U doba krstaških ratova seksualnost je bila dopuštena isključivo unutar braka, s ciljem reprodukcije i strogo ograničena na ono što Crkva odobri. To je, barem, bila teorija. U stvarnosti, seksualni užitak je, kao i uvijek, pronalazio svoj put uprkos svim rizicima i prijetnjama

Zaviriti u seksualni život Evropljana srednjeg vijeka znači ugledati svijet u kojem je seksualno zadovoljstvo kao takvo zabranjeno, a prokreacija podignuta na nivo jedinog cilja koji može opravdati činove smatrane gnusnim po sebi. U teoriji, najveća briga ljudskog bića, kao seksualne životinje, trebala je biti reprodukcija bez upadanja u grijeh, odnosno izbjegavanje bilo kakvog nagovještaja naslade. Taj neophodni nadzor provodila je Crkva, koja je još od svojih početaka represiju nad ljudskom seksualnošću učinila jednim od svojih zaštitnih znakova i načinom razlikovanja od paganskog svijeta, kako onog iz klasične antike, tako i germanskog, čiji su stavovi o seksu bili potpuno drugačiji.

Ono što je par radio u krevetu, ili bilo gdje drugdje, određivalo je mišljenje crkvenih velikodostojnika, navodno celibata, koji su s ekstremnom strogošću diktirali šta je dozvoljeno, a šta ne, naravno, uvijek unutar braka. Temeljni element takve idiosinkrazije bio je stav da se začeće djece mora odvijati bez užitka, jer je užitak od samog početka kvario reproduktivnu svrhu. U 13. stoljeću, na primjer, Toma Akvinski je tvrdio da muškarac koji pokazuje žudnju prema vlastitoj ženi tretira nju kao prostitutku.

Zbog toga su seksualne prakse bile katalogizirane prema moralnoj prihvatljivosti i organizirane u svojevrsnu rang-listu. Postojalo je apsolutno saglasje da bračni odnosi mogu poprimiti samo jedan prihvatljiv oblik, takozvanu misionarsku pozu, koja se smatrala adekvatnom za oplodnju. Sve ostalo bilo je zabranjeno, mada s različitim stepenima osude. Kopulacija stojeći, na primjer, izazivala je neodobravanje, ali nije imala težinu kao coitus a tergo (otpozadi), koji se smatrao najgrešnijom praksom, izuzimajući analnu penetraciju. Razlog za tako oštar sud bio je taj što se namjernoj potrazi za užitkom dodavala i sličnost sa životinjskim pozama, što je dovodilo do nepoželjnog brisanja granica između vrsta.

Drugi veliki moralni prestup bio je položaj žene iznad muškarca, što je Crkva osuđivala jer je dovodilo u pitanje dominantnu ulogu muškarca u društvu (iako je dominikanac Albert Veliki to smatrao prihvatljivim ako je muž bio gojazan). Opasnosti istraživanja varijabilnije seksualnosti, prema tadašnjim ekspertima, nisu bile samo moralne prirode. Čuveni srednjovjekovni traktat „De secretis mulierum“ pripisivao je „antinaturističkim“ pozama sposobnost izazivanja deformiteta kod potomstva. O navodnom kvarenju karaktera putem seksualnih poza postoji izvrsna parodija u Boccacciovom Dekameronu: kada prostodušni Calandrino postane žrtva šale u kojoj ga prijatelji ubijede da je ostao trudan, njegova trenutna reakcija je da okrivi ženu zbog njenog insistiranja da tokom vođenja ljubavi bude na njemu.

Osim načina, Crkva je nametala i vrijeme. Mogućnosti seksualnog zadovoljenja bile su enormno ograničene kalendarom zabranjenih dana. Odnosi se nisu smjeli održavati od četvrtka do nedjelje, niti tokom dana; bili su dopušteni isključivo noću. Također su bili zabranjeni tokom Velikog posta, 35 dana prije Božića, 40 dana prije Duhova, kao i na dane kada se slavio neki svetac.

Naravno, u svijetu gdje su tjelesni užici bili zabranjeni, analni i oralni seks smatrani su teškim grijesima. Papa Inocent IV je, primjera radi, proglasio da žena čiji muž pokuša insistirati na analnom odnosu ima pravo tražiti poništenje braka. Problem ovih praksi nije bio samo užitak, već i jedna od najvećih opsesija tog doba: rasipanje sjemena. Za srednjovjekovni crkveni mentalitet, jedino ispravno odredište za muško sjeme bila je ženina vagina; sve što je odudaralo od toga predstavljalo je perverziju reproduktivne svrhe seksa.

Koliko god to danas izgledalo apsurdno, ovo pitanje je imalo kapitalnu važnost, što dokazuje činjenica da je veliki dio crkvene regulative bio usmjeren upravo na sprečavanje tog rasipanja. Iz tog razloga, muška masturbacija bila je strogo suzbijana, dok, paradoksalno, ženska nije izazivala preveliki interes vlasti. Tjeskoba oko pravilnog iskorištavanja sjemena ogleda se i u insistiranju na suzbijanju „interfemoralne fornikacije“, tehnike trljanja muškog organa između nogu partnerke radi postizanja vrhunca.

