotipi koji su stvoreni u tom i 20. stoljeću došli su sa Istoka i sa Zapada. Svi su na nekinačin u velikoj mjeri odredili i sudbinu ovog prostora u smislu poznavanja tog prostora. Teze i sa istoka i sa zapada da su muslimani rasno inferiorni u odnosu na svoje kišćanske susjede obilježili su i 19. i 20. stoljeće. Posjetit ću vas da je Richard Holbrooke svojedobno u svojoj knjizi napisao da je najpoznatija knjiga o Balkanu u 20. stoljeću na engleskom govornom području bila knjiga Rebece West, ‘Sivi soko, crno jagnje’ i to su te predstave koje su stvorene o ovome prostoru.”
Bandžović je završio i jednim savjetom mlađim istraživačima: “Kada se bavite nacionalnom historijom svog naroda i svoje države, nije dovoljno samo kako vi vidite tu historiju, izuzetno je bitno i kako vas drugi vide i kako oni percipiraju vašu historiju. Pogotovo kad ste u poziciji da razmislite šta oni koji se bave ovim prostorima zaista znaju o njemu, koliko je to nasljeđe stereotipa a koliko realnog znanja.”
Zahvalu prisutnim, Institutu za historiju i svim saradnicima koji su doprinijeli da knjiga ugleda svjetlo dana, Bandžović je izrekao s vidljivim emocijama, svjestan da je pred publikom i naučnom zajednicom stavio djelo koje je, po svemu sudeći, postalo referentna tačka u proučavanju istočnog pitanja i balkanske historije.
