Dok je Austro-Ugarska monarhija brojala svoje posljednje dane, u Zagrebu se odigrao civilizacijski iskorak koji će decenijama kasnije postati zlatni standard vjerske tolerancije. Pečatom cara Franje Josipa I od 27. aprila 1916. godine islam je i formalno postao integralni dio hrvatskog pravnog i društvenog poretka. Donošenje Zakona o priznanju islamske vjeroispovijesti u Hrvatskom saboru nije bio samo birokratski čin regulacije statusa tada malobrojne muslimanske zajednice od svega 204 vjernika, već politički proces koji je islam iz sfere privatne pobožnosti uveo u javno pravo

Historija islama na prostorima Jugoistočne Evrope često se posmatra isključivo kroz prizmu osmanske vladavine i njenih administrativnih struktura. Međutim, jedan od najznačajnijih datuma za savremeni položaj muslimana u ovom dijelu svijeta vezan je za samu završnicu postojanja Austro-Ugarske monarhije. Dok su se na evropskim ratištima vodile odsutne bitke Prvog svjetskog rata, u Zagrebu je, unutar zidova Hrvatskog sabora, ispisivana nova pravna i društvena historija. Šestog marta navršilo se tačno 110 godina od trenutka kada je započeo institucionalni put priznavanja islama kao ravnopravne religije u Hrvatskoj, čime su udareni temelji modernom modelu vjerskih sloboda.

Sam tekst zakona je bio nedvosmislen: „Islamska vjeroispovijest uvršćuje se među vjeroispovijesti zakonom priznate. Prema tome imaju pripadnici islama ili muslimi pravo u granicama zakona svoju vjeru javno ispovijedati i svoje vjerske, nastavne i zakladne poslove samostalno uređivati i njima upravljati, ali bez uštrba po pravo vrhovnog državnog nadzora.“ Ovo je prvi paragraf Zakona o priznanju islamske vjeroispovijesti u kraljevinama Hrvatskoj i Slavoniji, koji je potvrdio austrougarski car Franjo Josip I, a prihvatio ga Hrvatski sabor.

Islam je u Hrvatskoj prisutan već od 11. stoljeća. Prvi dodiri zabilježeni su preko arapskih pomoraca koji su povremeno zalazili na obale Jadrana. S kopnene strane, preko Mađarske i Slavonije, dolazi do naseljavanja manjih grupa muslimana čije porijeklo, razlozi dolaska i uzroci nestanka predstavljaju slabije znano i obrađeno područje istraživanja. Drugo razdoblje kontakta islama i Hrvatske jesu osmanska osvajanja, koja su ostavila višestoljetni trag i unekoliko utjecala na oblikovanje dijela hrvatskoga nacionalnog identiteta, stvaranjem svijesti o sebi kao „predziđu kršćanstva“.

Treće razdoblje kontakta islama i Hrvatske započinje nakon austrougarske okupacije Bosne i Hercegovine 1878. godine, doseljavanjem prvih muslimana iz BiH u Zagreb i druge hrvatske gradove radi zapošljavanja, služenja vojske ili školovanja. Ovo razdoblje donosi novo iskustvo kako Bošnjacima muslimanima koji se prvi put nakon četiri stotine godina nalaze unutar države čija vrhovna vlast nije muslimanska, tako i Hrvatima u Hrvatskoj koji nakon isto toliko stoljeća sukoba s islamom dolaze u direktni društveni doticaj s njegovim pripadnicima.

Habsburški prosvijećeni apsolutizam 18. stoljeća postupno odbacuje mentalitet katoličkoga vjerskog ekskluzivizma i obrazac rekonkviste te načelno prihvaća zamisao o vjerskoj trpeljivosti, zajamčenoj 1781. Ediktom o toleranciji Josipa II jevrejima, protestantima i pravoslavnim kršćanima, ali još ne i muslimanima. Evolucija habsburškoga gledanja na islam i muslimane začeta je u sklopu njihove protuosmanske vojno-političke strategije zaposjedanja Balkana, a njezino prvo vanjsko očitovanje bila je proklamacija Josipa II upućena muslimanima u Bosanskom ejaletu na početku Dubičkog rata 1788. godine.