Dobar primjer crkvene kontrole nad seksualnim životom vjernika nalazi se u takozvanim „pokajnicima“ (penitentiales). To su bili priručnici s uputstvima koji su se počeli pisati u Irskoj u šesto stoljeću kako bi usmjerili kler o kaznama koje trebaju izreći grješnicima. Uprkos svojoj odgojnoj i kaznenoj namjeri, ovi knjižuljci se nerijetko graniče s pornografskom literaturom. Teodor iz Tarsusa, nadbiskup Canterburyja, dekretom je u sedmom stoljeću proglasio da je „ejakulacija u usta najgori od svih grijeha“. Također je utvrdio da onaj ko opšti sa životinjom mora postiti petnaest godina, dok je za mušku i žensku homoseksualnost odredio sedam, odnosno tri godine pokore.

Ovi priručnici su zabranjeni na Saboru u Parizu 829. godine zbog nesrazmjera kazni koje su nametali, uz toliko kazni i različitih grijeha, više niko nije mogao pohvatati konce, ali su se uprkos tome koristili sve do 12. vijeka. Jedan od najuticajnijih bio je onaj Burcharda iz Wormsa iz 1010. godine, koji se sastojao od ni manje ni više nego dvije stotine pitanja poput: „Jesi li bludničio s monahinjom?“, „Jesi li bludničio sa ženom koja ima menstruaciju?“, „Jesi li bludničio s kravom, magaricom ili bilo kojom drugom životinjom?“.

Logično, to je raspaljivalo maštu kako sveštenstva tako i vjernika, pa je početkom kasnog srednjeg vijeka određeno da svećenici ne ispituju o grijesima tako sirovo kako ne bi davali (niti vjerovatno dobijali) čudne ideje. To ne znači da je Crkva olabavila kontrolu, već samo da je jezik s vremenom izgubio na eksplicitnosti, a dobio na apstrakciji.

Srednjovjekovno poimanje seksa danas djeluje čudno i zbog ideje koju su imali o ženama. Neznanje o ženskom tijelu bilo je apsolutno; klitoris nije „otkriven“ (ili ponovo otkriven, jer su Grci za njega znali) sve do 16. vijeka. No, najiznenađujuće je što su ženi pripisivani neobuzdani seksualni nagoni. Nasuprot muškarcu, koji je predstavljan kao racionalno biće sposobno vladati nagonima, smatralo se da je žena, kao niže biće i Evina potomkinja, a time i odgovorna za istočni grijeh, posebno sklona razvratu. To vjerovanje je, paradoksalno, išlo ruku pod ruku sa stavom da žene u seksualnom odnosu moraju biti pasivne i pokorne. Ideja o ženi kojom vladaju primitivni impulsi služila je prvenstveno kao opravdanje za njeno potčinjavanje i zatvaranje.

Ipak, najviši status kojem se moglo težiti bila je čednost. Seksualnost je prihvatana kao manje zlo pod uslovom da ispunjava pravila, ali ništa se nije moglo mjeriti s vrlinom apstinencije. Postojao je ogroman pritisak da vjernici napuste svjetovni život i odu u samostane, ali i da sami bračni parovi ostanu čedni, naročito kada prođe doba prokreacije. Taj teret je ponovo padao na žene, kojima je povjeravan zadatak da uvjere muževe u odricanje od seksa.

Brak je bio ključan i zbog ekonomske strane, kontrole prenosa imovine na nasljednike. Sredinom 12. vijeka, monah Gracijan utvrdio je dva osnovna uslova za valjanost braka: pristanak obje strane i konzumaciju. Konzumacija je, očigledno, služila prokreaciji, a ne užitku. Kasnije je IV lateranski sabor 1215. godine uveo obavezu javnog oglašavanja vjeridbi i ublažio zabranu braka do četvrtog koljena srodstva. Do tada je važila zabrana do sedmog koljena, što je u svijetu gdje većina ljudi nikada nije napuštala rodno mjesto potragu za supružnikom činilo nemogućom misijom, favorizujući konkubinat.

Stepen pridržavanja ovih pravila bio je raznolik, ali je jasno da je seksualna aktivnost uveliko nadilazila ono što je Crkva propisala. To je posebno važilo za niže klase i ruralne sredine. Restrikcije su pogađale žene mnogo više nego muškarce. Dominikanc Vicente Ferrer tvrdio je da su do petnaeste godine svi muškarci izgubili nevinost. Tome je doprinosila i prostitucija, koja je služila za kanalisanje želja muške populacije (kako ne bi postala nasilna) i za „zaštitu“ kreposnih žena. Tako je bilo prihvaćeno da muškarac, ako želi određene zabranjene prakse, njih traži van kuće, umjesto da ih predlaže svojoj supruzi.

Progon seksualnih grijeha van braka takođe je varirao, ali postojala je važna distinkcija: jedna stvar je bila fornikacija (seks dvoje ljudi koji nisu u braku, ali nemaju supružnike), što se više tolerisalo, a sasvim druga preljuba. Preljuba je kaljala muževu čast, pa je sav teret kazne padao na ženu. Ona se izlagala strašnim posljedicama: od izbacivanja iz doma i konfiskacije miraza, preko javnih poniženja, pa sve do smrti radi „pranja uvrede“, kazne koju je vrlo često dijelila sa svojim ljubavnikom.

IZVOR: Historia National Geographic