Za njega su pričali da je bio mujezin, da je hodža… On o tome kaže: “Nisam, naravno, hodža, jesam ja privržen vjeri, poštujem svoju vjeru, klanjam, postim… ali to su novinari izmislili, jesam ja malo ‘zavij’o’ kada sam pjevao pa su neki to povezivali.”
U 79. godini života Kemal Malovčić, bosanskohercegovački pjevač narodne i folk muzike, još se ne predaje. Iako više ne snima i ne objavljuje nove pjesme, rado se odazove na nastupe uživo. Kada publika traži, ne odbija se.
“Borba, cijeli život putuj, drži-ne daj, godine su tu, ali još me traže, a kada te zovu teško je odbiti”, kaže na početku razgovora za časopis „Bosna“.
Svijet muzike danas je mnogo drugačiji nego što je bio u Kemalovo zlatno doba, danas je sve digitalno, na platformama, društvenim mrežama… Nakon 55 godina na sceni jedino što čovjek može jeste da se prepusti tim promjenama.
“Ja ne baratam s tim mrežama, to omladina radi, malo YouTube, pregledam TikTok. Ja se borim zbog ovih starih hitova koje ljudi još traže, ne snimam više ništa, nema ni prodaje. Sad samo živi nastupi”, kaže Kemal koji od početka ‘90-ih godina prošlog stoljeća živi u Austriji, u Beču. On je, naime, još prije rata dobio papire u Austriji, prijavio se kao muzičar, plaćao poreze, i kada je počeo rat u Bosni, odveo je tamo ženu i djecu.
Muzikom se, priča nam, počeo baviti dok je služio vojni rok u Jugoslovenskoj narodnoj armiji. Tu je počeo svirati harmoniku. Kasnije je nastavio sa sviranjem po kafanama, sve dok ga jednom nije primijetio jedan muzički urednik iz Beograda i ponudio mu da snimi ploču. Prvu ploču snimio je 1969. godine. Uslijedile su brojne ploče i veliki hitovi.
Početak, kaže, nije bio lahak, ne znaš nikoga, teško je upoznati ljude, prići im, posebno kada su neke zvijezde.
“Kad kažeš da si iz Bosne, još kad se zoveš Kemal… kad kažeš Milan oni te i prihvataju nekako, ali eto, nekako su me ipak prihvatili. Sudbina valjda bila takva”, kaže Malovčić.
Ipak, zlatno doba njegove karijere bilo je 80-ih godina kada je osnovana grupa Južni vetar u kojoj su osim Kemala pjevali Šemsa Suljaković, Dragana Mirković, Mile Kitić i Sinan Sakić.
“Onda je došao rat i sve je to prohujalo”, zaključuje Kemal. U Beču se tokom rata nastavio baviti muzikom, izdavati nove pjesme i albume. Tih godina je održavao koncerte pod sloganom „Bošnjaci Bošnjacima“ čiji cilj je bio prikupljanje sredstava za pomoć njegovim sunarodnicima u ratom zahvaćenoj Bosni i Hercegovini. Jednom prilikom je priznao da su prikupili šest miliona njemačkih maraka koje su tajnim putem dostavili Armiji BiH.
Poslije rata nastavio je snimati i objavljivati pjesme sve do prije par godina. Sada više ništa ne snima.
“Nema prodaje, sad sve ide na YouTube i društvene mreže. Mašinerija iz Beograda drobi sve, imaju televiziju, imaju sve. Ja ni ne idem na snimanja tamo, odem ponekad do Južnog vetra, imam još tamo neka konta pa mi liježe nekih para”, kaže Kemal.
Za njega su pričali da je bio mujezin, da je hodža… On o tome kaže: “Nisam, naravno, hodža, jesam ja privržen vjeri, poštujem svoju vjeru, klanjam, postim… ali to su novinari izmislili, jesam ja malo ‘zavij’o’ kada sam pjevao pa su neki to povezivali.”
Ipak, u njegovim pjesmama ima islamskih motiva. “Ja sam na toj osnovi počeo i da radim, jedini sam bio koji je to radio u to vrijeme. Dok sam bio mlad, kada sam išao u školu, jesam mujezinio malo u džamiji. Znam učiti svašta”, kaže Malovčić.
Snimio je, kaže, ezan u studiju, ali taj snimak nije nikada objavljen. U arhivi je u studiju. Vjerovatno ga neće objavljivati.
U njegovim pjesmama dominiraju tradicionalna bošnjačka imena žena, što je za vrijeme u kojem su pjesme snimane ipak iznenađujuće.
“Ja se nisam nikada stidio toga. Zumra je bila hit u cijeloj tadašnjoj Jugoslaviji. Pjesma kada je dobra i kad se dobro donese, ona nađe svoj put. Nikada se nisam stidio onoga što je moje, uvijek sam bio među svojim ljudima”, kaže Kemal.