Tom proklamacijom se muslimanskim stanovnicima prvi put jamčila sloboda vjere u slučaju dobrovoljnog prihvaćanja habsburške vlasti i nagovješćivala ona politika koju je Beč provodio u Bosni stotinu godina kasnije.

Ulaskom Bosne i Hercegovine u habsburški državni sklop 1878. započinje nova etapa u povijesti neprekinutoga migracijskoga gibanja u hrvatsko/bosansko-hercegovačkom prostoru, obilježenog cikličkim demografskim potresima izazvanih višestoljetnim ratnim sukobima između kršćanske Venecije i Habsburškog carstva te islamske Osmanske države. Migracije u predmodernom razdoblju imaju pretežno konfesionalni značaj jer se kršćani u pravilu sele prema područjima pod kršćanskom vlašću, a muslimani isključivo prema područjima pod islamskom vlašću.

Kretanje stanovništva u tom geopolitičkom prostoru poslije 1878. postupno gubi dotadašnja konfesionalna obilježja, pa započinje i migracija Bošnjaka muslimana iz BiH prema Zagrebu i banskoj Hrvatskoj, gdje njihov boravak u austro-ugarskom razdoblju još uvijek ima uglavnom privremeni značaj.

Gotovo u cijelom austro-ugarskom razdoblju muslimani u Zagrebu imaju tek položaj privremeno nastanjenih stranih bosanskih državljana, jer je hrvatsko-slavonska Zemaljska vlada dobivanje gradske zavičajnosti, kao surogata državljanstva, uvjetovala pripadnošću jednoj od zakonom priznatih vjera među koje islam do 1916. nije uvršten. Takvo stajalište proizlazilo je iz konfesionalnosti hrvatsko-slavonskoga pravnog sistema, interpretacije Zakona o zavičajnim odnosima, te odluci presedanu iz 1897. godine kojom je prvom muslimanu iz Bosne, izvjesnom Osmanu Krupi, pomoćnom podvorniku u Ravnateljstvu pošte i brzojava, odbijen zahtjev za primitak u zavičajnu vezu grada Zagreba.

Po tom shvaćanju, svaki ugarsko-hrvatski državljanin, u duhu pravnog konfesionalizma, morao je pripadati jednoj od zakonom priznatih vjera i to zbog konfesionalnog značaja svih matica i ženidbenog prava te zbog obavezne školske poduke djece u vjeri, pa bi se pripadnici zakonom nepriznatog islama u slučaju primitka u ugarsko (hrvatsko-slavonsko) državljanstvo našli u pravno neodrživom položaju.

Uoči donošenja Zakona o priznanju islamske vjere u Hrvatskom saboru, banska Hrvatska ostala je posljednje pravno područje u Austro-Ugarskoj Monarhiji u kojem status islama nije bio zakonski uređen. Rješavanje pravnog položaja islama u Monarhiji započelo je još 1882. godine kada su u Bosni i Hercegovini, uz saglasnost Istanbula, imenovani reis-ul-ulema i četveročlani Ulema medžlis kao vrhovno vjersko upravno tijelo, dok je pitanje bosanskohercegovačke islamske vjersko-prosvjetne samouprave konačno riješeno 1909. godine donošenjem Štatuta za autonomnu upravu islamskih vjerskih i vakufsko-mearifskih poslova.

Postupak zakonskog priznanja islama u austrijskoj polovini Monarhije započeo je 1909. godine nakon aneksije Bosne i Hercegovine, a konačni tekst austrijskog Zakona o priznanju islama prema hanefijskom obredu kao vjerskog društva prihvaćen je 25. aprila 1912. godine. Ugarski Zakon o priznanju islamske vjeroispovijesti usvojen je u parlamentu 14. januara 1916. godine, a stupio je na snagu 30. marta iste godine.

Da bismo razumjeli značaj šestog marta 1916. godine, moramo se vratiti nekoliko godina unazad. Austro-Ugarska je, aneksijom Bosne i Hercegovine 1908. godine, postala država sa značajnim brojem muslimanskog stanovništva. Beč je brzo uvidio potrebu za pravnom integracijom novih podanika, ne samo zbog mira u kući, već i zbog lojalnosti koju su Bošnjaci iskazivali u carskim regimentama. Prvi ključni korak napravljen je u Austriji 1912. godine, kada je usvojen čuveni Anerkennungsgesetz (Zakon o priznanju), kojim je islam hanefijskog mezheba priznat kao ravnopravna religija unutar austrijskih zemalja.

