Musa Ćazim Ćatić, “Moje ljiljanske pjesme”, izbor iz poezije, edicija “Biser”, Nacionalna koordinacija Bošnjaka u Repubublici Hrvatskoj, Zagreb, 2025., 243 str.

Vjerojatno najveća snaga najnovijeg izbora iz poezije Muse Ćazima Ćatića leži u tome što priređivačica i autorica predgovora, prof. dr. Ena Begović-Sokolija, uz pregled reprezentativnih pjesama nudi i iscrpno objašnjenje zbog čega Ćatić i danas ostaje živ, izazovan i otvoren pjesnik „kojeg se iznova čita“.

Begović-Sokolija u izboru „Moje ljiljanske pjesme“ polazi od teze da je Ćatićevo mjesto u književnosti naroda Bosne i Hercegovine određeno njegovom „dvostrukom pripadnošću“. On je, s jedne strane, najzreliji i estetski najsugestivniji bošnjački pjesnik svoje epohe, a s druge autor koji se ne može razumjeti bez šireg južnoslavenskog i evropskog modernističkog konteksta. Upravo ta dvostruka ukorijenjenost čini ga prijelomnom figurom i pjesnikom koji dolazi iz bošnjačke kulturne tradicije, ali je istodobno prevazilazi, preoblikuje i uvodi u modernu. Ćatić, drugim riječima, nije samo važna književnohistorijska pojava, on je jedan od onih pjesnika kod kojih se vidi kako kultura sazrijeva iznutra.

U tom smislu, predgovor vrlo uvjerljivo pokazuje da Ćatićev modernizam nije bio nikakav nagli rez s naslijeđem. Naprotiv, riječ je o pjesniku koji nije odbacio orijentalno-islamsku duhovnu i simboličku baštinu, nego ju je preveo u novi lirski jezik. Za razliku od starijih autora, kod kojih je poezija često imala didaktičku, moralnu ili preporodnu funkciju, Ćatić je poeziju živio drukčije. Begović-Sokolija podsjeća na Rizvićevu formulaciju da je njemu poezija bila „život, smisao egzistiranja, atmosfera stvarnosti“. Tu je, zapravo, sažet čitav njegov unutarnji profil, pjesnika koji ne piše da pouči, već jednostavno zato što bez pjesme ne može postojati.

Zato je i njegov odnos prema evropskoj moderni složeniji nego što se obično misli. Ćatić jeste povezan s hrvatskom modernom, sa zagrebačkim književnim ozračjem i s Matoševim krugom, ali Begović-Sokolija s pravom naglašava da tu nije riječ o imitaciji. Ćatić preuzima simbolističku sliku, muzikalnost stiha i impresionističku osjetilnost, ali ih ispunjava vlastitim iskustvom: islamskom duhovnošću, sevdalijskim melosom, zavičajnim slikama i dubokim egzistencijalnim nemirom. Zato je on u isto vrijeme i blizak i izdvojen i moderan i evropski, ali ne po cijenu odricanja od vlastitog svijeta. U tom spoju, kako stoji u predgovoru, ostvaruju se „dublje naporednosti“ između istočnjačkog misticizma i zapadnoevropske simbolističke poetike.

Begović- Sokolija prati kako se Ćatić čitao kroz vrijeme, a dugo je bio zarobljen u biografskim klišejima o siromaštvu, boemstvu, bolesti i preranoj smrti. Takva čitanja jesu razumljiva, ali su ga često svodila na figuru pjesnika-patnika. Tek su zreliji kritičari, od Muhsina Rizvića do Midhata Begića, pokazali da je važnije od biografije ono što se događa unutar samih stihova, a to je prije svega trajna napetost između erosa i mistike, između vjere i sumnje, između čežnje i samoporicanja. Nije slučajno što Begović-Sokolija unutar izbora uvrštava i tekst Tina Ujevića, koji je u Ćatiću prepoznao „mistiku velikog bola“ – sintagmu koja možda najbolje pogađa nerv njegove kasne lirike.

Otuda dolazi i vrlo zanimljiv metodološki potez ovog izdanja. Naime, pjesme nisu raspoređene po krutoj hronologiji niti po ukočenim tematskim ladicama, nego po onome što predgovor naziva „čvorištima“. To je vrlo sretno rješenje, jer Ćatićev opus, kako Begović-Sokolija precizno kaže, „ne trpi nasilnu sistematizaciju“. Kod njega se motivi ne daju uredno razdvojiti, pa ljubavna pjesma lahko sklizne u molitvu, religiozni zanos u erotsku slutnju, a pjesma o smrti u gotovo spokojnu ljepotu. „Čvorišta“ zato ne znače odjeljke koji zatvaraju smisao, nego mjesta gdje se smisao sabire i prelijeva. Takva priređivačka gesta posebno je važna za današnjeg čitatelja, jer mu ne nameće shemu i umjesto toga mu nudi putokaze.

