Nakon Drugog svjetskog rata, više od šesnaest miliona Nijemaca, Poljaka, Ukrajinaca, Bjelorusa i baltičkih naroda protjerano je iz svojih rodnih krajeva. Morali su se naseliti u novim, homogenim nacionalnim državama. Zašto je Zapad dozvolio da se to dogodi?

Britanski premijer Winston Churchill stao je 15. decembra 1944. godine za govornicu Donjeg doma. Crvena armija je u tom trenutku nezadrživo napredovala prema Berlinu, a zastupnike je zanimalo šta to znači za budućnost Poljske. Američki predsjednik Franklin D. Roosevelt i Churchill su krajem 1943. prihvatili zahtjeve sovjetskog lidera Josifa Staljina za istočnim dijelovima Poljske, ali konačni dogovor o poslijeratnim granicama još je uvijek nedostajao. Mnogi su strahovali da održiva poljska država nestaje s mape.

„Ne mogu se složiti sa stavom da su predložene granice za Poljsku neprikladne ili nezadovoljavajuće“, oštro je uzvratio Churchill. Naglasio je da su mu Staljin i Roosevelt obećali kako će se Poljaci moći proširiti na zapad, na račun Njemačke, dobijajući razvijenije teritorije nego ikada prije. Pitanje „raspetljavanja“ lokalnog stanovništva Churchill je spomenuo kao da se radi o tehničkom detalju: „Nekoliko miliona ljudi morat će biti prebačeno s istoka na sjever ili zapad… jer to je ono što je predloženo: potpuno protjerivanje Nijemaca iz oblasti koje Poljska dobija.“

Za Churchilla je to bio „najefikasniji i najtrajniji metod“. Smatrao je da više neće biti miješanja naroda koje je u prošlosti uzrokovalo beskrajne probleme. „Bit će to čista situacija. A clean sweep will be made“, poručio je. Od američkog kolege nije očekivao otpor; Roosevelt je još 1943. izjavio kako su Nijemci „zaslužili“ da budu protjerani sa svoje zemlje „uz primjenu terora“.

Ovi stavovi vukli su korijene još iz Prvog svjetskog rata. Nakon pada imperija 1918. godine, na evropskoj karti niklo je devet novih država. Prema historičaru Timothyju Snyderu, strateški interesi saveznika bili su presudni: dok su saveznici poput Rumunije, Čehoslovačke i Poljske nagrađeni teritorijama, to je unutar njihovih granica stvorilo i brojne etničke manjine.

Situacija je bila posebno zapaljiva za Njemačku. Deset miliona etničkih Nijemaca našlo se izvan granica nove Vajmarske republike. U Čehoslovačkoj su tri miliona sudetskih Nijemaca činili četvrtinu stanovništva, bilo ih je više nego etničkih Slovaka. Uz to, Poljski koridor je fizički odsjekao Istočnu Prusku od ostatka Njemačke.

Moskva je s jednakim ogorčenjem gledala na kartu: poljsko-sovjetski rat (1919–1921) pomjerio je granicu SSSR-a daleko na istok, što Staljin nikada nije zaboravio. Kada je Hitler 1939. napao Poljsku, Staljin je iskoristio priliku za revanš, anektirajući istočne dijelove zemlje pod maskom „oslobađanja bratskih naroda“ Ukrajinaca i Bjelorusa.

Na konferencijama u Jalti i Potsdamu, Staljin nije namjeravao odustati od osvojenog. Kako je Crvena armija bila ta koja je krvarila na Istočnom frontu, Churchill i Roosevelt su imali malo prostora za manevar. Da bi Poljsku kompenzirali za gubitak istoka, dogovoreno je njeno pomjeranje na zapad, do linije Odra-Nisa. To je značilo da regije poput Pomeranije, Šleske i Istočne Pruske, historijski njemačke zemlje u kojima je živjelo deset miliona Nijemaca, prelaze pod poljsku zastavu.

Pripreman je teren za etničko čišćenje neviđenih proporcija.