Mađarska je slijedila ovaj primjer u januaru 1916. godine. Ovi pravni presedani stvorili su neophodan politički ambijent u kojem je Hrvatska, tadašnja Kraljevina Hrvatska i Slavonija, mogla artikulirati vlastiti zakonski okvir. Muslimanska zajednica u Hrvatskoj tog vremena bila je malobrojna, ali intelektualno aktivna, sačinjena prvenstveno od studenata, oficira i trgovaca porijeklom iz Bosne, koji su činili sponu između Zagreba i Sarajeva.

Cijeli je proces započeo 28. februara 1916. godine, kada je predsjednik Sabora Edmund Lukinić u dnevni red 110. sjednice uvrstio „Zakonsku osnovu o priznanju islamske vjeroispovijesti“. Iako je u dvorani bila prisutna tek polovina zastupnika, njih 34, podrška uvrštenju bila je jednoglasna. Bio je to signal da se sprema akt koji nadilazi puko birokratsko rješavanje statusnih pitanja. Zasjedanje Hrvatskog sabora započelo je šestog marta 1916. godine. Na dnevnom redu, usred ratnih previranja, našla se tačka koja će dugoročno definirati multikulturalni identitet hrvatskog društva, zakonsko priznavanje islama. Narodni zastupnici su u izuzetno afirmativnoj atmosferi razmatrali prijedlog zakona koji bi muslimanima omogućio slobodno ispovijedanje vjere, osnivanje džemata i vjersko obrazovanje pod okriljem države.

Kada su se šestog marta 1916. sastali članovi dvaju ključnih odbora, onog za bogoštovlje i nauku te onog za pravosuđe, debata je poprimila duboki historijski ton. Glavni izvjestitelj, dr. Gjuro Šurmin, pred banom Ivanom Skerleczom i zastupnicima, iznio je argumentaciju podijeljenu na politički i socijalno-narodni „moment“.

Šurmin nije krio da je Hrvatska u ovom pogledu kaskala za ostatkom Monarhije. Austrija je status muslimana zakonski uredila još 1912. godine, dok je Ugarska to učinila početkom 1916. iz čisto političkih razloga. Ipak, izvjestitelj je podsjetio na važnu činjenicu: Sabor je još 1873. godine želio donijeti zakon o „općoj ravnopravnosti vjeroispovijesti“, ali je tadašnja vlada taj zahtjev ignorisala. Priznanje islama 1916. godine nije bilo samo praćenje trendova iz Beča i Budimpešte, već namirivanje starog duga prema principima građanske jednakosti.

Posebno fascinantan dio Šurminovog izvještaja odnosio se na „socijalno-narodni moment“, utemeljen na popisu stanovništva iz 1910. godine. U kraljevinama Hrvatskoj i Slavoniji tada su živjele svega „204 duše“ islamske vjeroispovijesti. Statistika je otkrivala zajednicu sastavljenu gotovo isključivo od muškaraca (201 naspram samo tri žene), od kojih je većina bila u punoj životnoj snazi, između 25 i 39 godina.

Privredni profil ove male zajednice bio je šarolik, ali skroman. Zabilježeno je 26 krčmara, 30 trgovaca, nekoliko zanatlija, bačvara i kolara, te radnika na željeznici i nadničara. Među njima su bila i četvorica vojnika, dok je obrazovna struktura bila porazna: 132 muškarca bila su potpuno nepismena. Šurmin je naglasio da je ovaj zakon deklarativne naravi, ali da će stvarni položaj muslimana zavisiti o „prilikama koje će poslije rata nadoći“.

Nakon Šurmina, riječ je uzeo Stjepan Tropsch, odjelni predstojnik za bogoštovlje. On je precizno definisao šta za jednu zajednicu znači prelazak iz sfere privatnog u sferu javnog prava. Do tada, islam u Hrvatskoj nije bio zabranjen, ali nije bio ni priznat. Muslimani su svoju pobožnost smjeli praktikovati isključivo unutar porodice, bez prava na javno ispovijedanje vjere i bez ikakve državne zaštite.