Govoreći o današnjoj muzičkoj sceni kaže da ima dobrih pjevačica i pjevača, ali to je nekako sve na brzinu, teško je tu izdvojiti se i trajati.
“Teško je reći može li danas uopće biti kvalitetne muzike koja traje, ali svaka generacija ima svoju muziku, neki svoj izražaj. Sad ima neki Desingerica, skače čovjek, pjeva, mlati cipelom po glavi, i publika dođe, ove pjevačice skidaju se i operišu… Ne znam. Ima ih puno, svake godine izdaju neke nove ‘zvijezde’. Nije Balkan veliko tržište. Brzo se izbacuju novi pjevači, a još brže padaju u zaborav jer tržište nema tolikog kapaciteta da sve to apsorbira. Jedan izađe ove godine, drugi sljedeće i jedan drugog skidaju”, objašnjava Malovčić.
U njegovo vrijeme, kaže, radilo se non-stop, nije bilo vikenda bez svirke uživo, cifre su bile umjerene, ali zarađivalo se. “Danas lupaju cifre 20.000 ili 50.000 eura za nastup, najobičnija pjevačica iz Srbije 6.000 eura. Ko to može platiti?”, kaže Malovčić.
Svoje penzionerske dane Malovčić provodi u Beču. “Život u Austriji je odličan, oni nas dobro prihvataju, posebno nas Bošnjake, kažu vi ste naš narod zbog Austro-Ugarske. Ponekad odem vikendom, otpjevam. U Beču ima naših ljudi dosta, ima jedan kafić, drži ga jedan naš Sandžaklija pa tu izlazim, družim se s našim ljudima. Hvala Bogu još zdravlje služi. Na ulici stalno srećem naše ljude, pozdrave ‘merhaba, merhaba, zdravo’. Jave mi se tako ljudi. Svugdje gdje god odeš, na pijacu, da prošetaš, neko traži sliku. Ali to je sastavni dio posla. Na nastupima pjeva narod sve pjesme uglas, ja stanem oni pjevaju, sve pjesme znaju”, priča on.
Iza njega, kaže, ostaje veliko blago – 350 pjesama, 56 ploča i albuma u 55 godina karijere. Među pločama ima i onih koje su dosegle zlatne, srebrene i platinaste tiraže. U ta prošla vremena od ploča se zarađivalo, koliko se proda toliko se i zaradi, plus nastupi na svadbama, vašarima, sunetima…
Od bezbroj nastupa koje je imao tokom 55 godina karijere posebno mjesto u njegovom sjećanju ima koncert u sarajevskoj Skenderiji prije rata.
“Kada vidiš toliko naroda i svi pjevaju s tobom, to je velika stvar. Nisam poslije rata više pravio velike koncerte, velika je to odgovornost, košta puno oprema, kada sve poplaćaš malo šta ostane, a menadžeri k'o menadžeri, oni uvijek nađu sebe. Nije mi stalo do tog prestiža, ja imam svoje mjesto na sceni, narod to zna”, kaže Malovčić i dodaje da ne planira praviti neki događaj kojim bi se oprostio od publike na kraju karijere: “Nisam ja više mlad, valja dva-tri sata biti na bini. Ovako malo pjevušim, ne zna se dokle će čovjek biti živ, sad jesam zdrav, ali ko zna šta će biti sutra.”
Na kraju krajeva, narod će prosuditi kakav je bio muzičar i kakav je bio čovjek. Njemu je, kaže, važnije da ga ljudi upamte kao dobrog čovjeka. “Pjevač bude i prođe, a treba paziti da nekoga ne povrijediš”.
Kemal Malovčić počasni je građanin Sanskog Mosta, odakle je rodom. Tačnije, rođen je u selu Okreč, 15-ak kilometara udaljenom od Sanskog Mosta, 1946. godine. Posjeti ponekad rodni kraj.
“Imam tamo kuću i veliku diskoteku, ali sam je zatvorio. Djeca neće da se time bave, oni imaju svoje poslove u Austriji, tamo su završili škole, a ja se time ne mogu baviti, i stavio sam da sve to prodam”, kaže Malovčić.
Zadnjih godina svako malo pojavi se vijest da je Kemal Malovčić umro ili da je teško bolestan.
“Ne možeš ti ljudima zatvoriti usta, pričaju svašta, da ne mogu pjevati itd. Ja znam da je moje vrijeme da se povučem, ali narod još traži, dok traži i dok mogu, tu sam. Ne možeš ti ni prestati odmah, godinama radiš i sad odjednom stop. Danas može šta god ko hoće da napiše, ne znaš ni ko je, ni šta je, ne možeš to uganjati, ne možeš s budalama. Koliko su puta objavili da sam umro, ljudi otvore stranicu na Facebooku i da bi privukli pratioce i da bi mogli kasnije prodati tu stranicu, objave tako nešto”, kaže Kemal Malovčić.