U augustu 1945. etničko čišćenje postalo je zvanična politika. U završnoj deklaraciji iz Potsdama eufemistički je navedeno da se njemačke zajednice iz Poljske, Čehoslovačke i Mađarske moraju „prebaciti“ u Njemačku. Ukupno je 14 miliona etničkih Nijemaca bilo prisiljeno da se naseli zapadno od linije Odra-Nisa. Od tog broja, njih 12,5 miliona su bili „Heimatvertriebene“, ljudi deportirani sa svoje rodne grude.

Iako je sporazum iz Potsdama naglašavao da se protjerivanja moraju odvijati „uredno“ i „humano“, stvarnost je bila stravična. Oko šest miliona Nijemaca pobjeglo je pred Crvenom armijom koja je 1945. prolazila kroz istočnu Njemačku pljačkajući i silujući. Najmanje 400.000 ljudi nije preživjelo taj bijeg. Nakon kapitulacije osmog maja 1945., uslijedile su spontane osvete. Čehoslovački premijer Edvard Beneš izjavio je da su Nijemci izgubili ljudskost i da moraju ispaštati kao nacija. U neredima koji su uslijedili ubijeno je najmanje 30.000 sudetskih Nijemaca.

Krajem 1945. deportacije su postale „organiziranije“. Nijemci koji nisu odlazili „dobrovoljno“ dobijali bi naredbu da se u roku od par sati jave na stanicu, noseći samo ono što mogu držati u rukama. Ostatak imovine je konfiskovan. Transporti su se uglavnom odvijali u otvorenim stočnim vagonima, sa 60 do 80 ljudi u svakom. Putovanje je trajalo danima, bez hrane i sanitarnih uslova. Iako je bilo manje brutalnosti nego tokom „divljih protjerivanja“ s početka godine, pljačke od strane milicija koje su ih trebale čuvati bile su redovna pojava.

Milioni Nijemaca protjeranih iz istočne Evrope nakon 1945. godine stigli su u zemlju koja je ležala u potpunim ruševinama. Oni su činili skoro četvrtinu poslijeratne njemačke populacije, što je dodatno pogoršalo ionako kritične nestašice hrane i stambenog prostora. Na toplu dobrodošlicu „Heimatvertriebenen“ (prognanici iz domovine) nisu mogli računati; lokalno stanovništvo ih je doživljavalo kao strance i često o njima govorilo s nipodaštavanjem. Ipak, njihova interesna udruženja pedesetih godina stekla su značajan utjecaj, mada je njihov društveni položaj ostao složen.

U Zapadnoj Njemačkoj debata se prvenstveno vrtila oko odgovornosti za nacističke zločine, zbog čega njemačke žrtve nisu uvijek nailazile na simpatije javnosti. S druge strane, u Istočnoj Njemačkoj (DDR) otvorena diskusija o ovoj temi bila je strogi tabu. Kako bi se izbjegli konflikti sa „socijalističkim bratskim državama“, prognanici su se eufemistički nazivali „Umsiedler“ (preseljenici), a kasnije „Neubürger“ (novi građani).

Dok se na zapadu odvijala drama Nijemaca, istočno od linije Odra-Nisa Staljin je u septembru 1944. nametnuo sporazum o „razmjeni stanovništva“. Svi etnički Poljaci istočno od nove sovjetsko-poljske granice prebačeni su u Poljsku, dok su Ukrajinci iz Poljske krenuli u suprotnom smjeru.

Iako je na papiru to bila „dobrovoljna repatrijacija“, građani nisu imali izbora. Između 1945. i 1947. godine skoro milion i po Poljaka napustilo je SSSR. Gradovi poput Lwowa (današnji Lviv), koji su stoljećima bili poljski, ostali su bez svog stanovništva. Više od milion ovih prognanika završilo je u kućama protjeranih njemačkih porodica u Šleskoj ili Pomeraniji. Vlasti su to predstavljale kao „povratak na zemlju slovenskih kraljeva“, ali je tranzicija bila bolna. Seljaci s plodnog istoka nisu znali obrađivati pjeskovito tlo Šleske, što je dovelo do propadanja usjeva i gladi.