„Zakonom priznati jednu vjeroispovijest znači dati joj značaj privilegirane javne korporacije“, objasnio je Tropsch. To je podrazumijevalo pravo na podizanje džamija, osnivanje zaklada i organizovanje vjerske zajednice. Službenici takve konfesije postaju javni organi s posebnim povlasticama u pogledu vojnih i građanskih dužnosti, a imovina zajednice dobiva posebnu zaštitu. Budući da se radilo o nekršćanskoj konfesiji, organizacija je dobila naziv „vjerozakonska zajednica“, umjesto termina „crkva“.

Debata, u kojoj su učestvovali i zastupnici Starčevićeve Stranke prava, završena je istog dana. Već sutradan, sedmog marta 1916. godine, Zakonska osnova je u trećem čitanju prihvaćena jednoglasno i bez daljnje rasprave. Procedura je nalagala da se akt uputi u Beč na „previšnju sankciju“. Konačni pečat na ovaj historijski proces stavio je car Franjo Josip I, koji je svojom suglasnošću 27. aprila 1916. godine pretvorio zakonsku osnovu u punopravni zakon. Tim činom, islam je i formalno postao integralni dio hrvatskog pravnog i društvenog poretka.

U saborskim transkriptima iz tog vremena ostalo je zabilježeno da su zastupnici u islamu vidjeli ne samo religiju bosanskih komšija, već i duhovni sistem koji dijeli zajedničke vrijednosti sa kršćanskom tradicijom. Zakon nije bio samo formalni akt, on je nosio duboku poruku uvažavanja drugog i drugačijeg u vremenu kada je Evropa bila podijeljena rovovima i bodljikavom žicom.

Neovisno o hrvatskoj autonomiji u vjerskim poslovima, Zemaljska vlada u Zagrebu pristupila je rješavanju islamske vjerske problematike u dogovoru s ugarskom vladom istovremeno kada je ona rješavana u Ugarskom saboru. Zato je hrvatski nacrt Zakona predložen Hrvatskom saboru šestog marta 1916. godine, iako jednoglasno pozdravljen, izazvao burnu političku raspravu u kojoj su sudjelovali isključivo pravaški zastupnici koji su u takvom postupku vidjeli kršenje hrvatske autonomije zajamčene Nagodbom iz 1868. godine. Oni su optužili vladu da je izradi Zakona pristupila sa zakašnjenjem i neiskreno, ne iz vlastitih pobuda već po napucima Beča i Budimpešte. Zastupnik Starčevićeve Stranke prava Marko Došen ustvrdio je kako bi to pitanje davno bilo riješeno „da nije tuđe politike i gospodstva u zemljama hrvatskim“.

Donošenje zakona Došen je doveo u izravnu vezu s muslimanima u Bosni i Hercegovini, istaknuvši: „Da našoj braći iz Bosne i Hercegovine bilo kako pođemo u susret, rado prihvaćamo i ovakvu osnovu zakona o priznanju islamske vjeroispovijesti kako je predložena. Držimo, da takvim načinom vršimo prema svojoj braći muslimanima jedan čin bratske snošljivosti, čvrsto se nadajući da će oni to znati htjeti uzvratiti kadgod se bude radilo i o vjerskim interesima onog dijela hrvatskog naroda, koji pristaje uz katoličku i pravoslavnu vjeru.“

Bez obzira na izrečene primjedbe, Zakon o priznanju islamske vjeroispovijesti u kraljevinama Hrvatskoj i Slavoniji, nakon dvodnevne rasprave, sedmog marta 1916. godine jednoglasno je usvojen u Hrvatskom saboru, a stupio je na snagu 27. aprila 1916. godine. Iako s nekoliko restriktivnih odredbi, u osnovi je polazio od liberalnog načela o jednakovrijednosti svih priznatih religija pred zakonom i njime je islam uvršten među zakonom priznate vjere.

„Muslimima“, kako zakon tada naziva muslimane, dopušteno je „u granicama zakona“ javno ispovijedati vjeru, samostalno uređivati vjerske, nastavne i zakladne poslove i njima upravljati, „ali bez uštrba po pravo vrhovnog državnog nadzora“. Nauku, uredbama i običajima islama priznata je pravna zaštita kao i drugim zakonom priznatim vjerama, „koliko se ne kose s propisima zakona“. Dopušteno je uređenje islamskih vjerskih poslova u vezi s islamskim „vjerozakonskim ustrojstvom u Bosni i Hercegovini“, kao i mogućnost dovođenja islamskih vjerskih službenika iz Bosne i Hercegovine uz suglasnost Zemaljske vlade u Zagrebu.

