„Tragovi i trajanje“, dokumentarni palimpsest Bošnjačkog medijskog centra Nacionalne koordinacije Bošnjaka u Republici Hrvatskoj, tuš / ink wash tehnika, digitalna postprodukcija
Povod likovnom ciklusu u produkciji Bošnjačkog medijskog centra Nacionalne koordinacije Bošnjaka u Republici Hrvatskoj (predstavljamo manji dio u časopisu i na portalu „Bosna“, a izložba će biti prezentirana u drugoj polovici 2026.) jeste poštivanje jubileja, ali i dublji pogled u kontinuitet, 110 godina od 27. aprila 1916. godine, kada je Hrvatski sabor islam priznao kao jednu od ravnopravnih religija u Hrvatskoj i Slavoniji. Upravo iz tog pravnog i institucionalnog temelja tokom narednog stoljeća izrastao jedan od najsustavnije uređenih modela položaja islama i muslimana u Evropi.
Ali ova serija ne počinje zakonima. Počinje tragovima kamena, kupolama, nišanima, turbetima, minaretima, hanovima i rukopisima. Jer zajednička povijest Hrvatske i osmanskoga baštinskog kozmosa nije iscrpljena ratovima i granicama, ona je jednako satkana od graditeljstva, kulturne razmjene, jezika, legendi i predmeta koji su preživjeli kao rasuti, ponekad jedva vidljivi znakovi u prostoru.
Upravo zato ovi radovi ne djeluju kao ilustracije prošlosti, nego kao pokušaj da se povijesni slojevi ponovo učine vidljivima. Zato se u ovom ciklusu Maškovića han u Vrani ne pojavljuje tek kao lijepo obnovljeni objekt, nego kao koncentrat jedne povijesne geografije, stručna literatura ga određuje kao najveći kompleks osmanske arhitekture u Hrvatskoj i najzapadniji sačuvani osmanski svjetovni spomenik te vrste. Turbe u Iloku je danas jedina postojeća građevina te vrste u Hrvatskoj. Ostatak minareta u Drnišu, pak, prepoznat kao jedini očuvani minaret u Hrvatskoj iz 16. stoljeća.
Važno je što se serija ne zaustavlja na osmanskom sloju. Uz nišane, turbeta, han i ostatke minareta stoje i suvremene džamije Zagreba i Rijeke. Time autorica izbjegava zamku muzealizacije jer islam u Hrvatskoj ovdje nije prikazan samo kao prošlost, već i kao živo trajanje, urbano i suvremeno, a ne tek memorijalno. To je u skladu i sa širim institucionalnim kontekstom u kojem su muslimani u Hrvatskoj tokom proteklog stoljeća ostali konstruktivan dio društva i vlastitog javnog prostora.
Posebno mjesto u ciklusu ima zulfikar (sablja) bana Jelačića, dar bosanskog bega. Taj predmet, sa svojom islamskom formulom i hrvatskim historijskim kontekstom, otvara možda i najosjetljiviju temu cijele izložbe, to da povijest ovih prostora nije samo povijest sukoba, nego i povijest dodira, poštovanja, razmjene i simboličkog prijenosa. U tom smislu sablja ne stoji kao trofej, nego kao znak jedne složenije istine o kulturnim preplitanjima.
Odbijajući egzotizaciju, ne želimo ponuditi folklorni “Orijent”, već pokazati da hrvatski prostor ima slojevitu, katkada ranjenu, katkada prešućenu, ali i dalje vidljive baštinske slojevei. Tragovi i trajanje zato nisu nostalgičan pogled unatrag, već jedan skromni čin vraćanja mjere, da se vidi ono što je bilo, ono što je ostalo i ono što, uprkos svemu, traje.