Prvo od tih čvorišta okuplja rane stihove, gdje se tek rađa pjesnički glas. U njima se još osjećaju tragovi starijih poetičkih obrazaca i poneka formalna nesigurnost, ali su već prisutni motivi koji će Ćatića pratiti do kraja: nemir, čežnja, religiozna zapitanost, osjetilnost. Drugo, možda i najljepše čvorište, otvara lik žene. No žena kod Ćatića nije naprosto predmet ljubavnog zanosa. Ona je simbol, uzvišeni znak, gotovo posrednik između zemaljskog i idealnog. To je naročito vidljivo u pjesmama o Niđar, gdje eros „nikada nije samom sebi svrha“, nego se neprestano preobražava u kontemplaciju, ljepotu i duhovnu težnju. U tom svijetu žena nije tijelo koje se osvaja, ona je pojava koja se promatra, sluti i uznosi.

Treće čvorište donosi religioznu poeziju, ali predgovor vrlo mudro upozorava da Ćatićevu religioznost ne treba čitati jednodimenzionalno, kao puku pobožnost ili konfesionalnu deklaraciju. Njegova vjera nikada nije bez tame, kao što ni njegova sumnja nije bez čežnje za smislom. U tim pjesmama molitva ne dolazi kao gotov spokoj, već je borba, pokajanje, napor da se uspostavi odnos prema Transcendentnom. Baš zato su te pjesme savremene, one ne nude sigurnost i svjedoče o unutarnjoj rastrganosti. Kod Ćatića religiozno iskustvo nije izvan života, nalazi se u samom njegovom lomnom središtu.

Posljednje čvorište, ono od bola, bolesti, krivnje i smrti, moglo bi se na prvi pogled učiniti najtamnijim, ali upravo tu Ćatićeva poezija doseže jedan od svojih najviših tonova. Begović-Sokolija s razlogom odbacuje banalno biografsko svođenje ovih pjesama na puki odraz pjesnikove propasti. U njima je bol estetski preobražen, simbolički zgusnut i misaono produbljen. Zato je veoma sugestivna odluka da izbor počne Proljetnom pjesmom iz 1900. godine, a završi pjesmom Pred smrt iz 1915. Između ta dva pola – uzleta i gašenja, buđenja i smirenja – otvara se cijeli jedan kratki, ali zgusnuti pjesnički svemir. Početni cvijet i završni žuti cvijet nisu samo slike prirode, oni su znakovi jednog istog unutarnjeg puta.

Naslov knjige, Moje ljiljanske pjesme, dodatno sabire taj svijet. Begović-Sokolija podsjeća da je naslov izveden iz Ćatićeva polustiha i da ljiljan u njegovoj poeziji nosi višestruku simboliku: čistoću, svjetlost, uzvišenost, ali i krhkost. Upravo je u toj dvojnosti tajna njegova trajanja. Ćatićev ljiljan nije samo ukrasni znak, niti samo kulturni simbol, on je slika pjesme same, ljepote koja miriše i traje, ali je u isti mah osjetljiva, prolazna i ranjiva. Kada u stihu zazvuči „i moja ljiljanska pjesma, i čežnja i mir i nada“, onda je tu zapravo sažeta cijela njegova poetika, čežnja koja ne prestaje, nada koja nikad nije konačna i mir koji se naslućuje, ali se ne posjeduje.

Zbog svega toga ovo izdanje nije važno samo kao novi izbor iz Ćatićeve poezije, već i kao uvjerljiv prijedlog njegova ovovremenog čitanja. Predgovor Ene Begović-Sokolije vraća Ćatića iz muzejske tišine u prostor živog dijaloga. Pokazuje ga kao pjesnika rascijepljenog, ali ne i rasutog, duboko ukorijenjenog, ali otvorenog. Pjesnika koji želi vjerovati, koji sumnja, koji ljubi, ali ne prisvaja, koji traži ljepotu i onda kada zna da je prolazna. Upravo zato Ćatić nije samo pjesnik svoga vremena. On je i danas naš savremenik – tamo gdje se sudaraju eros i mistika, vjera i nemir, ljiljan i prah.