Posebno je istaknuto pravo upravnih vlasti da izriču različite sankcije ako bi tijela islamske vjerske zajednice prekoračila svoj djelokrug ili djelovala protuzakonito. Za bračne odnose muslimana određena je primjena odredbi Općega građanskog zakonika „dok se posebnim zakonom ne uredi ženidbeno pravo“. Vođenje matica rođenih, vjenčanih i umrlih muslimana prepušteno je upravnim vlastima prema načelu mjesne nadležnosti, a provedba tih odredbi posebno je uređena banskom naredbom o provedbi Zakona o priznanju islamske vjeroispovijesti od trećeg maja 1916. godine. Uvrštavanjem islama među zakonom priznate konfesije konačno je omogućen primitak muslimana u zavičajnu, odnosno državljansku vezu banske Hrvatske, čime je uklonjena glavna zapreka njihovu trajnom naseljavanju.

Prvi imamski ured otvara se u Zagrebu 1919. godine i već 1922. stječe status muftijstva, u vrijeme kada i u Bosni i Hercegovini. Godine 1935. Islamska zajednica dobiva vlastiti prostor u Tomašićevoj 12, zapravo prvu zagrebačku džamiju, gdje se uskoro osniva Džematski medžlis, općinsko vjersko vijeće. Iste te 1935. godine u Zagrebu započinje rad i prvi Šerijatski sud na području Hrvatske, dok Imamat počinje voditi matične knjige za rođene, vjenčane i umrle.

Prema popisu iz 1910. godine vidljivo je da je na području Hrvatske tada živjelo, kako rekosmo, svega 204 muslimana, uglavnom u Zagrebu, Osijeku i Karlovcu. Njihov broj raste nakon Prvog svjetskog rata i 1921. godine iznosi 3.145. Nakon uspostave Kraljevine SHS Ministarstvo vjera u Beogradu zaključilo je da je potrebno da se u Zagrebu namjesti stalni imam. Ismet Muftić tim je rješenjem postao prvi stalni imam u Zagrebu od 1919.

Ideja o gradnji džamije u Zagrebu javila se već 1908. godine u stranačkom glasilu Hrvatsko pravo, u kojem pravaški zastupnik Ivan Zatluka poziva na gradnju džamije u Zagrebu. Akcija izgradnje džamije ponovno je pokrenuta 1912. godine od strane Družbe braće hrvatskog zmaja. Poslije uspostave NDH gradnja džamije postaje realnost. Ustaški poglavnik Ante Pavelić je u augustu 1941. izjavio da će gradnja džamije biti na Trgu u nekadašnjem Domu likovnih umjetnika kralja Petra I. Velikog Oslobodioca. Džamija je otvorena tek u kolovozu 1944. godine.

Nakon propasti NDH, u izbjegličkim kolonama prema zapadu našao se velik broj muslimana. Jedan dio muslimana koji su bili u vrijeme NDH visoko pozicionirani, osuđeni su na visoke zatvorske kazne ili na smrt strijeljanjem. Ismet Muftić je osuđen na smrt u sudskom procesu koji je poznat pod imenom „Filipović-Majstorović i družina”.

Ideja o rušenju džamije pojavila se u rujnu 1945. na velikoj muslimanskoj konferenciji u Sarajevu. Sudbina zagrebačke džamije određena je devetog aprila 1948. godine, kada je predsjednik Gradskog narodnog odbora, Mika Špiljak, izdao rješenje o rušenju džamijskih minareta. Komunističke vlasti, na zahtjev generala Sulejmana Filipovića, ruše sve islamske elemente (tri munare, ornamentiku i levhe, uklanjaju mimber, mihrab i ćurs, kradu ćilime) i zgradu ogoljuju na manje od prvotne opremljenosti te je pretvaraju u Muzej revolucije.

Vanjsko rušenje trajalo je do prvog maja 1948. godine, a rušili su je njemački vojni zarobljenici. Džamija je premještena u Tomašićevu ulicu, a Islamska zajednica u Zagrebu svedena je na početne okvire iz 1918. godine.

