Četvrti tom edicije „Bosanskohercegovačka prezimena  – Prezimena od kršćanskih ličnih imena“, Svezak 1, ukazuje da su prezimena dokument identiteta, ali onog koji je uvijek slojevit, višestruk i historijski pokretan. Kroz prezimena progovaraju srednjovjekovna Bosna, osmanski administrativni i kulturni sloj, austrougarska standardizacija, migracije, lokalni govori, porodične linije, čak i intimna ekonomija nadimka i hipokoristika

Knjiga „Bosanskohercegovačka prezimena IV. – Prezimena od kršćanskih ličnih imena“, Svezak 1, autorica Amire Turbić-Hadžagić, Đenite Haverić i Ermine Ramadanović objavljena je 2025. u Zagrebu, u izdanju Bošnjačke nacionalne zajednice za Grad Zagreb i Zagrebačku županiju, u biblioteci „Bosana“, urednik izdanja je Adis Keranović. Već svojim impresumom, posvetom i opsežnim predgovorom knjiga jasno pokazuje da je riječ o djelu koje predstavlja puno više od preglednog priručnika.

Novi svezak dolazi kao nastavak dugog, strpljivog i metodološki discipliniranog projekta. Poduhvat je planiran u najmanje deset tomova, uz paralelni rad na budućem rječniku prezimena u bosanskome jeziku. Pred nama je četvrti tom i sada je jasno da se ne radi o prigodnom izdavačkom pothvatu već o kapitalnoj zadaći bosnistike i sistemskom sabiranju onoga što je rasuto po arhivima, matičnim knjigama, popisima i porodičnim memorijama. Prethodne knjige ove edicije obuhvatile su prezimena po imenima navjestitelja Božije riječi, prezimena od ličnih imena sa islamskog orijenta i prezimena od titula i počasnih naslova. Sama knjiga i u zahvalama naglašava da je nastala kao rezultat višegodišnjega sistemskog istraživanja i rada koji traje kroz više prethodnih svezaka.

Prvi svezak četvrtoga toma posvećen je prezimenima nastalim od muških ličnih imena kršćanskoga porijekla, dok će drugi svezak obuhvatiti prezimena od ženskih imena, mješovite tvorbene tipove i složenije slučajeve motivacije. Važno je, međutim, da se “kršćansko” u ovoj knjizi ne upotrebljava kao uska konfesionalna ograda i gleda se kao onomastičko i historijsko određenje. Autorice polaze od etimološkog porijekla prezimena, neovisno o etničkoj i vjerskoj pripadnosti njihovih nosilaca, pa time izbjegavaju zamku pojednostavljenog identitetskog čitanja bosanskohercegovačke prošlosti. To je jedna od najvećih vrlina knjige jer ona prezimena ne prisvaja i bira da ih kroz naučnu utemeljenost tumači.

Naučna težina izdanja najbolje se vidi u građi na kojoj počiva. Autorice rade s osmanskim popisom stanovništva iz 1850/51, popisima katoličkog stanovništva iz 1743. i 1768, bazom službenih prezimena iz matičnih knjiga rođenih koje se vode od 1891. godine, popisom stanovništva iz 2013. godine, kao i arhivskom i privatnom građom iz Bosne i Hercegovine i izvan nje. Prema podacima Agencije za statistiku BiH, u popisu iz 2013. zabilježena su 21.624 različita prezimena s više od deset nosilaca. Ovakav korpus knjizi daje rijetku pouzdanost i ona se time otkriva kao filološki utemeljen katalog jedne složene civilizacijske povijesti pa i nadilazi uski okvir onomastike. Prezime se ukazuje kao dokument identiteta, ali onog koji je uvijek slojevit, višestruk i historijski pokretan. Kroz prezimena progovaraju srednjovjekovna Bosna, osmanski administrativni i kulturni sloj, austrougarska standardizacija, migracije, lokalni govori, porodične linije, čak i intimna ekonomija nadimka i hipokoristika. Naime, začeci bosanskohercegovačkih prezimena naziru još u pretprezimenskim formulama 12. stoljeća, dok se proces njihova jasnijeg formiranja razabire od ranoga 16. stoljeća. Ta historijska dubina pomaže da se i ova knjiga čita kao mapa jednog višestoljetnog trajanja.

Metodološki, knjiga je izvedena s rijetkom dosljednošću. Natuknice su organizirane pod punim oblicima ličnih imena, a unutar njih se prate etimologija, jezički posrednici, hagiografski i kulturni kontekst, prezimenske izvedenice, geografska rasprostranjenost i napomene o mogućoj višestrukoj motivaciji. Posebno je važno što autorice prate i prezimena nastala iz hipokoristika, skraćenih i porodičnih oblika imena koji čuvaju lokalnu boju govora. Time se pred čitaocem uz povijest jednog prezimena ujedno otvara i mikropovijest jednog jezičnog naslijeđa. Deskriptivni pristup, odbijanje da se prezimena normiraju, “popravljaju” ili svode na jedan idealni oblik, dodatno potvrđuje naučnu zrelost ove knjige.

Naravno, takva temeljitost ima i svoju cijenu. Predgovor i metodološki aparat su opsežni, ponekad i namjerno gusti, pa ova knjiga nije štivo koje se čita linearno i u jednom dahu. Ona traži sporiji, radni odnos prema tekstu, vraćanje, uspoređivanje i provjeru. No to nije nedostatak koliko je izvrnost i žanrovska utemeljnost djela. Na koncu, „Bosanskohercegovačka prezimena IV“ nisu pisana za brzinsku potrošnju i usmjerena su na pažnju istraživača i porodice koje tragaju za svojim korijenima. U tom smislu, njezina gustoća nije mana i predstavlja formu odgovornosti prema građi, što potvrđuju i recenzenti prof. dr. sc. Meri Josifovska iz Skopja, dr. sc. Amina Šiljak Jesenković iz Sarajeva i dr. sc. Domagoj Vidović iz Zagreba.

Novi tom suvereno vraća dostojanstvo jednoj temi koja se često banalizira kroz puku radoznalost sadržanu u riječima: “Šta moje prezime znači?” Autorice pokazuju da iza tog naizgled jednostavnog pitanja stoje stoljeća jezičkih dodira, društvenih prijeloma i kulturne memorije. Zato je novo izdanje „Bosanskohercegovačkih prezimena“ i naučni i kulturni događaj prvoga reda. Ljepota proizlazi iz otkrića koje nam uvjerljivo donose autorice Turbić-Hadžagić, Haverić i Ramadanović, a sadržano je u misli da su bosanskohercegovačka prezimena kaleidoskopski arhiv jednog kontuiniranog višeslojnog i višestoljetnog identiteta.