Istovremeno, etnički Ukrajinci iz Poljske pružali su žestok otpor odlasku u SSSR, znajući za strašne gladi iz tridesetih godina. Val povratnika koji su ilegalno prelazili nazad u Poljsku bio je toliko velik da su vlasti morale postavljati blokade. Ukrajinske nacionalističke milicije napadale su stanice i urede za repatrijaciju, ali je na kraju oko pola miliona Ukrajinca ipak prisilno prebačeno preko sovjetske granice.

Iako ostaje nejasno jesu li Churchill i Roosevelt stajali iza Staljinovih čistki u Poljskoj i Ukrajini, nepobitna je činjenica da se njima nikada nisu usprotivili. Neki historičari taj izostanak reakcije pripisuju ratnoj iscrpljenosti i ranijim dogovorima o sferama utjecaja. Drugi, pak, ukazuju na to da se etničko čišćenje još od perioda između dva svjetska rata smatralo „nužnim zlom“ za postizanje političke stabilnosti.

Još 1923. godine, zemlje Antante su potaknule Grčku i Tursku na potpisivanje sporazuma koji je regulisao međusobnu razmjenu muslimana i kršćana. Pod nadzorom Lige naroda, 400.000 turskih muslimana tada je prebačeno iz Grčke u Tursku, dok je u suprotnom smjeru krenulo 1,3 miliona Grka. Navodni uspjeh ovog sporazuma decenijama je služio kao ključna referentna tačka zapadnim kreatorima politike.

Bivši američki predsjednik Herbert Hoover objavio je 1942. godine knjigu „Problemi trajnog mira“, u kojoj je tvrdio da je grčko-turska razmjena mjerljivo unaprijedila blagostanje i međusobno razumijevanje oba naroda. Prema Hooveru, stoljeća gorkih iskustava u Evropi pokazala su da etničko miješanje predstavlja stalan izvor ratnih sukoba. U tom svjetlu, čistke nisu posmatrane kao zločin, već kao „herojski lijek“ kojim se sprječava kontinuirana patnja manjina i zaustavljaju ciklični konflikti.

Znakovito je da tadašnji književni kritičari nisu vidjeli ništa sporno u ovakvim preporukama, dok je knjiga punih petnaest sedmica boravila na listi bestselera New York Timesa. Tek će usvajanje Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima 1948. godine donijeti definitivan preokret u poimanju etničkog čišćenja.

Tokom Drugog svjetskog rata, poljsko-jevrejski pravnik Raphael Lemkin skovao je termin „genocid“, podrazumijevajući pod njim sistematsko uništavanje nacionalnih, etničkih, rasnih ili religijskih grupa. Ova definicija je 1948. godine pretočena u Konvenciju o sprječavanju i kažnjavanju zločina genocida, kojom su Ujedinjene nacije genocid proglasile međunarodnim zločinom. Interesantno je da se u samom tekstu konvencije nigdje ne spominju termini poput „etničkog čišćenja“ ili prisilne deportacije civila. Velike sile su tadašnju definiciju svjesno ograničile isključivo na fizičko uništenje, čime su vlastite ranije postupke izuzele od moguće odgovornosti.

Ipak, u poslijeratnim godinama došlo je do korjenite promjene u promišljanju etničkih čišćenja. Univerzalna deklaracija o ljudskim pravima iz 1948. godine utvrdila je da su prisilna preseljenja moralno i pravno nedopustiva. Tek je Rimskim statutom iz 1998. godine, koji je poslužio kao temelj za uspostavljanje Međunarodnog krivičnog suda, prisilna deportacija eksplicitno definisana kao kažnjivo djelo. Prema ovakvim modernim zakonskim okvirima, planovi Staljina, Roosevelta i Churchilla danas bi bez ikakve sumnje bili tretirani kao zločini protiv čovječnosti.

IZVOR: Historisch Nieuwsblad