Stvaranjem SFRJ i prvim Ustavom 1946. godine, te Ustavom Islamske zajednice SFRJ 1947. godine, sa sjedištem u Sarajevu, uspostavlja se nova organizacija s vrhovnim saborom i reis-ul-ulemom na čelu, uz četiri republička starješinstva s vlastitim saborima. Pritom muslimani u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj i Sloveniji potpadaju pod zajedničko starješinstvo Islamske zajednice BiH u Sarajevu, dok ostala tri starješinstva djeluju u Skoplju, Prištini i Titogradu.

Prvi Savezni zakon o pravnom položaju vjerskih zajednica usvojen je 1953. godine. Dvadesetak godina kasnije, 1974., novim Ustavom SFRJ pripremljeno je ukidanje Saveznog zakona o vjerskim zajednicama i republike počinju donositi vlastite zakone: Bosna i Hercegovina 1976., a Hrvatska 1989. godine. Raspadom Jugoslavije i stvaranjem novih država, Islamska zajednica Hrvatske odvaja se od Islamske zajednice u bivšoj Jugoslaviji i stječe samostalnost. U Hrvatskoj i Sloveniji 1991. provode se izbori za odbore i prvi put se osniva Mešihat, kao vrhovno izvršno tijelo, te Sabor Islamske zajednice. Islamska zajednica danas zastupa muslimane na razini Republike Hrvatske u upravnom, organizacijskom i vjerskom životu, ostajući blisko povezana s Islamskom zajednicom u BiH i priznavajući duhovno vodstvo reis-ul-uleme u Sarajevu.

Zakon iz 1916. godine bio je izuzetno napredan za svoje vrijeme. On je omogućio da se unutar hrvatskog pravnog poretka prizna šerijatski porodični i nasljedni zakon za muslimane, što je u to vrijeme bio standardni model autonomije vjerskih zajednica. Iako su kasnije države, od Kraljevine Jugoslavije do socijalističke federacije, mijenjale pravni okvir, korijeni institucionalnog prisustva muslimana ostali su vezani za ovaj saborski akt.

U decenijama koje su uslijedile, ovaj zakon je služio kao temelj za izgradnju prve džamije u Zagrebu, a kasnije i za potpisivanje Ugovora o specifičnim odnosima između Vlade Hrvatske i Mešihata Islamske zajednice 2002. godine. Hrvatska je danas, upravo zahvaljujući naslijeđu iz 1916. godine, prepoznata kao jedna od evropskih zemalja sa najkvalitetnije uređenim statusom muslimanske zajednice. Model „hrvatskog rješenja“ islamskog pitanja često se navodi kao primjer koji bi mogle slijediti i druge zemlje Evropske unije koje se danas suočavaju sa izazovima integracije muslimanskog stanovništva.

Gledajući unazad na ovih 110 godina, vidljivo je da institucionalni islam u Hrvatskoj nije ostao zatvoren u historijskim arhivima. On se transformirao iz statusa priznate religije malobrojne manjine u aktivnog sudionika društvenih procesa. Muslimani u Hrvatskoj danas nisu samo „priznata skupina“, već integralni dio državnog tkiva, sa džamijama i islamskim centrima koji su, poput onih u Zagrebu, Rijeci ili Sisku, postali arhitektonski i kulturni ukrasi hrvatskih gradova.

Godišnjica priznanja islama u Hrvatskoj nosi snažnu pouku, to da vjerska tolerancija nije proizvod modernog sekularizma, već rezultat dugotrajnog procesa međusobnog upoznavanja i pravne regulacije. Važno je naglasiti da je taj proces započeo dijalogom, a ne sukobom. Muslimanska zajednica u Hrvatskoj, kao najstarija institucionalizirana manjinska zajednica takve vrste u regiji, svjedoči o tome da je harmonija moguća unutar jasno definiranog pravnog okvira. To je naslijeđe koje obavezuje, ne samo muslimane u Hrvatskoj, već i cijelo društvo, da nastave graditi mostove koji su započeti prije više od jednog stoljeća.

IZVORI: arhiv, Bosna.hr, Ružica Čičak-Chand, Dragutin Babić, Filip Škiljan